KAKO JE PRVI DALMATINAC ŽIVIO PRIJE 15.000 GODINA Šime se hranio zdravo, lovio harpunom, a ženi radio nakit od školjki

Plovimo prema zapadu kroz Veliku Proversu. Prolaz je to između Kornata na jugu i Dugog otoka na sjeveru.

Lijevo je sjeverni ulaz u Nacionalni park Kornati, desno je pristup Parku prirode Telašćica, velikoj uvali kojom na jugu završava Dugi otok. Plovimo oprezno, ne samo zbog pličina nego i zbog velikog prometa. Oko nas plove suvremeni nautičari i turisti izletnici. Promet je gust, populacija je brojna...

Dva gorska lanca

A da su neki od ovih Homo sapiensa oko nas rođeni prije 10-15 tisuća godina, ne bi plovili, nego bi hodali. Jer bio bi to prijevoj, sedlo i prolaz između dva gorska lanca, koji spaja dvije doline, onu prema zapadu i onu prema istoku. A dolje bi se prostirala široka, plodna travnata dolina rijeke Po. To je ona ista velika rijeka koja i danas teče Italijom i širokom se deltom južno od Venecije ulijeva u Jadran. Najveća talijanska rijeka uz koju i od koje danas živi 16 milijuna ljudi.

Samo s tom razlikom što je u ono vrijeme rijeka Po tekla i današnjim dnom Jadrana. Dugi otok i Kornat bila su brda a njezina dolina bila je široka i plodna travnata nizina, po kojoj su pasli jeleni, divlji konji i razna stoka iz onoga doba.

Zarobljeno more

Jer Jadransko more u tom dijelu nije bilo more. Bio je to kraj posljednjeg Ledenog doba pa je voda još bila zarobljena u ledenjacima na sjeveru kontinenta. I zato se rijeka Po slijevala u morsku potolinu južnoga Jadrana.

A kako je to otprilike nekada izgledalo možemo zahvaliti današnjim zadarskim arheolozima. Oni su upravo na Dugom otoku otkrili špilju koja je bila dom prvim ljudima iz prapovijesti ljudskog roda pa sve do “novijih” vremena Homo sapiensa od prije desetak tisuća godina.

Špilja se nalazi na najužem dijelu Dugog otoka, nasuprot južnog dijela otoka Rave okrenuta prema moru.

Na skrovitom je mjestu, blizu nje danas prolazi cesta Sali - Veli Rat, a još bliže planinarska staza što vodi na najviši otočki vrh 300 metara visoki Orljak. Zapravo se radi o dobro zaklonjenoj polušpilji visokog svoda dovoljno veliko za spavanje i stanovanje tako da dim s ognjišta nije gušio stanare.

U blizini je u to doba bilo i gorsko vrelo pa su uvjeti za život manje zajednice bili idealni. A iz spilje se kao s nekog balkona pružao panoramski pogled na rečenu travnatu dolinu rijeke Po. Hrana im je bila blizu, na domak oku, oružju i oruđu, malih bacačkih projektila i velikih kamenih šiljaka za lov te kremenih “noževa” za skidanje krzna i komadanje mesa. U lovnom arsenalu žitelja spilje posebnu vrijednost predstavljaju dva nađena koštana harpuna stara 15.000 godina. Jelovnik Vlaknjana potvrđuju kosti krupne stoke, jelena i konja što su ih u dolini lovili i njihovim kostima ispunjavali svoje stanište.

Najprije je u prvim slojevima tla špilje otkriven kostur muškarca za kojeg se procjenjuje da tu leži već 11.000 godina. Znanstvenici za njega tvrde da je bio jak i čvrst, pravo muško. Visok oko metar i sedamdeset po svemu je bio nalik nekom današnjem muškarcu slične tjelesne građe. Također tvrde da je, sudeći po kostima, bio zdrav ko dren. Jedino su mu leđa stradala, valjda dok je nosio onu mesinu iz doline u pećinu. Mediji su ga nazvali najstarijim Dalmatincem, dobio je ime Šime. Nikad nećemo znati jesu li se tada ljudi nazivali i razlikovali nekim imenima, isto kao što znamo da to nema nikakve veze s biblijskim vremenima, jer to bijaše davno prije nego što je sveti Šimun u jeruzalemskom hramu držao maloga Isusa na svojim rukama.

U spilji Vlakno nađena je i gomila školjki, ponajviše kamenica, pa se on ili vjerojatnije neko od njegovih, možda ženskih ukućana, bavio skupljanjem školjki i uopće plodova. Pretpostavlja se da je Šime umro brzo i mirno, dakle ne od slabosti i dotrajalosti, nego da je preminuo iznenada “nakon kratke bolesti”. Pokojnika su prekrili tankim slojem zemlje, grob su ogradili s nekoliko kamenova. S obzirom na Šiminu dob i smrt u naponu snage, može se zaključiti da su se Vlaknjani hranili zdravo i dobro i da se u to doba moglo živjeti dugo.

Ledeno doba

Novu senzaciju izazvalo je otkriće dijela predmeta koji su arheolozi svrstali u skupinu nalaza “Venere iz Ledenog doba”. Radi se o artefaktu nazvanom Lili, u čast kolege koji godinama sudjeluje u istraživanju špilje Vlakno. Na tom se ukrasu-privjesku uz dosta mašte, kakvu je vjerojatno imao i tadašnji čovjek koji ga je izradio, može razabrati ženski kuk i struk. Nema onih osobina i oblina kakve krase neke druge “ledene Venere” iz istog razdoblja nađene na nekim drugim mjestima.

Naime, Lili nema one istaknute atribute majke kraljice: široke kukove, moćni trbuh i nabrekle grudi rodilje, gospodarice čuvarice doma, špilje i vatre.

Bilo je tu i drugih “ukrasa”: probušenih školjki, zubi jelena... Vjerojatno to ne bijaše nikakav nakit. Onako laički: bio je to simbol načina života ili pripadnosti zajednici. A možda je to bila i preteča trofejne kolajne, kakvu danas dobivaju najbolji natjecatelji u streljačkim disciplinama na olimpijadama i drugim sportskim igrama.