Čuli smo da imate nevjerojatnu priču, upitali smo u telefonskom pozivu Josepha Rachbauera, austrijskog stolara u mirovini iz Rieda im Innkreisa, te suprugu mu Ernestine.
- Je li? Želite je čuti? Ma, nema problema, samo vas molim pričekajte da se vratimo iz Opatije... - susretljiv je bio Josef.
Vjenčanje
Jedno 45 minuta potom, pojavili su se ispred svoga broda u Ičićima, zadihani i mokri, jer predivna je šetnica starog Franza Josepha uzela svoj danak na podnevnom zvizdanu.
- Uđite, raskomotite se i pitajte.
A pitanja je zaista bilo bezbroj, radi se o paru koji je projektirao i sagradio svoj brod, a ujedno se oženio upravo ovdje, u Ičićima.
- Pardon - ispravit će nas uz osmijeh bračni par Rachbauer.
- Ovdje smo, naime, od 1998., a Hrvatska je zaista naša druga domovina. Kako smo se u nju zaljubili, tako smo odlučili da ćemo se ovdje i vjenčati. I ništa, stigli smo autobusom s 50 uzvanika, stiglo je još 20-ak njih, prijatelja s gatova, sjeli na svoj Koral te sa svećenikom isplovili na more, gdje nas je on tog 13. kolovoza 2000. i vjenčao. Cijela je ceremonija trajala tri dana, slavlje je bilo predivno, i dandanas o njemu svi pričaju. A kada je sve minulo, kada su nam se prijatelji vratili u Austriju, mi smo isplovili na Jadran, na medeni mjesec - pričaju dok si traže ruke.
To je, međutim, samo prvi dio priče o Rachbauerima. Romantična i predivna. Ona druga je čisti dragulj. Joseph je, dakle, drvodjelac, kojem su, osim Ernestine, strast brodovi. U tolikoj mjeri da se jednog dana probudio u svojem Oberösterreichu i poput profesora Baltazara došao na ideju života.
- Da, odlučio sam projektirati brod. Učio sam iz svih mogućih izvora, interneta, YouTubea, bezbroj knjiga, i prelomio: sagradit ću desetmetarski brod od – aluminija! Kupili smo, prvo, poseban stroj za varenje pa pozvali u pomoć prijatelja varioca. Trebalo je vremena, i novca, negdje 70-ak tisuća eura i dvije godine svog mogućeg slobodnog vremena.
Tu, ipak, avanturama nije bio kraj. Dapače. Jer, brod je sagrađen na kopnu, na njihovom ranču. I premda je onako zelen i nov izgledao za njih monumentalno, nitko nije znao za što je, zapravo, taj brod spreman. Joseph je krenuo u novu akciju. Dok priča, supruga se prisjeća anegdota.
Vatrogasci
- Ha, ništa, tada sam kupio bager te u hangaru iskopao rupu veličine 12 puta pet puta dva metra, kako bih ga mogao porinuti. No trebalo je tu rupetinu i napuniti vodom, pa sam zvao jednog poljoprivrednika, koji je iz obližnje rijeke ispumpao 1200 kubika vode i napunio tu rupu – hihoću se oboje. - Tada smo ga porinuli, da vidimo kako “dihta”, ipak je to bio brod od aluminija. Kada smo shvatili da sve “klapa”, nastao je novi problem... Šampanjac je puknuo krmom, nigdje nije puštalo, osjećaj je bio divan. Ali...
- Brod, naime, nismo mogli izvući iz tog bazena. Težio je devet tona. Skinuli smo krov s hangara i zvali vatrogasce. Bila je to velika akcija - prisjetio se.
Na kraju i uspješno završena. Ali da je ekranizirana, postala bi nautičarski hit, nema sumnje. Brod je kasnije dostavljen u Ičiće, no (i) zbog troškova održavanja, prodan je. Kupac je nađen u Berlinu, gdje u jednom kanalu i dalje živi, a novi vlasnik na njemu i stanuje.
Ernestine i Joseph kupili su prije pet godina novu brodicu, koja ih besprijekorno služi. I vodi Rabom, Piškerom, Silbom, Olibom i Molatom, gdje se osjećaju najbolje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....