Rusko ratno zrakoplovstvo prošle je srijede započelo sa zračnim udarima u Siriji, usmjerenim protiv terorističke Islamske države, al-Qa’ide i njenih saveznika. Kulminacija je to nekoliko tjedana priprema, za vrijeme kojih je međunarodna zračna luka Bassal al-Assad u Latakiji temeljito preuređena i pripremljena za prihvat i baziranje ruskih zrakoplova i helikoptera.
Rusija je zračne udare pokrenula na poziv sirijske vlasti, u sklopu koalicije koju čine još i Iran, Irak, i Sirija. Ta nova, bliskoistočna koalicija pokušat će uspjeti tamo gdje američka koalicija zakazuje već dulje od godinu dana: uništiti Islamsku državu. Iako je već navukla na sebe bijes stranih i domaćih islamista, Rusija se s takvim prijetnjama zna nositi. No posebno je važno da je, neočekivano, dobila i podršku Njemačke, koja smatra da se bez Rusije rat ne može zaustaviti.
Prvi udar na osam ciljeva
Strategija koju Rusija primjenjuje do sada nije pokušana. Ruske snage ne prave razlike između Islamske države i takozvanih umjerenih frakcija, već ruski avioni udaraju po pobunjeničkim skupinama, bez obzira na njihove ideologije. Tradicionalno manja osjetljivost na kolateralnu štetu i mišljenje medija i javnosti, također odrješava Rusiji ruke da čini, ne samo ono što će biti medijski prihvaćeno, nego sve što će smatrati potrebnim, a valja imati na umu da je Rusija već pobijedila u sličnom sukobu u Čečeniji prije šest godina.
U prvom valu napada, rusko ministarstvo obrane potvrdilo je udare na osam ciljeva, a u četvrtak je već napadnuto 30 meta. Prema riječima glasnogovornika ministarstva, uništena su skladišta oružja i goriva te vojna oprema i zapovjedna mjesta.
Do sada su na internet puštene dvije snimke udara od 30. rujna, koje je objavilo rusko ministarstvo obrane, a dobar su indikator budućeg djelovanja. U prvom dijelu snimke prikazana su dva odvojena napada na podzemni kamenolom. Na internetu je osvanula i snimka terorista ukopanih u tom kamenolomu, koja dokazuje da je meta dobro odabrana, no učinak na nju nije ostvaren, jer su bombe pale nekoliko stotina metara od nje. Tako slaba preciznost upućuje na korištenje nenavođenih bombi, a isto su potvrdile i prve snimke operacija s aerodroma u Latakiji, na kojima se vide nenavođene bombe OFAB-250, od 250 kg.
Na drugoj se, pak, snimci vidi udar na grupu građevina. No umjesto izravnih pogodaka nekoliko bombi, najbliža je eksplodirala dvadesetak metara od skupine građevina. Izostanak sekundarnih eksplozija sugerira da je bila riječ o jednom od zapovjednih mjesta, a ne o skladištu oružja ili goriva. Budući da su pogoci bili mnogo bliže meti, moguće je da su korištene navođene bombe, koje je s izravnog pogotka otpuhao jak vjetar, a na snimci nosi dim i prašinu nakon udara.
Dan kasnije, objavljene su termalne snimke navodnih noćnih udara, na kojima su uočljivi krateri od bombi podosta udaljeni od centriranih meta. Prvi cilj prikazan na toj snimci je onaj isti s ranije snimke, a s obzirom na toplinske tragove u kraterima, najvjerojatnije je snimljen nedugo nakon prvog, a ne tijekom noći. U ostatku noćne snimke primjetne su samo dvije potencijalne sekundarne eksplozije, pa je teško ocijeniti kakav učinak su napadi ostvarili.
Kolateralna šteta
Spomenuti primjeri sugeriraju da se ruske snage u Siriji suočavaju s problemom manjka precizno vođenog streljiva u arsenalu. Većina ruskih bombi još su uvijek nenavođene te je njima teško precizno gađati točkaste ciljeve. Sa sobom nose i visoki rizik od kolateralne štete. Zavisno od intenziteta i trajanja ruske intervencije, i ono malo dostupnih precizno vođenih bombi moglo bi biti brzo potrošeno. S tim su se problemom već suočile koalicijske snage tijekom intervencije u Libiji.
Ipak, Rusija ima alternativu za pametne bombe, u obliku širokog spektra TV-vođenih projektila. Još od vremena Sovjetskog Saveza, ruska vojna industrija preferirala je ovaj tip vođenog oružja, za razliku od Zapada, koji se više oslanjao na lasersko te, od 90-ih, na GPS navođenje bombi i projektila. TV navođeni projektili su izuzetno precizni te za razliku od satelitski navođenog oružja, mogu gađati pokretne ciljeve.
No, metoda uporabe TV navođenih projektila predstavlja veći rizik jer se koriste s manjih visina nego pametne bombe, što pilota i avion može dovesti na dohvat lakoprijenosnih raketnih sustava i protuzračnog topništva. Veliku manu predstavlja činjenica kako je televizijsko navođenje namijenjeno samo za upotrebu po danu, pri dobroj vidljivosti.
Promašena politika
S raznih strana dolaze i optužbe kako rusko zrakoplovstvo napada ciljeve koji pripadaju takozvanim sekularnim i umjerenim pobunjeničkim skupinama, a već su se pojavile i neke snimke koje tvrde da prikazuju ruske udare na baze oporbe. No, činjenica je da je operativno postojanje umjerenih skupina vrlo upitno, a i one koje još postoje, bez iznimke su surađivale ili surađuju s islamistima.
Zbog posvemašnjeg kaosa, neprestano se stvaraju i lome privremeni savezi između različitih frakcija, a sve je izglednija mogućnost da je postojanje umjerene opozicije bila samo maska kako bi se od Zapada dobilo oružje i pomoć. Najbolji primjer promašenosti takve politike podržavanja tzv. umjerenih, u koju se uplela i Hrvatska, donirajući oružje iz vlastitih skladišta koje se našlo u rukama islamista, predstavlja slučaj otprije nekoliko tjedana.
Tada je Divizija 30, opremljena i obučena od SAD-a, da bi se borila protiv sirijske vlasti, ali i Islamske države, u cjelini prebjegla i predala oružje Fronti al-Nusre, koja je element al-Qa’ide. Zanimljivo je kako je Fronta al-Nusre stasala kao element Slobodne sirijske vojske, koja je na Zapadu predstavljana kao legitimna i sekularna opozicija, a čije je postojanje u takvom obliku, ali i kao operativnoj jedinici, danas sve upitnije. Britanski novinar Robert Fisk, koji je bio dopisnik s Bliskog istoka za The Independent preko 20 godina, javno je izrazio uvjerenje da Slobodna sirijska vojska zapravo uopće ne postoji.
Čak i ako se izravno ne podrede islamistima, umjerene ili samo manje radikalne frakcije mogu imati pozamašne zalihe oružja, koje nisu u stanju obraniti od brojčano nadmoćnih islamista, koji čine većinu pobunjenika.
Imajući to na umu, ruska strategija napada na sve ciljeve koji nisu pod kontrolom vladinih snaga je razumna, i ima veće izglede za postizanje učinka od sada već evidentno neuspješne strategije SAD-a da se napada samo Islamska država.
Za provođenje operacije, Rusija je u Latakiju izmjestila dvije do tri tisuće ljudi s pripadajućom opremom te borbene zrakoplove, od kojih će nekima ovo biti premijerni nastup u stvarnoj borbi. Za sada se sa sigurnošću može govoriti o četiri tipa borbenih zrakoplova koje je Rusija razmjestila na aerodromu u Latakiji, njih ukupno 34.
Uočena su četiri višenamjenska lovca Su-30SM (NATO oznaka: Flanker-C) čija će glavna uloga vjerojatno biti obrana zračnog prostora, iako prema potrebi, mogu izvršavati napade na kopnene ciljeve. Riječ je o najmodernijoj inačici borbenog aviona Su-30, razvijenoj za potrebe Ruskog ratnog zrakoplovstva na osnovi indijske varijante, Su-30MKI.Prije nekoliko dana pojavile su se i prve fotografije dolaska 6 lovaca bombardera Su-34 (NATO: Fullback), koji predstavljaju najmodernije udarne lovce u ruskom arsenalu. U upotrebu su službeno ušli tek prošle godine te će im Sirija biti vatreno krštenje. Namijenjeni su prije svega za udare na ciljeve visoke vrijednosti duboko iza neprijateljskih linija, ali mogu ponijeti i cjelokupni arsenal projektila zrak-zrak u ruskoj upotrebi.
Zračna podrška
Sličnu ulogu u napadima ima i 12 starijih udarnih lovaca Su-24 (NATO: Fencer). Riječ je o moderniziranim borbenim avionima koji su u upotrebi od sredine 70-ih godina prošlog stoljeća. Namijenjeni su za iste zadaće kao i Su-34, koji će ih s vremenom zamijeniti u službi, a u Siriji se može očekivati da će obavljati iste zadaće, s tom razlikom da Su-24 ima manji dolet.
Većinu izravne zračne podrške obavljat će 12 jurišnika Su-25SM (NATO: Frogfoot). Ovi teško oklopljeni i naoružani jurišnici koriste se od kraja 70-ih, a namjena im je pružanje bliske zračne podrške te protuoklopna borba. Nedavno su modernizirani na standard SM, koji im je omogućio veću borbenu učinkovitost. Jedan je od najizdržljivijih borbenih aviona na svijetu, a za vrijeme sovjetske intervencije u Afganistanu često se događalo da se Su-25 vrati u bazu čak i nakon izravnih pogodaka američkim lakoprijenosnim projektilima FIM-92 Stinger.
No osim samih borbenih aviona, zanimljiv je i način na koji su stigli u Siriju. Još početkom mjeseca, Bugarska je odbila dozvoliti da ruski transportni avioni koriste njen zračni prostor za letove prema Siriji. Zbog toga su strateški transporteri, prije svega Il-76 (Candid) i An-124 (Condor), ali i putnički Tu-154 (Careless) morali dužim putem, preko Kaspijskog mora, Irana i Iraka do Sirije. No na putu su često slijetali u Iranu, što im zbog velikog doleta nije bilo potrebno. Razlog leži u tome što su borbeni avioni, koji ipak imaju mnogo manji dolet, koristili radarsku sjenu transportera, te se tako ušuljali u Siriju.
Uz avione, satelitske snimke pokazuju i veći broj helikoptera. Uočljivo je nekoliko transportnih Mi-17 (Hip), te barem 6 jurišnih helikoptera Mi-24 (Hind), iako je nemoguće odrediti točnu inačicu. Zanimljiva je i nazočnost barem tri helikoptera s koaksijalnim rotorom. Takva konfiguracija, koja podrazumijeva izostanak repnog rotora i korištenje dva kontrarotirajuća glavna rotora postavljena jedan iznad drugog, specijalnost je ruskog proizvođača Kamova. Helikopteri u pitanju najvjerojatnije su mornarički Kamov Ka-27 (Helix), no nejasno je jesu li ruski ili sirijski, jer njima raspolaže i Sirija.
Kopnene snage su također novije proizvodnje i predstavljaju najbolje u svojim ulogama u ruskom arsenalu, a posebno je zanimljiv integrirani višeslojni sustav protuzračne obrane koji je uspostavljen oko aerodroma u Latakiji. Naime, nijedna pobunjenička frakcija nema zrakoplovstvo, pa je jasno kako je PZO sustav usmjeren protiv potencijalnih napada iz susjednih zemalja, ili čak od američke koalicije.
Turske akcije
Ne bez razloga, jer je je izraelsko zrakoplovstvo tijekom sirijskog rata u nekoliko navrata upalo u sirijski zračni prostor i bombardiralo pošiljke i skladišta oružja sirijske vojske, tvrdeći da bi oružje u suprotnom palo u ruke teroristima. Turska je također u nekoliko navrata izvela zračne udare u Siriji.
Na trenutno dostupnim satelitskim snimkama mogu se identificirati tri sustava. Najviši sloj čini barem jedna bitnica raketnog sustava velikog dometa S-400 Triumf (SA-21 Growler). Taj je sustav trenutno operativni i tehnološki vrhunac ruske PZO koji zasad nije prodan nijednoj drugoj zemlji. Ukoliko je opremljen raketama velikog dometa 40N6E, koji iznosi 400 km, ovaj sustav iz Latakije može pokriti polovicu Izraela, sve do Jeruzalema, te dobar dio Turske i Cipra, kao i većinu Sirije.
Zanimljivo je da zasad nisu uočeni sustavi srednjeg dometa, ali je zato američki general Philip Breedlove, vrhovni zapovjednik NATO-a, potvrdio nazočnost dva napredna sustava kratkog dometa. Prvi je raketni sustav Tor (SA-15 Gauntlet), dometa do 15 kilometara, dok je drugi mnogo moderniji kombinirani topničko-raketni sustav Pantsir-S1 (SA-22 Greyhound), koji raspolaže s dva 30 milimetarska topa i 12 raketa kratkog dometa. Oba sustava su radarski navođena. No ono što upada u oči jest činjenica da su oba u velikoj mjeri namijenjena obrani od precizno vođenog oružja, poput proturadarskih ili krstarećih projektila te pametnih bombi. Štoviše, Tor je bio prvi sustav u svijetu namjenski razvijen za upravo takvu obranu.
Najmoderniji tenk
Kopnene snage koje osiguravaju aerodrom čini oko 800 pripadnika ruskog mornaričkog pješaštva, koji su opremljeni s nekoliko desetaka borbenih vozila serije BTR, a neke od snimki borbi u proteklim tjednima prikazuju upravo BTR-82A, najnoviju inačicu koju koristi samo ruska vojska. Na snimkama se može raspoznati i sedam tenkova, a izvori u zemlji specificiraju kako je riječ o T-90, trenutno najmodernijem operativnom ruskom tenku. Uz njih se može uočiti i topnička bitnica. No nesumnjivo je da je riječ o snagama za obranu baze, a ne za provođenje širih borbenih operacija na tlu.
Borbena vozila, tenkovi i raketni sustavi većinom su isporučenim morskim putem, a njihov se broj lako može i povećati. Koliko je poznato, barem jedan ruski vojni teretni brod prolazi kroz Bosporski tjesnac svaki dan. Naime, za održavanje operativnog tempa potreban je značajan logistički lanac, a njegova učinkovitost moći će se utvrditi tek nakon što inicijalne zalihe oružja budu potrošene, kada bi se tempo napada mogao smanjiti, ukoliko je logistika neadekvatna.
Uzevši u obzir sve navedeno, jasno je da će Rusija svoju intervenciju u Siriji iskoristiti kako bi u stvarnim borbenim uvjetima testirala neke od svojih najnovijih borbenih sustava, koji dosad još nisu borbeno djelovali.
Ruska strategija ima veće izglede ostvariti uspjeh od američke, a pobjedom bi Rusija osigurala ne samo vjernog saveznika u Siriji, nego i postavila temelje mogućeg trajnijeg saveza unutar bliskoistočne koalicije. Ruskim ulaskom u Siriju geostrateška slika svijeta nepovratno se mijenja, i to ne u korist SAD-a.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....