'Nekad je bolje sagnuti glavu nego da budeš rastopljen u kiselini'

LOS ANGELES - Sjećate li se one scene iz filma ‘Dobri momci’ (Goodfellas) u kojoj mafijaški boss žiletom tanko reže češnjak? E, pa vidite, ja sam bio u toj zatvorskoj sobi - govori Salvatore Polisi, bivši mafijaš, potom zaštićeni svjedok s novim identitetom, a danas filmski producent, dok sjedimo na ručku u restoranu na Beverly Hillsu.

Tko se ne bi sjećao te scene? Boss kojeg glumi Paul Sorvino sredinom sedamdesetih provodi godinu dana u zatvoru i u ogromnoj ćeliji organizira gozbe s najboljom hranom i cugom. Prizor u kojem pedantno reže češnjak dočaravao je kako su mafijaši s dobrim vezama uživali iza rešetaka.

- Zaista je tako bilo. Svaki dan smo jeli, pili, zabavljali se i uživali u zatvorskom luksuzu. Sve je bilo prokrijumčareno. Morao si platiti svećenika, on je bio glavna veza - sa smiješkom na licu prisjeća se Sal Polisi. Rođen u talijanskoj obitelji u New Yorku, Salvatore Polisi počeo se baviti kriminalom u ranim dvadesetima i u zatvoru je završavao u nekoliko navrata, od 1965. nadalje. Zatvorskim bakanalijama, prikazanim u filmu “Dobri momci”, svjedočio je 1975., kad je zbog pljačke banke služio 25 godina zatvora - ali tih četvrt stoljeća pretvorilo se u samo 13 mjeseci kad je Sal uvjerio sve liječnike da je mentalno bolestan te da je sud propustio poslati ga na vještačenje i tako pogriješio u postupku.

- Sjećam se, samo je jedan doktor znao da glumatam. Dr. Schwartz, Židov iz New Yorka, neću ga nikad zaboraviti. Došao je na sud i rekao: ‘Tip je glumac, lažnjak!’ A sudac na to kaže: ‘Ali imam tu šest drugih doktora koji kažu da je stvarno lud’...

Kockanje i seks

Polisi je prepun takvih priča. A gdje je najbolje mjesto za ljude s dobrim pričama? Hollywood! Danas je Sal Polisi producent i scenarist po čijem je scenariju upravo snimljen film “The Sinatra Club”, temeljen na stvarnim događajima iz njegove mafijaške prošlosti.

Producentica filma je Roberta Mariani, inače kći direktora LA Lakersa, koja vodi zakladu LA Lakers Youth Foundation. Film bi se u američkim kinima trebao pojaviti u rujnu, nije blockbuster, nezavisno je produciran i distribuiran, ali priča je fascinantna.

- Sinatra Club je bio naziv za mjesto koje smo ja i još jedan tip osnovali 1969. godine. Mjesto gdje su mafijaši kartali poker. Ja sam bio povezan s obitelji Colombo, ali s vremenom su tu počeli kockati pripadnici svih pet poznatih mafijaških obitelji New Yorka. Vani, na ulicama, međusobno su vodili rat, ali kod nas, u Klubu Sinatra, sjedili su zajedno i u miru kockali - priča Polisi.

Klub je imenovan po Sinatri jer je džuboks bio pun njegovih pjesama. Klub je stekao “ugled” zato što je Polisi pazio na sve potrebe mafijaša. Svaku večer bilo je gotove hrane koja je dostavljana iz restorana, a Polisi je imao i cure u okolnim hotelima u koje je slao goste željne seksa. Puna usluga, kaže Polisi, kakvu nitko tada nije nudio. Kockanje i klađenje bili su unosan ilegalan biznis.

Dobri momci

Znači, danju ste pljačkali, a noću organizirali kockanje, pokušavam shvatiti početak njegove karijere.

- A, ne, u to vrijeme sam samo vodio ilegalno klađenje. Tek sam kasnije postao otmičar, razbojnik i narkodiler - lakonski objašnjava Polisi, na čuđenje konobara koji nam baš u tom trenutku donosi jelo.

Konobar (u sebi): “Otmičar? Razbojnik? Diler? Fuck!”

Konobar (naglas): “Dobar tek...”

U Sinatra Club zalazio je Tommy DeSimone, mafijaš kojeg je u filmu “Dobri momci” glumio Joe Pesci. Zalazio je i Henry Hill, pokajnik i FBI-ev doušnik kojeg je glumio Ray Liotta. Dolazio je i Jimmy Burke, kojeg je u istom filmu glumio Robert De Niro.

Nakon što je izašao iz zatvora, 1972., u Sinatra Club zalazio je i John Gotti, mafijaš koji će dati ubiti Paula Castellana, bossa familije Gambino, i postati šefom te mafijaške obitelji. Upravo će protiv Gottija svjedočiti Polisi kao zaštićeni svjedok pokajnik. I upravo o jednoj epizodi s Gottijem govori Polisijev film “The Sinatra Club”.

Kamion pun srebra

- Film pruža insajderski uvid u četrdeset sati u životima Johna Gottija, Tommyja DeSimonea i mene 1972. godine, kad smo usred bijela dana na autocesti u New Yorku oteli kamion pun srebra. Osim velike pljačke, svatko od nas u filmu ima i neke druge, privatne brige. Tommy pokušava riješiti problem svoga ujaka kojeg reketare, a i jedan svjedok nekog drugog slučaja treba biti prebijen. Ja rješavam problem sa ženom i ljubavnicom... - opisuje Polisi radnju filma.

Nakon nekoliko pljački, nekoliko odlazaka u zatvor i brzih izlazaka na slobodu (zahvaljujući potkupljivim sucima), Polisi se krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih prebacuje na trgovinu drogom. To mu je, kaže, donosilo takvu zaradu da je ponekad znao paliti cigare novčanicama od sto dolara, imao je vozni park od 11 Corvetta i, općenito, trošio kao lud.

Unosan biznis

- Heroin je bio nevjerojatno unosan biznis. Stizao je iz Europe: prerađivali su ga u Francuskoj, tovarili na brodove u Italiji, plovili do 15-20 milja udaljenosti od New Yorka i onda bismo frend i ja ribarskim brodom otplovili do njih, preuzeli robu i vratili se. Kupili smo ribarski brod uz pomoć vladina kredita za ribare, ali taj brod ribe nije vidio! Policija? Kakva policija! Sudovi? Pa ja sam držao suca višeg suda na plaći: novac, zlato, dijamanti, putovanja, žene, sve sam mu plaćao. I znao sam da će, kad dođem na sud, svaki slučaj biti odbačen. Nemaš brige - govori Polisi.

Pitam ga kako se osjećao radeći sve to, kakvo je opravdanje morao sam sebi složiti u glavi...

- Evo vam primjer ultimativnog opravdanja. Bilo je ljeto 1974. i Richard Nixon pojavio se na televiziji i rekao: ‘Ja nisam kriminalac’. Svi smo se smijali. Ti nisi kriminalac? Naravno da jesi! Naravno da je bio, i time smo opravdavali sebe. Ako je predsjednik kriminalac, cijela vlada je kriminalna i korumpirana, zašto bismo se mi trebali osjećati krivima - prisjeća se Polisi mafijaškog rezona 1970-ih.

Ali onda je, jedne svibanjske noći 1984., Sal Polisi pao s kokainom i promijenio stranu. Postao je pokajnik, izdajica, “štakor” (što je termin koji je i njegovu sinu prvi pao na pamet kad mu je otac rekao; druga stvar koja mu je pala na pamet bila je: ubit će ga).

Sal Polisi nije propjevao odmah. Kad su mu policajci prvi put predložili da surađuje, Sal je, kao i svaki pošteni njujorški mafijaš, samo rekao: “Nikad! Forgetaboutit” (za precizan prijevod tog termina najbolje je pogledati film “Donnie Brasco” s Alom Pacinom). Ali, suočen s ogromnom jamčevinom i prijetnjom da dobije 25 godina zatvora, Polisi je promijenio ploču. Danas kaže da je to učinio zbog dvojice sinova.

Svjedočenje protiv Gottija

- Nisam morao ući u FBI-ev program zaštite svjedoka. Mogao sam srediti taj slučaj, sudac kojeg sam plaćao mogao je odbaciti tu optužbu. Ali bilo je pravo vrijeme. Da se nisam maknuo, sinovi bi slijedili moj primjer i sami postali mafijaši. Pa oni su odrastali u kući u kojoj bih ja u kuhinji miješao kokain s mlijekom u prahu, a onda, malo kasnije, za istim stolom sjeckao povrće za salatu. Kakav bi ih život čekao da sam nastavio? - pita se Polisi.

On, njegova prva supruga i sinovi dobili su nova imena i nov život u novom gradu negdje u Teksasu. Tužitelji su složili optužnicu protiv bossa Johna Gottija. U rujnu 1986. suđenje je počelo izvođenjem prvog svjedoka, Sala Polisija. Svjedočio je sedam dana. Ali u ožujku 1987. porota je oslobodila Gottija. Polisi vjeruje da su Gottijevi ljudi dolarima “obradili” članove porote.

Tužitelji su Gottija uspjeli strpati u zatvor u sljedećem suđenju, 1992., zahvaljujući obilatim dokazima u obliku prisluškivanih razgovora i svjedoku pokajniku Sammyju Gravanu, koji je bio Gottijeva desna ruka, tzv. underboss, i samim time puno jači svjedok od Polisija.

Polisijevo svjedočenje nije, dakle, strpalo Gottija u zatvor, ali, ipak, pokajnik je pokajnik, a boss je boss. Pravi mafijaški boss u stanju je učiniti svašta - kao, na primjer, dati rastopiti u bačvi kiseline tijelo čovjeka koji je u prometnoj nesreći ubio Gottijeva sina Franka (kojeg je Polisi, inače, trenirao u američkom nogometu).

- Nisam se bojao osvete. Znao sam da su svi ti mafijaši zapravo nemoćni izvan New Yorka. Osim toga, brzo sam počeo shvaćati koliko su FBI i američka vlada moćni. Vjerujte mi, svemoćni su - kaže.

Ipak, bojao se ili ne, Sal i njegova obitelj naučili su živjeti oprezno. Kad bi gledali utakmicu i vidjeli kameru kako se okreće prema publici, Sal i sinovi bi se sagnuli kao da im se baš u tom trenutku svima odvezala cipela. Nikad ne znaš gleda li taj prijenos netko iz bivšeg života. Bolje sagnuti glavu nego biti rastopljen u kiselini.