Jedrimo s burom u pola krme niz Rab i Pag prema ACI marini Šimuni. Sjedimo u kokpitu, uživamo u šumu jedara, vjetra i mora. To je uvijek pravo vrijeme za anegdote i priče. Na tapeti je Antonija i njezin prvi susret s brodom i posadom. Sjedimo kao sad u kokpitu svaki sa svojom čašom i nekim pićem. Odjednom, nema čaša. Eno ih Antonija marljivo pere dolje u kuhinji. Siđem da eventualno dođem do novih čaša, a ona me pita: “Trebaju li vam ovi papiri?” Bacam pogled i stvarno - po stolu i sjedištima rašireni su prospekti, bilješke, nautičke karte...
Krenem pokorno razvrstavati, slagati i spremati: ovo treba, ovo ne treba, ovo treba... Za to vrijeme Antonija sprema kuhinju, redi frižider, baca suvišno i sve glanca do visokog sjaja. U neko doba pojavi se Milan. U cijelom našem dugogodišnjem druženju nikad ga nisam vidio zaprepaštenog. A sada je bio u totalnom šoku. Samo je propentao: “Što je ovo...?” Nisam imao srca pokazati mu i ormariće u koje smo silom nagurali majice HTZ-a i patrole. Bile su složene savršeno. Ovo Antonijino djelo ne bi imao srca srušiti ni najopakiji desetar-mučitelj bivše JNA.
Spustila se noć, 9 je sati, do Šimuna je još oko pet milja. Zovemo recepciju, javlja se naš znanac Ante Brala: “Sada ću vam osigurati vez jer u vrijeme vašeg dolaska nećemo imati vezu na WHF kanalu 17”.
Noć je. Na vez ulazimo krmom pod burom. Prostor između dva broda malo je preuzak za našu širinu od 4,80 m. Najviše pate bokobrani. U toj se muci udarni lijevi krmeni penje na samu ogradu. Ali, sve dobro završava. Naš se brod ne zove uzalud Fortissimo. Nemilice razmiče dva broda te se napokon gnijezdi i smiruje među njima. Pokraj nas je jedan niski drveni jedrenjak. Dok spuštamo bokobrane na njihovu razinu, nemoguće je s te visine i blizine ne pogledati u intimu njihova osvijetljenog malog salona. Tročlana obitelj sjedi za stolom. U cijeloj toj gunguli nisu nas niti pogledali. Mirno su igrali “čovječe, ne ljuti se”!
Ujutro nas toplo i domaćinski dočekuje v.d. direktora Nada Palčić. Jednako kao i prije dok je bila šefica recepcije, spremna je u svemu pomoći. Sjedimo uz kavu u marinskom restoranu Maestral i krojimo plan. OPG? Ante Prtorić - potvrđuje Nada naše namjere. Kad ste već u Kolanu, svratite u OPG restoran Figurica Zvonimira Oliverića...
U marini je više godišnjeg veza, puno je i mjesečnih vezova jer se grade apartmani, pa ljudi žele imati i plovila. Ćaskamo i s mornarskim veteranima, vođom posade Antom Zubovićem i mornarom Duškom Jajićem. Na kraju se pozdravljamo s našom domaćicom Nadom. Hvala na svemu, vidimo se dogodine...