Ponekad nas od drugačijih, ljepših svjetova dijele samo žičana vrata. Jedna od takvih odškrinula je u okolici Rovinja 70-godišnja Jutta Haber. Pogled ispod šešira i kratki pozdrav, i bili smo na mirnijem i tišem planetu. Na njoj se govori jezik konja, a ljubav prema životinjama osjeća u zraku.
Svijet konja - farmu Haber - Jutta je počela graditi 1980. Zaljubila se, doselila u Hrvatsku, ostavila Villach i dotadašnji život. U biti, sve osim jedne stvari. "Rekla sam: Ja mogu tu živjeti, ali ne bez konja", prisjeća se Jutta, koja se i u Austriji bavila konjičkim sportom. Posljedično, ubrzo su na farmu, na kojoj su uzgajali koze i proizvodili sir, stigli konji. I to ne bilo koji - prvo trakenerski, a prije devet godina i čisti španjolski konji P.R.E., odnosno andaluzijski konji.
Pasja ćud i izdržljivost
"Trakenerski konji su najplemenitiji toplokrvnjaci. Visoko su senzibilni za dresuru jahanja i trebaju jahača koji zna što radi. Imaju pasju ćud, a ne traže puno hrane, izdržljivi su, tvrde i zdrave konstitucije", govori Jutta, predsjednica Saveza uzgajivača trakenerskih konja Hrvatske, priznatog i od matičnog trakenerskog saveza u Njemačkoj.
Trakenerski konji porijeklo vuku još iz istočne Pruske, a na glasu su kao najelitniji i najskuplji konji. Licencirani pastusi na aukcijama postižu cijenu od 300.000 eura, a hrvatski zakon priznaje ih kao uzgojno valjanu životinju. Iako je naglasak na uzgoju konja, oni nisu jedini stanovnici farme. Tamo žive i autohtone pasmine kao što su buša, tornjak, istarski magarac i boškarin. Boškarinka, kaže Jutta, taman treba roditi, a magarica Nova prije dva je tjedna dobila mlado. Na farmi je moguće kupiti i magareće mlijeko, na upit i ako ga imaju viška.
Obitelj Haber u vlasništvu ima 7000 metara četvornih površine te još 15 hektara u najmu, a osim uzgoja konja (dosad broje 75 ždrebadi) imaju i školu jahanja, ali i terapijsko jahanje. Posla je puno. Primjerice, jedna od Juttinih kćeri obučava državnu prvakinju u parajahanju koja zapovijedi kobili daje pomoću dva biča, a Juttina su specijalnost početnici, korekcija držanja jahača te rad u picaderu.
U njemu radi na dresuri i redresuri konja u smislu ujahivanja ili rada s konjima koji imaju greške u ponašanju - grizu ili se ne daju jahati. Njezin način dresure temelji se na tjelesnoj komunikaciji.
"Evolucija konja bazira se na principima preživljavanja. Važno im je da su krdo, da imaju vodstvo, da su brzi, pametni, poslušni. Neposlušni dobiju kaznu od alfa kobile. Ona ih tjera. To isto radim i ja, tjeram ga od sebe, u krug, u krug, u krug... To su različiti znakovi, moraš ih znati čitati, to je konjski jezik.
Ja, ustvari, postanem konj, ali alfa. I onda bude predivno kad ti taj konj, koji te gledao kao neprijatelja, dođe i daje ti na znanje da je spreman na suradnju. Tek tada može ići sedlo i jahač, ali prvo je uvijek dominacija. Ali, konja se ne tuče, kao što ljudi misle, jer to je stvar energije, pokreta, pogleda, položaja mog tijela", kaže.
Jahanje kao lijek
Vodi nas u obilazak. "Tako se upoznajete s konjem, ruku pod nos. I on vas pamti cijeli život. Sve funkcionira preko mirisa. Loše mirišete ako se bojite. Strah izaziva bijeg i on ne zna zašto se bojite, jesu li u blizini vuk ili medvjed", govori. Konji se vole i maziti, na mjestima koja sami ne mogu dohvatiti, nikad ih se ne bi trebalo iznenaditi s leđa, a u odnosu je ključno povjerenje. "Kada te konj poštuje kao alfu, ima povjerenje da mu nećeš napraviti ništa što ga boli, smeta ili izaziva šok", tvrdi.
Pastusi su, kaže, posebna priča. Pokazuje nam svojeg osobnog trakenera Polarisa, licenciranog španjolca Hierra te predivnog trakenerskog pastuha po imenu Farao. On se s natjecanja ne vraća bez pokala, kaže. "Kad imate s pastuhom kontakt, onda ste vi njegova osoba. Dat će sve od sebe za vas. Kobile su malo drugačije, ovisnije su o hormonalnom statusu, dok kastrati nemaju hormone, postojani su. S pastuhom se dogovoriš, kastratu zapovijedaš, a kobilu moraš moliti."
Na Farmi Haber radi se i s ljudima. "Imam posebnu metodu kojom se jahanje uči preko ritma konja. Prvo se hoda pokraj njega, prati se ritam prednjih nogu, a tek nakon toga se jahača obučava ravnoteži...", govori. Što se tiče terapijskog jahanja, ono je ljekovito - i za dušu i tijelo. "Dobro je za osobe s invaliditetom. Jahanje opušta, jača mišiće, popravlja kralježnicu. Vrlo pozitivno djeluje i na djecu iz autističnog spektra", kaže.
