Posljednja točka je dosegnuta. ACI marina Slano posljednja je stanica i ovogodišnje Nautičke patrole. Zbog nezgode s bankomatom krećemo prilično kasno. Namjeravali smo isploviti oko 10. Jer, već smo prije dogovorili da sutra oko 18 sati na Ininoj crpki u Splitu automobil Hanza Medije preuzme posadu: Mateu, Kukeca i Katju.
Ujedno je to najbolje mjesto da se iskrca i Božo sa svojom gomilom teške opreme fotoreportera, svestranog majstora fotografije, ronioca i podvodnog ribolovca. Računali smo noćiti i predahnuti na sidru na vrhu Pelješca, u zaljevu Mirce-Lovišće, pa nastaviti put najkasnije ujutro oko 8. Dakle, u Splitu treba biti sutra u 18 sati, a sada je već 16 i još smo u Slanom. Računica je jednostavna. Do Splita je oko 130 milja, brzina jedrilice je između pet i šest milja na sat, dakle ako želimo sutra do 18 sati biti u Splitu, za odmor u Lovišću možemo odvojiti četiri sata. Sve ostalo je - plovidba.
Jugo baca brod, sidro ne drži
Jugo je sve jače, što nam ide na ruku da nije posvemašnjeg umora. Kraj je Patrole, adrenalin je popustio. Osjećamo se smlavljeno, sprženo i sparušeno. Hajmo stati barem i okupati se. Nakon 20 milja bacamo sidro na početku Žuljane u maloj uvali iza otočića Lirica. Skačemo u more i brzo izlazimo. Jugo baca brod lijevo-desno. Pada mrak. Nikome nije do večere. Pokušavam loviti ušate. Nemam volje. Jedva jedna, dvije.
Svi su polijegali. Samo Kukec sjedi u kokpitu, puši i šutke me gleda. Znam, nada se da bi i on mogao malo baciti udicu, ali ne usudi se pitati... Odjednom primijetim da mi se Lirica približila i da svjetlo lanterne vidim jasnije nego prije. Gledam dubinomjer - dubina raste: 13 metara, 14, 15, 16... "Milane, sidro ne drži, idemo..."
Krećemo u tamu. Jugo nasrće na brod. Posada spava. Od hridi Sestrice vozimo bliže Orebiću. Izbjegavamo gusto raspoređene ostale "sestrice" i "braću" pred Korčulom. "Idem leći. Milane, budi me na Lovišću." Ležim u kabini, pramac tuče o valove. Nema baš spavanja. Dva su sata. Lovišće. Čegrće sidreni lanac. Ustao je Božo, naprijed u mraku spušta sidro.
Svi smo u kabinama. Nitko ne spava. Osjećam da nešto ne štima, izlazim. U salonu me presretne Matea: "Zove te Milan". Sidro opet ne drži. Dubina dva metra! Mrkla noć. Brod skače k'o pomahnitala kobila. Bauljam do pramca. Nisam ponio bateriju. Sidro je teško. Konačno evo ga. Hrpa trave i šareno smeće vise s njega. S naporom ulazi u ležište. Pola tri je. Izdržalo je samo pola sata. Valjda je počelo orati čim smo ga spustili.
Pravac Sućuraj, istočni vrh Hvara. Preuzimam kormilo. Milan se mora odmoriti. Budi se Božo. "Hajmo u Mlasku, da probam još nešto uloviti." Mlaska je plitka uvala nedaleko od Sućurja. Tu ćemo se uru i pol odmoriti na sidru, a Božu ćemo pokupiti uz obalu pola milje dalje. Ništa od ribe. Tu su Tom i Božo zajedno često lovili. Tom je preko u Igranima. "Ništa, budi Toma neka pali roštilj", šalim se ja. "Vjerojatno je na poslu, radi", rezignirano i ozbiljno odvraća Božo.
Bili smo i redakcija i složna obitelj
Zahvaljujući vjetru i teškom moru uštedjeli smo puno vremena na putu do Splita. Zovem Šimu, šefa posade ACI-ja Split: "Kapetane, izlupalo nas more i jugo i još nas uvijek mlati, imaš li mjesta za nas, dolazimo oko tri popodne." "Naravno, čeka vas vaše mjesto na B gatu." Lijepo je čuti da u jednoj takvoj marini kao što je ACI Split imaš svoje mjesto, i to na tri koraka od dućana, kafića, sanitarija i svega ostalog. Zovem Željka Rihtarića, šefa voznog parka. Promjena plana. Ne na Ini, nego u ACI-jevoj marini. I to čim vozač dođe.
Trenutak rastanka. Emocije prigušene umorom. Zagrljaji, oproštajni poljupci. Zadovoljstvo i zbog obavljenog posla i zbog povratka kući. Ali i zbog zajednički provedenog vremena. Tri smo tjedna živjeli kao jedna dobro uštimana redakcija. I kao jedna doista složna obitelj. Iako smo vrlo različite životne dobi, iskustva, interesa i načina života, funkcionirali smo savršeno. Oni koji plove, najbolje znaju što to znači.