Krećemo u izvidničku misiju. Uplovili smo u Palmižanu i valjalo bi nešto pojesti. Gladni smo, more nas je izvaljalo. Neki restorani nude nam sasvim uobičajena jela po smiješnim, napuhanim cijenama. Mornar Dušan gleda našu muku pa kaže, krenite gore, u Bacchus. A tamo pravi gastronomski doživljaj. Janjetina i hobotnica ispod peke, jela kiz krušne peči. Simpatični konobar pita nas koje ćemo vino popiti uz jelo.
Dok naručujemo, doznajemo da je sommelier koji ima i vlastite vinograde u Kamniku, u dijelu Skopja u Makedoniji, ali i da ima nevjerojatno međunarodno iskustvo. Radio je u cijelom svijetu, od Rusije do Dubaija, ali u Hrvatskoj mu se najviše sviđa i tu je najsretniji.
- Rekao sam da bih potpisao i ugovor na deset godina kad bi mi ga ponudili – govori nam Igor Najdovski, koji u početku djeluje dosta suzdržano, a onda najprije saznajemo da ga zovi Igor Brzi i sve ostalo…
Inače, Bacchus je lijepa obiteljska priča iza koje stoji Mato Jeličić. Ugostitelj je cijeli život, godinama je imao kafić na Hvaru, a 2008. odlučio je pokrenuti vrhunski restoran u Palmižani, usred vlastitog maslinika zasađenog još osamdesetih godina koji nam stvara hladovinu dok pričamo.
Piće nam donosi simpatična Ana, tek kasnije doznajemo da je to Matina kćer koja je ujedno i voditeljica restorana ali i diplomirana veterinarka kojoj je ipak bilo draže nastaviti očevim stopama. Tu su i Šime i Marin, Matini sinovi koji su se školovali za kuhare i rade u Bacchusu, a donedavno je u kuhinji bila i supruga Nada, no sada više ne može toliko pomoći jer ima dovoljno posla kao ravnateljica Osnovne škole Hvar.
- Radimo isključivo domaću, tradicionalnu hranu. Prepoznatljivi smo po ribi i janjetini iz krušne peći. Nautičari su nam najčešći gosti na večeri. U brodskoj knjizi pronađu preporuku koju je ostavio netko prije njih u čarteru i dođu, ne pitaju ni za cijenu ni za jelovnik, samo traže to isto. Specijalitet kuće je biftek od oko kilograma koji se u cijelosti kratko marinira i peče u krušnoj peći. Norvežani su za to saznali baš iz brodske knjige i oduševili se – govori nam Mato.
A kad Igor krene govoriti, nema kraja. Sretan je ovdje, kaže da su ga prihvatili kao člana obitelji i da mu je ta radna atmosfera najvažnija. Životna priča mu je fascinantna.
- Sa 16 godina počeo sam raditi kao šanker jer mi je bilo neugodno da mi roditelji daju džeparac. Otac je pravnik, radio je na sudskoj medicini, pisao zapisnike, a majka je radila u Ministarstvu zdravstva. Htjeli su da studiram medicinu, ali ja sam radije odabrao pravo pa sam završio Pravni fakultet u Skopju, no cijelo vrijeme sam radio i kao šanker. Zavolio sam taj posao. Sjećam se kako sam prvih dana samo gledao druge na šanku kako rade, želio sam učiti – uvodi nas u priču Najdovski. Čini se da je dobro gledao, jer kasniji je životni put nevjerojatan.
- Počeo sam raditi u Trendu. To su top restorani u Skopju. Bio sam šanker i konobar. Jedan gost koji je dolazio svaki dan volio je bijelu čokoladu, a mi je nismo imali, pa sam ja otišao nabaviti i donio mu je. Oduševio se do te mjere da me poslao na ugostiteljsku edukaciju u Švedsku. Bilo je to intenzivnih sedam tjedana u kojima moraš proći sve, kafić, restoran, noći bar, diskoteku...Tu sam naučio raditi koktele – prisjeća se Igor.
Po povratku je završio na kruzeru, obišao Bahame, Maldive, Kubu, ali zbog djevojke koja ga je čekala dvije godine u Skopju nije produžio ugovor. Poznati makedonski nogometaš Vančo Balevski otvorio je noćni bar „Zmija” i pozvao ga za glavnog šankera gdje+e proveo četiri godine. Uslijedila je Španjolska, pa je igrom slučaja završio i u Sankt Petersburgu, a zatim i u Pragu. U šali ga pitamo može li se mjeriti s praškim konobaricama, a on spremno odgovara kako u svakoj ruci nosi i po pet krigli piva, dok je jednom nosio i po šest. Kako!? Na palac stanu dvije, smije se Igor.
Krenuo je kasnije u Dubai gdje je radio kao bar menadžer, a potom i u dva restorana u Kini. Tamo je završio sasvim slučajno, opet je jedan gost bio toliko zadovoljan da ga je zamolio da dođe raditi za njega. Radilo se o Kanađaninu i njegovoj supruzi Hrvatici, pa je Igor vjerovao da ide raditi u Kanadu i šokirao se kada je vidio avionske karte za Kinu. No, njegov otac naglo je završio u bolnici zbog problema sa srcem.
- Prvim zrakoplovom vratio sam se u Skopje. Srećom, tata je dobro, ali ja sam ostao raditi i vratio sam se u Trend koji me poslao na obuku u Vinariju Tikveš. Tu sam naučio sve o kvasu, fermentaciji, a i mojih 2,8 hektara vranca sjajno su mi iskustvo, no to radim samo za svoje potrebe. Kad imam koji slobodan dan, što je rijetkost, odletim u Skopje i obrađujem vinograd – govori nam.
Otkriva da deset godina nije bio na godišnjem odmoru, a spava najviše četiri do pet sati.
- Ne mogu zamisliti da sam u nekoj kancelariji, ja moram biti u pokretu – zaključuje.
