Misterij nesretne ljubavi Marije Jurić Zagorke

Žao mi je što nisam imala obitelj i djecu da sačuvaju moj rad”, otkrila je novinarka i književnica Marija Jurić Zagorka u jednom od svojih posljednjih intervjua. U hrvatskoj povijesti ta je žena ostavila neizbrisiv trag.

Imala je svoju vjernu publiku, svoje čitatelje, ljudi su je voljeli, ali umrla je - sama.

No, njezin život ni danas, 55 godina nakon njezine smrti, nije posve istražen.

“Iza Zagorkine drskosti i oštrih riječi skrivala se ranjiva duša. Svi su mislili da je brbljava, impulzivna i glasna, a bila je nesigurna i plaha. Kad je nekom darovala svoje srce, činila je to bez rezervi”, tvrdila je njezina prijateljica Štefica Vrbanić. I ona sama tek je kasnije shvatila da je Zagorka žudjela za sigurnošću i ljubavi, ali ih, nažalost, nikada nije okusila. Niti u roditeljskom domu, a kasnije niti s jednim muškarcem s kojim je bila.

Prema prijateljičinim riječima, muškarci su se za nju lijepili jer su znali da je ona “koka koja nese zlatna jaja”. Mi bismo ih danas nazvali “muškim sponzorušama”.

Laki plijen muškaraca

Štefica Vrbanić izjavila je svojedobno kako je Zagorka bila veliki kavalir i darežljiva osoba, a oni su se polakomili za njezinim novcem. “Željna topline i ljubavi postajala je lakim plijenom koristoljubivih muškaraca. Onako neuglednu, niska rasta i gotovo ružnu, sliku i priliku svoje majke, mnogi su voljeli samo zbog novca.

Sjećam se da sam joj svaki dan morala držati govor o tome da ga ne rasipa. Bila je doista pretjerano darežljiva”, svjedočila je Štefica.

Legendu hrvatskog novinarstva život nije mazio. Odmalena je prolazila maltretiranja, zlostavljanja, poniženja, kritike…

Djetinjstvo u roditeljskom domu nije joj ostalo u lijepom sjećanju. Bolesna majka malu je Zagorku vezala za kuhinjski stol, za drvo, batinama ju kažnjavala… Zato je Marijin odlazak u Samostansku školu Sestara milosrdnica u Zagrebu bio svojevrstan spas za nju. Nakon jednog gostovanja kod baruna, ukazala se prilika da Marija ode na školovanje u Švicarsku, no roditelji su joj to zabranili.

Od tog se razočaranja Zagorka dugo nije oporavila. No, znala je da samo kao obrazovana žena može uspjeti u životu. Mnogo je čitala i učila. Kao 16-godišnjakinja, nakon završetka škole, vratila se u roditeljski dom. Tamo ju je dočekao dogovoreni brak. Naravno, bez njezina znanja. Mladoženja je bio četrnaest godina stariji Andrija Matraj, Mađar koji je kao činovnik radio na željeznici.

Iako je, iz primjera svojih roditelja, bila protivnica braka, nije se dugo opirala njihovim željama. Tada je u tome vidjela obostrano zadovoljstvo. Roditelji će biti sretni jer odlazi zauvijek, a ona, jer se srećom nije morala dugo zadržavati u obiteljskom domu.

Škrti muž mjerio čak i kruh

Marija i Matraj vjenčali su se u Crkvi sv. Križa u Začretju. Mladenki je bilo tek 17 godina. Tu počinju nove nevolje za mladu ženu. Nedugo nakon vjenčanja, bračni par seli se u Mađarsku, gdje je on dobio službeni premještaj. Bio je to vrlo nesretan brak. Muž je bio toliko škrt da je ona uz njega gladovala. Štefica, Zagorkina prijateljica, ranije je posvjedočila kako joj je Zagorka pričala o tome da bi Andrija prije odlaska u kancelariju za nju i svoju majku odrezao po krišku kruha koju su smjele pojesti, a ostalo spremio.

Kad se vratio, centimetrom bi mjerio kruh i kobasicu da provjeri jesu li u međuvremenu jele bez njegova dopuštenja. Marija je navodno teško podnosila strogi režim koji su joj nametnuli svekrva i suprug.

Umjesto da se posveti učenju, čitanju i pisanju, što je najviše željela, morala je obavljati teške i prljave kućanske poslove. Ipak, u Mađarskoj je uspjela završiti tečaj za telegrafiste i zaposliti se, a na tavanu je počela potajno i pisati. A sve kako bi pobjegla od očaja i osjećaja usamljenosti.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg