Bio je 16. ožujka. Europu i Hrvatsku počela je tresti korona. Svijet kakav smo poznavali, rušio nam se pred očima. Sloboda je postala relativan pojam. Kao da se Huxley igrao LSD-om i radio priču. No nije stari Aldous, nažalost, pripremao novi rukopis. O ne...
- Kovitlala se cijela situacija, no opet, teško se bilo riješiti planova. I snova. Ne očekuješ takav udar, takav stisak, koji je naše planove gušio poput pitona...
Veliki planovi
Arno i Ute Harter, friški umirovljenici iz Njemačke, naime, našli su se na hrvatskoj granici, na putu prema Funtani, gdje su jesenas iz Turske doveli svoju predivnu Bavariju Cruiser 65, vlasničku jedrilicu namijenjenu da im postane dom na moru.
- I da pripremimo brod. Plan su za početak bili Kanarski otoci, a onda san - Atlantik i Karibi. No onda šok. Kažu nam naši ljubazni kolege, jer mi smo radili u policiji, ‘slušajte, možete proći, ali morate 14 dana ostati u samoizolaciji’. Na brodu. Bez posjeta sanitarijama, bez šetnje, bez izlaska. Četrnaest dana nenapuštanja broda. Makni pasarellu i tschuss. OK, shvaćali smo situaciju i kazali smo ‘nema problema’... - pričaju.
Podjela
I tako, spuste se oni do Funtane i pođu na brod.
- Situacija je bila specifična, čudna. Ali, ništa, što sad. Dođemo mi na brod, gdje hvala Bogu, imamo svoj komfor, i direktor Dušan s mornarima nam je izlazio ususret cijelo vrijeme. Nosili su nam hranu, voće i povrće, piće, sve što nam je trebalo. Na kraju, međutim, nekoliko dana uoči zadovoljavanja propisa, zovemo mi Dušana...
- Odem do marketa, usred korone, a tamo nenormalna gužva. Čekanje. I zovem ja Arna i kažem mu ‘slušajte, gužva je prevelika. Idem ča doma, otvorit ću frižider i sve što imam dopeljam vam pola’. Tako je i bilo - otkriva Dušan Orlović.
- Nasmijali smo se, onak, s distance, ali je, donio je pola šunke, pola kile naranči, limuna, kruha, mlijeka... - dodaje Ute.
Supružnici Harter, dakle, bili su jedni od rijetkih, koji su koronu u Hrvatskoj, uz nužnu tadašnju samoizolaciju, proveli na moru. U tom plovećem “pritvorskom” ali primorskom bungalovu, a zapravo garsonijeri velikoj tridesetak kvadrata, pukli bi mnogi. Zato su Harteri smislili plan. Efikasan očito, jer love se za ruku, dok im burme zlaćano svijetle.
- Brzo smo se dogovorili: Ute je dobila salon i kuhinju, a ja kokpit. Stepenice su bile crta razgraničenja. Ako je postojala neka dilema koju smo trebali riješiti - smije se Eta i trči do brodske kuhinje. - Izvadili bismo žlicu i zavrtili. Na onoga na koga se okrenuo onaj dio s kojim stavljaš u usta, taj je dobio za pravo.
Svaki put? - Pa dobro sad... Ali vidite da smo OK. Izdržali smo 35 godina, lako je za ova tjedna.
Sve je tada bilo prošlo, osvanulo je travanjsko sunce, koje je opet podgrijalo nadu. Kao sarma, na istu se onu žlicu činila čak i bolja nego prije. Ali...
Stigao je početak lipnja. Harteri su očekivali kćer i unuku. Brod je bio spreman. Planirala se velika fešta, “kruzanje” po Istri i Kvarneru, pa novi pokušaj velike putešestvije. I onda novi - boom. Ali doslovce. Nevjerojatna priča. Na brod koji se zove Ad Astra, preko zvijezda se strovalila još jedna opačina...
- Stigla je u Istru nevera, sve se zamračilo. Sjedili smo u kokpitu, kad je odjednom grunulo; munja je pogodila jarbol! Energija je bila toliko jaka da je plastični brod pored nas donekle oštetila, dok je drugi drveni prošao puno bolje. A nama, pitate? Pa evo, pogledajte - govore dok podižu zaštitu: - Nama se doslovce spržila sva elektronika na brodu!
Dosta je nevolja
U prijevodu, pumpa za vodu, pumpa za WC, navigacija, winchevi, elektronika koja pokreće motor. Dakle - sve. Šteta? Za početak 42 tisuće eura...
- Imali smo malo sreće, znate. Dok se to dogodilo, a radi se o doživljaju za sva vremena, s nama je sjedio naš prijatelj, inače čovjek koji radi u osiguravajućem društvu, s kojim smo par mjeseci ranije potpisali ugovor. Sreća u nesreći, imali smo krunskog svjedoka - govore dok čekaju da im hrvatska tvrtka isporuči reparirane i nove dijelove.
Da vrate brod u funkciju. Jer, sada su u - apartmanu. Predivni se brod naime sveo na njih dvoje i produžni kabel, na kojeg spajaju kuhalo za vodu i prijenosni frižider. I točka.
- Jedva čekamo da se sve popravi, nadajući se da je sada sve iza nas. Koliko znamo, skakavaca nema u Funtani u toj mjeri da nam zaposjednu brod. Ali i to nas ne bi čudilo. Izuzev kćeri, znate, trebali smo baš sada ugostiti i naše prijatelje. Htjeli smo s njima malo jedriti, upoznati ih s ovim vašim čudesima koje smo odavde do Dubrovnika prešli barem tridesetak puta. Na kraju smo otišli na večeru, prespavali su i vratili se u Njemačku...
Oni nisu. Oni se više ne vraćaju. Oni se više ne nadaju. Oni se, jednostavno, ne daju. Oni čekaju. Da ova noćna mora završi.
- I hoće - bodre više nas, nego sebe. - Ne dopuštamo ničemu da nas zaustavi...
U tom se času začulo jedro. A žlica je s drvenog zida namignula. Sudbina je poslala poruku: Dosta je!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....