Neven Mimica: 'Da, Josipović će biti naš kandidat za predsjednika. Koga bi drugog podržali?'

Neven Mimica (60), potpredsjednik Vlade i najbliži suradnik premijera Milanovića, vrlo brzo napušta Banske dvore. Naime, Mimica će najvjerojatnije postati prvi hrvatski povjerenik u Europskoj komisiji. Taj bi posao trebao preuzeti 1. srpnja, dok će cijeli lipanj provesti pripremajući se za novu dužnost.

S Mimicom, jednim od nekoliko političkih veterana u Milanovićevu kabinetu, razgovarali smo sat ili dva nakon što je objavljeno da su Hrvatska i Slovenija postigle sporazum o slovenskoj ratifikaciji hrvatskog članstva u Europskoj Uniji.

Kako komentirate hrvatsko-slovenski Memorandum i dosadašnji tijek pregovora o rješavanju slovenskog ratifikacijskog problema?

Mislim da je u Sloveniji prevladao osjećaj opće političke odgovornosti među svim političkim strankama. Oni su, naprosto, postali svjesni da bi svaki njihov potez, koji bi značio odgađanje hrvatskog članstva u EU, nosio prenegativnu konotaciju povijesne težine, i to ne samo za hrvatsko- slovenske odnose. Radilo bi se o povijesnoj krivnji Ljubljane za neuspjeh europske politike proširenja. Slovenija nije mogla prezueti odgovornost da sruši bitnu europsku političku odluku, pa je morala pronaći način kako da više ne inzistira da se prije ratifikacije riješi problem štednje.

Ako je, dakle, bilo tko u Ljubljani očekivao da će zbog našeg ulaska u Europsku Uniju Zagreb pristati da se pitanje štednje u Ljubljanskoj banci riješi tako da ćemo mi platiti dug štedišama Ljubljanske banke, to je bilo potpuno nerealno.

Mi smo sve vrijeme željeli riješiti slovensku ratifikaciju, ali ne i dvadesetak godina star problem Ljubljanske banke, koji će se morati nastaviti rješavati.

Ovdje želim naglasiti da sve ono što predstavlja neprenesenu štednju Ljubljanske banke, dakle štednju građana, i dalje ostaje pitanje za koje vrijede opća pravna pravila.

Što, točno, znači odredba o mirovanju tužbi?

Zamrzavanje ili mirovanje je i prije je bilo moguće prema hrvatskom zakonodavstvu. Sudska se procedura, dakle, zaustavlja na neko vrijeme, dok se spor pokušava riješiti nagodbom. Politički govoreći, odluka o mirovanju tužbi naš je akt dobre volje. Dok traju pregovori o rješavanju slučaja Ljubljanske banke u okviru sukcesije, tužbe ostaju u mirovanju.

Pritisci izvana

Kakvu su ulogu odigrali vrlo otvoreni europski i američki pritisci na Sloveniju, da napokon pristane na ratifikaciju?

Dakle, kada se prije nekoliko godina pregovaralo o ukidanju slovenske blokade hrvatskih pregovora s EU zbog graničnih pitanja, o tome nisu razgovarali samo hrvatski i slovenski predstavnici, nego su se vodile i ozbiljne političke akcije unutar Europske Unije, pri čemu su značajnu ulogu odigrale zemlje koje su tada predsjedale Unijom, dakle Francuska i Švedska, kao i Sjedinjene Države. Ovoga puta nije bilo tajne diplomacije: svi oni unutar Europske Unije koji su željeli da se Zagreb i Ljubljana dogovore o staroj štednji i da Slovenija napokon pristane na ratifikaciju o tome su se izjašnjavali vrlo glasno i otvoreno. Mislim da je slovenska politička elita shvatila poruku: razumjeli su da ne smiju zaustaviti proširenje Europske Unije.

U diplomatskim se krugovima često prigovaralo zbog pasivnosti premijera Milanovića u postizanju dogovora: govorilo se da se Milanović morao puno ranije uključiti u pregovore sa Slovencima.

Naš je strateški pristup bio malo drukčiji. Prvo smo željeli postići dogovor na tehničkoj razini, pa su zato o problemu pregovarali hrvatski i slovenski bankarski stručnjaci. Bila je to naša inicijativa. Zanimljivo je da su oni bili došli blizu rješenja, ali je zatim postalo jasno da se o svemu tome ipak moraju donijeti političke, a ne tehničke odluke. Onda smo pregovore digli na razinu ministara vanjskih poslova, računajući, naravno, na tajming, dakle na činjenicu da će Ljubljana nekoliko mjeseci prije hrvatskog ulaska u Europsku Uniju ipak morati pristati na ratifikaciju…

Hoćete li reći da je Hrvatska igrala na strategiju cajtnota?

Zapravo, da. Odmah smo procijenili da Slovenija neće moći ne ratificirati naše članstvo u Europskoj Uniji i da nama, zapravo, odgovara da pregovori potraju gotovo do samog ulaska u Uniju. I onda se, u zadnjoj fazi, kada se trebala donijeti konačna politička odluka, vrlo intenzivno uključio i premijer. Nije se, dakle, radilo o Milanovićevoj pasivnosti, nego o jasnoj pregovaračkoj strategiji, koju je ova Vlada oblikovala. Mi smo znali da u Sloveniji jednom mora prevladati razumnost njezina političkog vodstva kada je riječ o odnosima s Hrvatskom. Prije godinu dana nismo mogli računati na slovensku kooperativnost, ali smo procijenili da će Slovenci u veljači, najkasnije u ožujku, pristati na ratifikaciju, što se, eto, i dogodilo.

Budući da će s ratifikacijama sve biti u redu, vi se početkom svibnja selite u Bruxelles?

Okej, to još nije službeno, ali je vjerojatno. Hrvatski povjerenik u Europskoj komisiji stupa na dužnost 1. srpnja. To znači da u lipnju mora proći saslušanje u Europskom parlamentu i da ga on mora potvrditi.

Međutim, želio bih naglasiti da još nije donesena formalna odluka da baš ja budem prvi hrvatski povjerenik u Europskoj komisiji.

Ali je zato premijer Milanović već javno kazao da ćete to biti baš vi. Znate li koje ćete zaduženje dobiti?

Ne, ne znam. Mislim da to ne zna nitko osim Josea Manuela Barrosa.

Ovdje želim naglasiti da povjerenici u Europskoj komisiji nisu predstavnici pojedine državne Vlade, pa tako ni ja neću predstavljati hrvatsku Vladu. Povjerenici u Europskoj komisiji odgovaraju isključivo političkim tijelima Europske Unije. U tom kontekstu želio bih pojasniti i premijerovu izjavu o odricanju od plaće, o kojoj se često govorilo u medijima. Naime, europski povjerenik ne smije biti niti financijski ovisan o svojoj državi: to znači da od nje ne smije primati novac, kao što joj ne smije ni davati novac koji zarađuje u Europskoj komisiji.

Prestaje li s Hrvatskom proces proširenja? Što će biti s drugim zemaljama jugoistočne Europe?

Logično je pretpostaviti da će se proces proširenja drastično usporiti. Sasvim je vjerojatno da prije 2020. godine niti jedna druga zemlja neće postati člancia Europske Unije. A možda ni tada. Ali, ne zato što je bilo tko u Europskoj Uniji odlučio da više neće primati nove članove, nego zbog stvarnih političkih i ekonomskih razloga. Prije novih proširenja Europska Unija mora riješiti svoje unutarnje probleme, mora se reformirati i u fiskalnom i u političkom smislu.

Kada je riječ o Hrvatskoj, mi ćemo zagovarati daljnje proširenje jer čvrsto vjerujemo da se dugoročna stabinost i sigurnost Europe mogu zajamčiti prije svega kroz članstvo svih jugoistočnih europskih zemalja u Europskoj Uniji.

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista