Jasno, pregledno, pravno osnovano, logički i činjenično uvjerljivo obrane generala Gotovine i Markača osporavaju osuđujuću presudu na 24, odnosno 18 godina zatvora, zahtijevajući od žalbenog vijeća ukidanje presude i oslobađanje generala. Markačeva obrana alternativno zahtijeva smanjenje kazne.
Kao što se moglo i očekivati, light motiv obje žalbe jest koncept kaznene odgovornosti poznat kao zajednički zločinački pothvat (ZZP) i njegova primjena u konkretnom predmetu. Zanimljivo je napomenuti da Gotovinina obrana ni jednom riječju ne osporava koncept kao takav i njegovu legalnost u međunarodnom kaznenom pravu, dok Markačeva obrana osporava samo legalnost njegova proširenog oblika (ZZP III), koji se tiče zločina počinjenih kao prirodne i predvidive posljedice izvršenja zločinačkog plana . Unatoč nespornoj problematičnosti koncepta ZZP-a, kako je definiran i kako se primjenjuje u praksi Haaškog tribunala, takav je pristup, po mojem mišljenju, racionalan i opravdan. Osporavati legalnost ZZP-a u ovoj fazi postojanja Tribunala pothvat je unaprijed osuđen na neuspjeh.
Četiri žalbene osnove
Gotovinina obrana u četiri žalbene osnove iznosi činjenične i pravne argumente dokazujući (1) da tijekom Oluje nije počinjen zločin protupravnog artiljerijskog napada na civile i civilne objekte, (2) da navodni protupravni napad na civilne ciljeve nije bio primarni i izravni razlog odlaska srpskog stanovništva iz područja tzv. Krajine, (3) da nije postojao zajednički zločinački plan progona krajinskih Srba iz Hrvatske i (4) da Gotovina nije bio član zajedničkog zločinačnog pothvata, niti je dao značajan doprinos ostvarenju zločinačkog cilja.
Gotovinina obrana s pravom inzistira na preciznom razgraničenju između nesporno legalne i legitimne vojne operacije Oluja, zatim ubojstava, paljenja kuća, pljačke i drugih zločina počinjenih nakon Oluje, te raznih mjera sprečavanja povratka izbjeglog srpskog stanovništva u Hrvatsku implementiranih od strane civilnih vlasti, također nakon Oluje. Generala Gotovinu pozicionirali su kao vojnog zapovjednika koji je bio povezan s oslobodilačkom vojnom operacijom, ali ne i događanjima na prostoru tzv. Krajine nakon te vojne operacije.
Fokus na artiljeriji
Logično je stoga da je Gotovinina žalba najvećim dijelom posvećena dokazivanju da artiljerijskim djelovanjem HV-a u operaciji Oluja nije počinjen zločin protupravnog napada na civile i civilne objekte (bez obzira na to što je određeni broj granata nesporno pao na nevojne objekte) i da granatiranje nije bilo sredstvo ostvarenja (navodnog) zločinačkog cilja progona srpskog civilnog stanovništva.
Zločin protupravnog napada može se, naime, počiniti samo sa sviješću i voljom da se gađaju civili ili civilni objekti (izravna namjera), odnosno sviješću da civilni ciljevi mogu biti pogođeni, i pristajanjem na to (neizravna namjera). Stoga se očekivalo da Gotovina poentira na zaključku prvostupanjskog vijeća da je 94,5 posto ispaljenih granata bilo usmjereno na vojne ciljeve i pokuša dokazati kako ni preostalih 5,5 posto granata nije bilo usmjereno, svjesno i namjerno, protiv civila. Obrana je to i učinila, detaljno i uvjerljivo.
Gotovinina obrana posebice osporava razboritost zaključka sudskog vijeća da je srpsko stanovništvo izbjeglo iz Hrvatske primarno zbog straha uzrokovanog protupravnim napadom na civile i civilne objekte, ističući da strah uzrokuje i pravno nesporno, zakonito granatiranje, te da su Srbi otišli prije nego što su hrvatske snage stekle kontrolu nad teritorijem tzv. Krajine. Osim toga, evakuaciju su organizirale krajinske civilne i vojne vlasti, o čemu postoje brojni dokazi, podsjeća obrana.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....