NEPOZNATA KOLINDA Intimni pogled u život žene koja želi biti hrvatska Hillary

Otkako je, zasad samo neformalno, dala svoj pristanak da bude kandidatkinja HDZ-a na predsjedničkim izborima, Kolinda Grabar Kitarović (r. 1968.) zaokružila je jednu diplomatsku karijeru i pristala je pretvoriti u političku. Među svim karakternim svojstvima s time se odlučila za odanost kao za presudno, i najvažnije.

U ovom slučaju to je odanost stranci kojoj je pristupila početkom 90-ih, i koju naziva “mojom obitelji u dobru i u zlu”. Grabar Kitarović nije bila među onim “pacovima” koji su pobjegli sa stranačkog broda koji je počeo tonuti s niskom sudskih procesa protiv nekoliko vodećih ljudi, na čelu s bivšim premijerom. Njoj je odanost, ili možda točnije predanost obitelji, poslu i domovini ono što joj je obilježilo blještavu karijeru. Fraza iz obreda vjenčanja - “zajedno u dobru i zlu” - nije za nju tek usputna napomena u nekom intervjuu, već iskaz, kako se čini, proživljenog etičkog načela kojega se držala i nastavlja držati. Drugim riječima: u HDZ-u su se mijenjali vođe, ali ona se nije mijenjala; prema tome ostaje vjerna vlastitim izvornim idealima, bilo o stranci, bilo o bračnom životu, bilo o domovini.

10 maraka po kartici

U novohrvatskoj političkoj klasi Grabar Kitarović je izdvojena osobnost, ne samo prema muškoj većini, već i prema ženskoj manjini. U samostalnoj Hrvatskoj ona je samo “rasla”, penjala se nekim normalnim stubama radne karijere, čuvajući pritom obitelj, i njegujući majčinstvo. Pritom joj je išla na ruku i životna dob. Kao diplomirana profesorica engleskog i španjolskog, izvrgla se u pravi cvijet onog Šuvarova sustava koji je srednje škole za kulturu i umjetnost, odnosno jezike, pretvarao u propusnice za bolju budućnost. Diplomiravši na Filozofskom fakultetu, nadoknadila je status srednjoškolske profesorice ulaskom u državno-činovnički aparat u kojem se uspinjala, malo-pomalo do ministarskog ranga. Njeno uključivanje i uspon u vanjskoj politici bolno su očigledni, da ne velim transparentni, za razliku od brojnih joj kolega. I za razliku od njenog kratkog pada.

A sve je trebalo, zapravo, završiti s 10 ili koliko maraka po kartici jednog njenog prijevoda, ali ne s jezika koje je diplomirala, već s onog trećeg, portugalskog, koji je fakultativno učila na studiju u Zagrebu. Prevela je knjigu “Optuženik Heidegger” profesora Željka Loparića iz Brazila, i tako došla u kontakt s ondašnjim ministrom znanosti i tehnologije Antom Čovićem. Tako je započela raditi u istom ministarstvu, preko student-servisa; iznos prve plaće bio joj je 75 maraka. Samo mjesec dana kasnije javila se na natječaj za novoosnovani odjel Ministarstva vanjskih poslova pa je 1993. počela raditi u Međunarodnom odjelu koji je vodio Ivo Sanader, zamjenik ondašnjeg ministra vanjskih poslova (Škrabala je naslijedio Granić).

Prvi kolega Zoki Milanović

Prvi kolega bio joj je Zoran Milanović. Dakle, dva buduća premijera. Ambiciozna savjetnica u ministarstvu postala je dvije godine kasnije načelnicom Odjela za Sjevernu Ameriku. Bilo je to točno ono zbog čega su Amerikanci osnivali razne programe razmjene srednjoškolaca: zato da bi iz svijeta, posebice komunističkog, kojem je pripadala bivša Jugoslavija, dovodili buduće lidere i podučavali ih američkom snu. Nova načelnica bila je, naime, jedan od tih razmijenjenih američkih đaka.

Kći domaćice i mesara iz “mjesta Lubarska na Grobinšćini”, koja je svakog dana putovala 15 km do riječkog Centra za kadrove i obrazovanje u kulturi, postala je preko noći, 1985. učenica srednje škole Los Alamos u istoimenom gradu američke savezne države Novi Meksiko. Program razmjene napravio je puni pogodak u slučaju Kolinde Grabar. Svi takvi programi razvili su se 50-ih godina prošlog stoljeća, u jeku Hladnog rata, pod krovnim vodstvom američkog State Departmenta te preko njegovih raznih “agencija”.

Prema nekim procjenama, što u politici, što u biznisu, riječ je o vrlo zanimljivom krugu bivših srednjoškolaca a danas - vođa. Bili su to isplativi programi, posebice u bivšim komunističkim i nekim dalekoazijskim zemljama. No, kad se Grabar Kitarović, aktualna pomoćnica glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju, “prva žena u povijesti koja je imenovana na tako visoku dužnost”, prisjeća te svoje školske godine provedene u Americi, ona ne govori o kulturalnom šoku što ga je stvorio prijelaz iz Lubarske, i susjedne Rijeke, u Los Alamos, već o svojim predrasudama prema Amerikancima.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg