NEDJELJNI OTKRIVA ‘Općina mi je oduzela zemljujer nisam želio platiti mito!’

Dražen Stipančić, doktor veterine iz Slatine, samo se nasmiješio kad sam ga upitao što bi učinio da je umjesto pedesetak hektara zemlje koju mu je Općina Voćin jedva dala u koncesiju, dobio šest, osam ili deset puta veću površinu. “Preporodio bih ovaj kraj”, rekao je. Blejanje 750 ovaca na njegovoj uzornoj farmi u Donjim Kusonjama, kao da potvrđuje riječi drugog po snazi proizvođača ovčjeg mlijeka u Hrvatskoj.

Donje Kujsonje, kao i cijelo područje tog dijela zapadne Slavonije, smješteno u trokutu između Virovitice, Slatine i Daruvara, s blagim, pitomim padinama brežuljkastog podnožja Papuka, gdje se miješaju šume, pašnjaci i oranice, koje svojim oblicima i igrom raskošnih boja jeseni, od okera i smeđe, do mrkozelene i crne, podsjećaju na uzorke maskirnih uniformi, idealan je prostor za uzgoj ovaca. Priroda je, dakle, učinila sve što je potrebno da ovaj dio Hrvatske bude poznat po stočarstvu, napose ovčarstvu, a onda se društvo pobrinulo za sve što je nužno da se to ne dogodi.

Stipančić ovih dana, za razliku od mnogih mljekara, nije u znak prosvjeda zbog otkupnih cijena prolijevao mlijeko. Njega ne muči ta briga. U Hrvatskoj, ali i u Europi, kronični je manjak ovčjeg mlijeka, i sve što proizvede, a godišnje je to oko 70.000 litara, s lakoćom proda. Nije nezadovoljan ni otkupnom cijenom. Njegov je problem to što nema i ne može dobiti dovoljno zemlje na kojoj će proizvoditi hranu za svoje ovce. Ako su prije pet stoljeća u Engleskoj “ovce pojele ljude”, jer su seljaci bili otjerani sa zemlje da bi se, zbog prerade ovčje vune i početka industrijalizacije, na njima mogla uzgajati stada ovaca, u Hrvatskoj bi, na početku 21. stoljeća Zakon o poljoprivrednom zemljištu, odnosno način na koji ga primjenjuju pojedine općine, mogao pojesti ovce.

Sumnjičavi Pažani

Stipančić, četvrto koljeno u obitelji koja ima tradiciju uzgoja ovaca, primjer je klasične hrvatske priče u kojoj marljiv rad, stručnost i uspjeh, nemaju nikakvih šansi u dodiru s korupcijom, nepotizmom i samovoljom malih općinskih bogova. Jedini u ovom dijelu Europe, Stipančić ima automatsko izmuzište za ovce; uložio je više od dva milijuna kuna u opremu, zgradu i infrastrukturu, baš onako kako to zahtijevaju strogi propisi Europske Unije; obišao je najbolje farme ovaca u Španjolskoj, Grčkoj i Francuskoj da bi nabavio najkvalitetnije matično stado, kupio vrhunske strojeve i proizveo mlijeko, čijom su kvalitetom, unatoč prvotnoj skepsi, ostali zadivljeni u Paškoj sirani. I od slavonskog ovčjeg mlijeka proizveli tvrdi sir Pramenko, koji je ubrzo postao brend i pobrao nagrade na domaćim i svjetskim sajmovima.

A onda se Stipančić spotaknuo o općinsku birokraciju. Naivno je povjerovao da će rezultati koje je postigao u proizvodnji ovčjeg mlijeka, novac koji je uložio u svoju farmu i ozbiljni, stručni planovi o značajnom povećanju proizvodnje, biti najbolja preporuka na natječaju koji je raspisala Općina Voćin, dajući u zakup državno poljoprivredno zemljište.

Njegova tvrtka Ovina, osnovana 1996. godine, kupila je zemlju i zgradu, dio nekada moćnog Industrijsko-poljoprivrednog kombinata Osijek i ondje, u Donjim Kusonjama, vlastitim ulaganjima, pokrenula uzgoj ovaca. U početku su ovce uzgajali isključivo zbog mesa, no s obzirom na velike količine uvozne janjetine, ponajviše iz Rumunjske i Novog Zelanda, proizvodnja nije bila isplativa. Stipančić je shvatio da se mnogo više može zaraditi proizvodnjom ovčjeg mlijeka. Osnovne preduvjete već je imao, znanje i volju također, manjkalo mu je još samo zemlje za proizvodnju stočne hrane, kako bi mogao zaokružiti tehnološku cjelinu na farmi projektiranoj za 2000 ovaca. A zemlje oko njegove farme nije manjkalo, uokolo je bilo više od 200 hektara državne, od ukupno 4300 u cijeloj Općini Voćin.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg