Miljuš za JUTARNJI iz Osla: Ovdje nitko ne mrzi Breivika. Nitko ne traži osvetu. Baš nitko nije napisao ili izrekao...monstrum

Sjedila je na kamenom podestu, ispod zida koji podupire stepenice koje vode do zgrade norveškog parlamenta na jednom od središnjih gradskih trgova. Dok su deseci ljudi prolazili, neki su zastajkivali naslonjeni na drugi potporni zid. Nastojali su uhvatiti što bolji kadar mase koja se vraćala ispred gradske vijećnice, gdje je održana središnja komemoracija žrtvama Andersa Behringa Breivika. Prijateljici je gotovo nezainteresirano mahnula kada je s fotoaparatom počela snimati masu koja je ispunila park. U ruci je okretala crvenu ružu. Zamišljenog, odsutnog pogleda. Prekinuo sam je u mislima, ali nije bila ljutita. Niti ona, niti itko drugi od svih ljudi koje sam vidio u Oslu.

Niti jedna riječ mržnje nije prevaljena preko usta. Više očaj, razmišljanje i propitivanje. Kako, zašto? Bez obzira na veliku bol koju im je nanesena, nitko iz obitelji stradalih i preživjelih na Utoyi, nitko od psihijatara, policajaca, običnih ljudi, novinara... nitko nije izustio ili napisao riječ monstrum. Ona, Ingvild Hurlimann Lindseth, psihijatrica iz Sveučilišne bolnice u Oslu, dok odsutno gleda masu koja prolazi, ipak želi hrvatskim čitateljima reći svoje mišljenje: “Osjećam se prazno. Ovo daje jednu drugu sliku Norveške, ali došla sam ovdje jer sada je trenutak da pokažemo snagu demokracije, zajedništvo i solidarnost!”, kaže mi. Što mislite o njemu?, pitam je. Trgla se.

Molitva za žrtve

“Ma ne, ne želim uopće razmišljati o njemu!”, kaže mi, kao da je ljutita što sam je uopće naveo na razmišljanje o njemu. Ali, ni ona ne može odoljeti profesionalnom izazovu. Tu, na cesti, iznosi mi psihoprofil masovnog ubojice. Nekoliko dana kasnije, na gotovo istovjetan način, Breivika mi opisuje i Janne Kristiansen, šefica norveške tajne službe: “On je teški sociopat, bez empatije. Nekima bi sad bilo najlakše proglasiti ga luđakom, ali on je mentalno zdrav. Kako je samo sve detaljno isplanirao. A i postupao je vrlo racionalno. Nije ušao u sukob s policijom!”, pojašnjava mi psihijatrica s klinike u Oslu. “Slažete li se s odlukom suda da njegovo ispitivanje zatvori za javnost?”, želim čuti njezin komentar.

“Da, jer medijski publicitet je i bio njegov cilj. I dobro je da je tako. Barem zasad, iako tako sigurno neće ostati. Ali, o njemu ne želim znati ništa više, kao da i ne postoji. Osjećam se prazno. U petak i subotu bila sam u potpunom šoku. Jučer sam bila u crkvi i molila za žrtve. Sada je vrijeme da pokažemo zajedništvo, snagu, da pokažemo kako ovo nije Norveška”, rekla mi je o svojim motivima dolaska na skup posvećen žrtvama Breivikova zločina. Nekoliko metara dalje stoji jedan od onih zbog kojih je masovni ubojica i krenuo u ubilački čin. Već smo se sreli u prolazu, možda sat ranije u jednoj od ulica. Nosio je natpis “Ne više teroru” ispisan na A4. Sada je pred parlamentom. Prolaznici ostavljaju ruže na ogradi, a dvije djevojke prilaze mu i daju mu ružu. Skupio je već buket.

Pogled na minaret

On je Amir Hadji. Iz Bakua je. Ima 20 godina, studira norveški. Potresen je. Uvjerava me kako, kao stranac i musliman, nije doživio nikakvu segregaciju. U nedjelju rano ujutro Abdusalah Mohamad, 29-godišnji kuhar, dojmljivom gestikulacijom pokazao mi je kako mu se lice zgrčilo kad je čuo za eksploziju u središtu Osla. Prva pomisao bila mu je al-Qa’ida. Umirovljenica Askvig Austreheim prekrila je usta rukom. Kiša joj se slijeva niz lice. Tiho jeca. “Ovo je nacionalna tragedija. Ali, nadam se da će naše društvo pokazati zrelost i snagu. Jadni ovi mladi ljudi!”

Nedjelja. Pred katedralom u središtu Osla traju pripreme za komemoraciju zakazanu za 11 sati. Policija pregledava katedralu s psima, crnom vrećom za smeće prekriva se natpis taksi stajališta. “Ne, ne, ne mogu vam dati izjavu. U sjedištu policije bit će konferencija za novinare u 10 sati”, ljubazno i energično odbija razgovor zapovjednik policijske desetine dok raspoređuje svoje snage oko katedrale. Ali, odmah je naredio jednoj policajki da mi napiše adresu sjedišta policije u Oslu. Tu negdje, u jednoj od ćelija u koju dovode osumnjičene, smješten je i Breivik. Kad su ga dovozili s Utoye, nije mogao ne vidjeti minaret džamije koja je od ulaza na koji su ga doveli udaljena manje od sto metara.

U nedjelju prije podne pred ulazom je samo jedan policajac s “dugom cijevi”. Dopušta da ga snimim, ali saginje pogled. On i njegovi kolege neće dati niti jedan komentar o Breivikovu pohodu. Policajac ne želi reći niti svoje ime, ali će zato odmah odložiti pušku i pokušati pronaći na mobitelu kako ću u Oslu, čije središte nalikuje na ratnu zonu, i gdje vas GPS uporno vodi u blokirane ulice, pronaći najlakši put prema Utoyi. Za razliku od njega, koji ležerno odrađuje smjenu, Sveinung Sponheim, zamjenik šefa policije i Erik Fredriksen od nedjelje su u središtu pozornosti. “Bez komentara!” i “Ovo je još uvijek dio policijske istrage“, tako je odgovarao Sponheim na pitanja je li Breivik imao pomagača i je li bio pod utjecajem droga. Policija u Oslu pod velikim je kritikama medija i javnosti. Prema mnogim mišljenjima, reakcija policije bila je zakasnjela i neadekvatna. “Nitko to nije očekivao, nitko nije vjerovao. Naprosto ih je iznenadio.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista