Priče iza olupina na dnu Jadrana: Noćna mora bez kompasa, svjetionika i nautičkih karata

“Attenzione! Tempesta! Tempesta!”, upozorava nas svakih pola sata brodski VHF radio na meteo-kanalu za pomorce. Znamo! Znamo! Oluja. I to ona najjača. Blizu 10 bofora vjetra i mora, na granici orkana. Tučemo se s tim već gotovo dva dana, i brod i mi. Digitalni mjerač pokazuje 65 čvorova vjetra na udare. Vučemo se što bliže obali da smanjimo ekstremnu visinu vala od 8-9 metara. Petorica smo na novom 15-metarskom luksuznom Beneteauu. Brod smo preuzeli prije dva tjedna u Antibesu, najvećoj marini francuske Azurne obale da ga oko Italije - preko Tirena, Jonskog mora i Jadrana - prevezemo i predamo vlasniku u Visu. I to ovako lijepog, novog i neoštećenog. I sada se svim snagama trudimo da to i učinimo.

Iza nas su Mesinski tjesnac i cijeli “potplat” talijanske čizme. Sada osvajamo Kalabriju rt po rt. Nikako proći Capo di Rizzuto. Čini nam se da satima stojimo na istom mjestu. Već pada noć, a vrijeme je više nego opako. Na Apeninima snijeg, u sjevernoj Italiji poplave, na moru - pakao. Gledamo nautičku kartu. Pred nama je 90 milja do svjetionika Santa Maria di Leuca na ulazu u Jadran. I to pučinom preko u kopno duboko uvučenog Tarantskog zaljeva. Dakle, s još više vjetra i valova, i to ravno u bok. Nema šanse. Ploviti se mora, ali mora se i sačuvati brod. Već nas je tako u Tirenu žestoki francuski mistral natjerao da se baš za blagdan zaštitnika pomoraca, sv. Nikole, sklonimo u marinu-tvrđavu Nettuno, nedaleko od Anzija.

Vjetar i val

Sada naša luka spasa mora biti Crotone, u kojem nikad nismo bili i ne znamo što nas čeka jer nemamo ni peljara ni njegova plana. S maksimalno skraćenim jedrima bordižamo u vjetar i val. Vjetar urliče, more nas šiba. Iscrpljeni smo, mokri i promrzli. Oči su nam pune soli. Kad se brod popne na val, onih par sekundi mahnito među svjetlima grada tražimo crveno i zeleno na ulazu u luku. Kad brod potone između dva vala - ništa. Tama. Urlik mora i vjetra. A onda opet par sekundi “prosvjetljenja” na vrhu vala, mahnitog zurenja kroz maglicu i sol. Što je ono bilo?! Lungo mare, plaža, grebeni, lukobran... Strepimo od grote, pličine... Odjednom, zeleno! Već smo na njemu. Pred provom su grote. Brzo okret u vjetar. Eno i crvenog, pokrivalo ga je zeleno. Ponovo okret u vjetar. Sve bokobrane na desni bok. Odmah iza svjetla - gat benzinske pumpe. Vjetar nas silovito pritišće na obješene automobilske gume, na debele hrđave lance... Srećom tu su bokobrani. Spas! Vežemo krmu, pramac, špring... Smirujemo brod, i sebe: ostali smo živi!

Sve se ovodogađalo prije 20 godina. A ljudi su ovim i jadranskim rutama brodili već prije 2000, 3000 pa i 4000 godina. Kako li je bilo tim drevnim moreplovcima u ovakvim situacijama? Bez kompasa, svjetionika i nautičkih karata. Bez prognoze i sigurne luke. Na brodovima koji su s tadašnjim križnim jedrom mogli ploviti samo niz vjetar. I veslima koja su u takvoj situaciji mogla biti samo smetnja. U ta stara vremena zato se izbjegavalo ploviti u hladno doba godine. Plovidbena sezona počinjala je u proljeće i završavala početkom jeseni. Još i danas ljudi na našim otocima znaju kazati: “Plovidba počinje tek kada smokva baci treći list!”.

Na dnu mora

Najčešće se plovilo uz obalu i kratkim rutama. Prvaci duge i noćne plovidbe bili su Feničani. Za njima su došli Grci, Rimljani, Histri, Liburni i ostali drevni moreplovci. Da su se u svoje vrijeme zatekli u našoj situaciji kod Kalabrije, ne bi im preostalo drugo već da ih vjetar ponese prema Peloponezu, Kefaloniji, Itaki... Tako je i nastala Homerova Odiseja, a i dobar dio grčke mitologije. Surova je istina da su mnogi tadašnji moreplovci s brodovima završili na morskom dnu. I u Sredozemlju i u Jadranu. Jadran je zapravo bio idealan za tadašnje mogućnosti plovidbe. Posebno ova naša istočna obala s mnoštvom otoka, zaljeva, uvala i zakloništa. Mnogim je uvalama iz tih davnih vremena ostao naziv porat - od latinski portus, što znači luka. Primjerice na Krku, na Susku, u Ustrinskom zaljevu na Cresu, na Biševu, na Šćedru, pa i pod Velebitom kod Lukovog Šugarja.

Dvosjekli mač

Ali plovidba između kopna i otoka je dvosjekli mač. Zbog naleta bure i iznenadne nevere tadašnji brod začas bi se našao između “čekića i nakovnja”, između vjetra i kopna ili hridi, što je za mnoge završilo kobno. Jer, razloga za plovidbu ovim dijelom Jadrana bilo je mnogo. O svemu svjedoče sadržaji tisuća i tisuća amfora i raznog drugog tereta koji su potonuli antički brodovi iskrcali iz svojih utroba na dno Jadrana. “Navigare necesse est, vivere non est necesse” - ploviti se mora, živjeti se ne mora, izreka je rimskog vojskovođe Gneja Pompeja.

Ploviti se mora - maksima je i današnjih nautičara kojima je to stil života. A nekada davno bila je to mnogima - smrtna presuda. Svaka olupina na dnu Jadrana krije jedan takav kraj plovidbe bez kompasa, svjetionika i nautičkih karata. Na tadašnjem brodu za koji bismo danas rekli da ima “smanjene manevarske sposobnosti”. Drame drevnih moreplovaca i potonulih lađa ostat će zauvijek neispričane priče. Što li sve leži na morskom dnu iznad kojeg danas uživamo krstareći od uvale do uvale, od marine do marine - ostat će vječni misterij.