MISTERIJ NEDOVRŠENOG FILMA ŽELIMIRA ŽILNIKA Eksplozivnu smjesu politike i seksa komunisti nisu mogli progutati

Novosadski redatelj Želimir Žilnik ne sjeća se točno kada se odigrao jedan od najšokantnijih događaja u njegovu životu, no misli da je to bilo prije dvije-tri godine. Zajedno s kolegama filmašima Karoljom Vičekom, Petrom Latinovićem, Dušanom Ninkovom i Prvoslavom Marićem upao je u podrum u kojem je Izvršno vijeće Vojvodine držalo u groznim uvjetima arhivu nekad prosperitetnog vojvođanskog filmskog poduzeća Neoplanta, koje je sredinom osamdesetih dokrajčila afera oko partizanskog spektakla Veljka Bulajića “Veliki transport”.

Među rolama neuredno poslaganim na više hrpa otkrio je i nemontirani negativ svoga filma “Sloboda ili strip”, koji je smatrao izgubljenim. Gerilski pokušaj da se domognu svojih materijala nije dao nikakve rezultate s obzirom na to da je u međuvremenu Izvršno vijeće poslalo role u Jugoslovensku kinoteku u Beogradu, gdje su - ako ništa drugo - pohranjene u neusporedivo boljim uvjetima, ali do danas nije razriješena enigma je li filmska vrpca u međuvremenu propala ili je ono što se na njoj nalazi koliko-toliko sačuvano. Da bi se digitalno ustanovilo u kakvom je stanju slika, barem u slučaju Žilnikova filma, trebalo bi uložiti 15-ak tisuća eura, a potpuna restauracija i izrada filmske kopije koštali bi još sto tisuća. U situaciji u kojoj se danas nalazi srpska kultura to neće biti lak pothvat.

Otkrivanje misterija Dušana Makavejeva

Vrijeme drskog filma

Gužva oko filma “Sloboda ili strip” uzbuđivala je medije početkom sedamdesetih godina. U tom je razdoblju jugoslavenska kinematografija bila zasigurno najprovokativnija, a možda i najzanimljivija u Europi. Dušan Makavejev završavao je svoj film “W.R.: Misterije organizma”, u produkciji spomenute Neoplante i njemačkog poduzeća Telepool, Bahrudin Bata Čengić, ohrabren uspjehom filma “Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji” po romanu Bore Ćosića, pripremao je podjednako subverzivni “Slike iz života udarnika”, opet s beogradskim kritičarem i publicistom Brankom Vučićevićem kao koscenaristom, a mladi Jovan Jovanović već je montirao buntovni manifest “Mlad i zdrav kao ruža”. Izgledalo je kao da jedan filmaš izaziva drugoga tko će radikalnije oslikati jugoslavensko društvo i poigrati se njegovom poviješću iz vizure iz kakve ga se dosad nitko nije usudio sagledati. Pritom su i estetski prosedei tih filmova bili inovativni i predstavljali su popriličan odskok u odnosu na ono što se odigravalo u zapadnoj Europi i Americi.

Želimir Žilnik u svemu je tome zauzimao posebno mjesto. Diplomirani pravnik, prvo je bio zapažen po jetkim kratkim dokumentarnim filmovima (“Žurnal o omladini na selu zimi”, “Pioniri maleni…”, “Nezaposleni ljudi”), nagrađivanim i na međunarodnim festivalima, da bi 1969. dovršio svoj dugi igrani prvijenac “Rani radovi”: naslov ne treba čuditi, jer je Žilnik još kao srednjoškolac za svoj maturalni rad odabrao temu “Pojava alijenacije u Ranim radovima Karla Marxa”. Film inspiriran lipanjskim gibanjima 1968., o kojima je redatelj snimio i dokumentarac, bavio se s četvoro studenata i njihovim pokušajem “osvještavanja” naroda: za dlaku je izbjegao zabranu, na sudu ga je branio sam Žilnik, demonstrirajući svoju pravničku vještinu, prijavljen je za Berlin i tamo dobio Zlatnog medvjeda, što je predstavljalo prvu pobjedu jugoslavenske kinematografije na nekom od najprestižnijih svjetskih festivala. U nas su ga državni mediji uglavnom blatili, no u svijetu je uživao iznimnu reputaciju: po mnogim kritičarima imao je svježinu i polemičnost koju tadašnji politički filmovi Jean-Luca Godarda nisu posjedovali.

Odakle naslov

“Rani radovi” predstavljali su ozbiljan modernistički odskok u odnosu na sve što je domaći film dotad nudio, pa je tu reputaciju trebalo opravdati. Žilnik je u međuvremenu snimio samoironični dokumentarac “Crni film” (beskućnicima kao posljednje rješenje ponudi vlastiti stan, što razbjesni njegovu tadašnju suprugu) i počeo pripremati u matičnoj Neoplanti drugi cjelovečernji film. Poduzeće je tada vodio Svetozar Udovički, pružajući autorima koji su za njega radili nevjerojatnu kreativnu i političku slobodu. Nimalo slučajno da je upravo Makavejev tamo snimio “W.R.”, snimatelj “Ranih radova” Karpo Godina dobio je dozvolu za “Zdrave ljude za razonodu”, zaigrani kolaž o vojvođanskim međunacionalnim odnosima, i “Gratinirani mozak Pupilije Ferkeverk”, eksperimentalni film u suradnji s najradikalnijom ljubljanskom kazališnom skupinom Gledališče Pupilije Ferkeverk, a još je nekonvencionalniji bio kratki igrani film “Bijeli ljudi” Naška Križnara, člana slovenske avangardne grupe OHO.

Žilnik se stoga nije morao bojati nikakve cenzure kada je koncipirao “Slobodu ili strip”, jedino ga je trebalo zabrinjavati da njegovo novo ostvarenje ne ostane u sjeni “Ranih radova”. Za to nije, čini se, bilo straha, jer dok je prvi - uza sve satirične žaoke o iznevjeravanju komunističkih načela - ipak bio prilično ozbiljan film o razočaranoj generaciji, “Sloboda ili strip” postuliran je kao čista anarhoidna igrarija. Odakle naslov? Fotostripovi u tom su razdoblju preplavili domaća novinska izdanja, a jedna od junakinja - glumila ju je Milja Vujanović iz “Ranih radova” - bavila se upravo produkcijom te vrste. U naslovu je sadržana opreka između stvarnosti i iluzije, koja se na različite načine elaborira i tijekom filma.

Materijal iz 1971.

Kao i u “Ranim radovima”, Žilnik je napisao scenarij zajedno s Brankom Vučićevićem, film je ponovno snimao Karpo Godina, bivša Miss Srbije i studentica organizacije na beogradskoj filmskoj i kazališnoj akademiji Milja Vujanović i Čedomir Radović, student arhitekture, protagonisti “vruće” scene u kupaonici u “Ranim radovima” opet su nastupili zajedno, a nova lica bile su Alenka Zdešar (Žilnik ju je otkrio za tzv. ekoloških demonstracija 1971. u Ljubljani) i Dragana Đurić, kasnije zapažena sudionica beogradske alternativne scene. Fabula? Ako je nešto takvo u tom filmu postojalo, svelo bi se na sljedeće: uspješni privatni poduzetnik (koji se, uzgred, zove Svetozar Udovički) na svojim je putovanjima “posijao” djecu po Zagrebu, Beogradu, Ljubljani i Skoplju i povremeno ih okuplja na obiteljska sijela.

Kada država započne rat protiv privatnika, njegovu firmu zatvori financijska inspekcija, a kćeri mu se raštrkaju po svijetu, ustanovljavajući da nigdje nema prave slobode, ni na Zapadu, ni na Istoku. Kada se razočarani pokušaju vratiti kući, u jugoslavenskom veleposlanstvu u Stockholmu dolazi do terorističkog napada i krvoprolića prilikom kojeg svi stradaju (scenaristi su promptno iskoristili atentat na jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića od strane proustaške emigracije koji se odigrao u travnju 1971.).

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U MAGAZINU JUTARNJEG LISTA!!!