Yaoundé, 25. kolovoza 1986. - u jednoj zabačenoj dolini u zapadnom Kamerunu iz još nepoznatog razloga život je izgubilo barem 1200 ljudi.
Tragedija se dogodila u dolini Nyos, otprilike tri stotine kilometara sjeverozapadno od glavnoga grada Yaoundé, u noći sa 21. na 22. kolovoza.
Većina žrtava je, čini se, umrla u snu. Na kućama ili raslinju nema znakova razaranja. Ali navodno su u dolini pronađene bezbrojne mrtve životinje, među kojima krave, ptice i kukci.
Radio Kamerun je javio da spasilačke ekipe opskrbljene plinskim maskama i cilindrima s kisikom pokušavaju doprijeti u pogođeno područje.
Stotine ranjenih su u međuvremenu prevezene u bolnicu u gradu Wumu. Jedan od liječnika koji ih liječe simptome opisuje kao “čireve poput plikova” i “znakove gušenja kao kod davljenja”.
Dvadeset prvog kolovoza navečer u široj okolini začula se eksplozija. Svjedoci kažu da je bistra voda obližnjeg jezera Nyos postala crvena nakon što je vjetar koji je naglo zapuhao izazvao ogromne valove.
Dvije godine ranije, 15. kolovoza 1984., 37 radnika na plantažama izgubilo je život kraj jezera Monoun, sto kilometara jugoistočno od jezera Nyos. Uzrok tih smrtnih slučajeva do danas također nije razjašnjen. (BBC, REUTERS)
...
Nakon završetka rane mise, župljani oca Freda još su neko vrijeme stajali kraj oltara. Subota je, 23. kolovoza, sedam sati ujutro. Užurbano i s očitom zebnjom vjernici su izmolili svoje molitve, a sada žele još malo porazgovarati. Fred Horn, misionar u Wumu, pridružuje se slušateljima.
Jedna medicinska sestra, koja je neposredno nakon noćne smjene došla na misu, priča o motociklistu koji je dovezen na hitnu pomoć s oprljenim plućima. Na Ringroadu, kaže on, leže leševi. Toliko ih je da je morao voziti slalom između njih. Tamo je ležala i mrtva antilopa. Ženka. Privezao ju je za svoj prtljažnik, ali policija je zaplijenila životinju. Na njenom krznu nigdje nije bilo rana. Ni od koplja, ni od metka, ni od ugriza.
Kad su župljani malo kasnije otišli, otac Fred je spremio svoj habit u sakristiju. Odlučio je otići na benzinsku crpku. Totalova crpka na križanju triju cesta, ondje gdje Ringroad skreće u smjeru Nigerije, centar je Wuma.
Tamo se mogu kupiti motorno ulje i benzin, ali dućančić s rešetkama koji pripada crpki služi prije svega kao čvorište za vijesti iz regije koje se tu skupljaju i isprepleću prije nego što se spletu u nove snopove.
Dok otac Fred puni svoj auto dizelom, prolazi SDO, gospodin Francis Yengo. On je Senior Divisional Officer, nešto između gradonačelnika i guvernera.
Njegovo blindirano terensko vozilo zaokreće na kružni tok i skreće desno, u smjeru njegova ureda na obali jezera Wum, što je neuobičajeno jer SDO u normalnim okolnostima ne radi subotom.
Fred staje na cestu, SDO ga je ugledao, njegov vozač pritišće kočnicu.
“Što se događa?”
“Ne znamo, oče. Ali idemo istražiti.”
“Mogu li s vama?”
“Vozite za mnom.”
Svi moćnici Wuma (oni koji raspolažu vozilom s pogonom na sva četiri kotača) parkiraju pokraj ulaza u ured SDO-a na okruglom jezeru Wum.
Nakon sastanka iza zatvorenih vrata SDO izlazi van. Daje zapovjedniku policije naredbu da formira kolonu, koju sam predvodi. Slijede dva vozila koja služe kao bolnička kola, stari vatrogasni auto, vojni kamion s vojnicima i flota terenskih vozila, među kojima i džip Kimbi rezervata za divljač. Crkveni auto oca Freda otprilike je dvadeseti u koloni. Sporo gmižući, procesija počinje izviđati Ringroad.
Nakon sat i pol vožnje kolona se zaustavlja na rubu visoravni Kumfutu. U tom zaselku Fred ima crkvicu od ilovače i valovitog lima na jednom od rijetkih jezera koja, prema mišljenju geologa, nisu vulkanskog podrijetla. Nejasno je zašto su se zaustavili. Fred izlazi da bi izvidio situaciju i hoda do čela kolone, gdje SDO i njegovi pomoćnici pogledima kruže po dolini rijeke Katsina Ala. Sve je zeleno tamo dolje i sve pršti od plodnosti.
Fred Horn nudi muškarcima cigarete, crne, bez filtera. Oni zahvaljuju. SDO šuti. Njegov zapovjednik policije pokazuje fragmente magle koji se iznad doline skupljaju u oblake. “Vraćamo se”, kaže.
“Bilo bi neodgovorno ići dalje”, dodaje SDO.
Fred ništa ne razumije. Pa ne boje se valjda da će tamo zaglibiti u blatu?
“Ne”, kaže SDO, “u dolini lebde otrovne pare. Ne znamo je li tamo sigurno.”
To je prvi put da je Fred čuo riječi “otrov” i “para”. “Možda tamo ima ranjenih?” Čini mu se da je neodgovorno baš sada se zaustaviti. S obzirom na to da nema nikakve reakcije, moli za odobrenje da sam nastavi put.
SDO stavlja ruku na Fredovu nadlakticu. “Vi ste čovjek Boga”, kaže, “neka vas prati Gospodin.”
Zapovjednik policije kaže: “Vi pušite, navikli ste na plinove. Bolje im možete odoljeti nego mi.”
Nervozan smijeh. Fred Horn odlazi po svoj pick up i prolazi kraj zaustavljenih automobila. Dogovor je da će nositelji vlasti čekati dok se vrati. Fred podiže ruku i svojom bijelom Toyotom polako kreće prema dolje, prema zaseoku Cha.
...
U isto vrijeme Dean Yeoman svojim helikopterom leti iznad sjevernih Grassfields. Na repu su nalijepljena slova: HELIMISSION. Pilot je iskrcao dva evanđelista u liječničkoj postaji. Na povratku leti preko jezera Njupi i Nyos. Unatoč niskim oblacima Dean vidi da se nešto komično događa s Nyosom: voda je crvenosmeđa, a ne plava. Njupi, nedaleko od njega, nije promijenio boju. Skreće helikopterom i još jednom kruži iznad jezera. Onda vidi da se razina vode spustila barem za metar: na hridima se razabire crta - “kao rub prljavštine u lavoru”.
Dean Yeoman je čovjek škrt na riječima: izvješće koje je poslije poslao u svoje sjedište u švicarskom Trogenu jedva ima dvije stranice.
“Nyos izgleda kao izumrla kaljuža s crnim mrljama. Po vodi plutaju grane. Klisura u zapadnom uglu kratera je bijela umjesto da bude tamna. Na obroncima leže mrtve životinje. Vidim napuhane lešine krava. Leteći nad selom, počinjem shvaćati istinske razmjere katastrofe. Pogled mi pada na stotine mrtvih ljudskih tijela. Molim Isusa da mi podari mudrost i snagu.”
S visine Yeoman vidi bijeli pick up: jedini pokretni objekt među mrtvima. Nigdje u selu ne vidi se ni žive duše, a ipak netko vozi auto. Yeoman promatra vozilo. Kad se ono zaustavilo među mrtvim kravama na trgu i kad je muška osoba izašla iz njega, odlučio je sletjeti.
...
Iako je na znanstvenikovu popisu umrlih potpuno crni kružić opisan kao “% population dead = 100” i iako je Lower-Nyos kao jedino selo obilježen takvim potpuno crnim kružićem, u stvarnosti su dvije osobe preživjele. Jedna Fulani žena koja je stanovala na obronku nasuprot kovačnici i desetogodišnja djevojčica. Djevojčica je izgubila glas. Tek nekoliko dana poslije, u bolnici u Wumu, mogla je prvi put nešto izustiti. Za početak da se zove Patience. Jedan je policajac sjeo kraj njezina kreveta i sastavio zapisnik.
Patience je rekla da je te večeri, bili su još školski praznici, smjela prenoćiti kod svoje prijateljice. Utonula je u san i prva se probudila. Da nikome ne bi smetala, tiho je izišla van, sjela i čekala. Nitko od članova obitelji nije pokazivao namjeru da ustane, pa se vratila u svoju kuću. Svi su još spavali iako je sunce već bilo izašlo, a na putu i u travi ležali su pijanci. I kod kuće je sve još bilo tiho.
Patience je ponovno malo pričekala dok nije čula glasove u Hausa-quarteru, dijelu gdje su stanovali izbjeglice iz Bijafre. Krenula je pogledati, ali se skrila da je ne bi vidjeli. To su bili pastiri u svojim bež kaftanima koji su se spustili s brda radi molitve petkom. Patience se skrila jer su vikali.
A dalje, što je onda učinila?
Više ne zna.
Čega se sjeća?
Glas joj je zapeo. Ničega. U svakom slučaju, ničega što bi mogla izraziti riječima.
Ali zar nije pomislila: tu nešto nije u redu?
Patience je slegnula ramenima.
Je li nešto jela ili pila?
Ne. Ili, da, žvakala je šećernu trsku. Gotovo neučujno je prošaptala da je sjela kraj automobila jednog bijelog oca kojeg nije poznavala i koji ju je poveo sa sobom.
Ali to je bilo tek sljedeći dan?
Počela je plakati, pisalo je u izvješću, nakon čega je slijedilo: Kraj intervjua.
...
(...)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....