Mesić: Budimo iskreni, i mi imamo interese u Libiji. No, nije točno da zagovaram Gadafijevu stranu!

Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda donijelo je rezoluciju kojom zabranjuje letove iznad Libije. To je realizirano na samom početku vojne akcije, no otišlo se i korak dalje izvan okvira rezolucije.

Razoreni su aerodromi, Libija više nema zrakoplovstva i ja sad ne vidim razloga zašto sukobljene strane ne bi sjele za stol i pronašle političko rješenje, umjesto da se podržava eskalacija sukoba. Ako se vojskom napada jedna suverena država, priznata od Ujedinjenih naroda, potrebna je nova rezolucija Vijeća sigurnosti, a takve nema.

Zato što prije treba za isti stol dovesti pobunjenike i predstavnike libijske vlasti. Apeliram da se što prije pronađe mirno rješenje, a ne da i dalje bude žrtava, među njima i mnogo nevinih, na obje strane. Tu naprosto mora pomoći međunarodna zajednica; svima treba dati priliku da zajedno sjednu i razgovaraju. Smatram da bi i libijske vlasti trebale amnestirati pobunjenike kao dodatni korak u prekidu neprijateljstava, s time da svi, na obje strane, koji su počinili zločine, ili ih naredili, moraju za to odgovarati.

Prekršena rezolucija

Treba se hitno formirati komisija u kojoj bi bili predstavnici obiju sukobljenih strana koja bi predložila nove reforme u Libiji da se stabilizira politički sustav. Na prvom je mjestu novi ustav pa novi izborni zakon. Potom treba usvojiti taj ustav pa na temelju takvog izbornog zakonodavstva doći do parlamenta koji će izabrati vladu i novog predsjednika.

Ako se ovaj sukob nastavi na isti način, tj. da se ekstenzivno tumači donesena rezolucija UN-a, ako se bude išlo na razaranje infrastrukture i cijele Libije, to nikome neće koristiti. Kome odgovara rat, pitam vas? Uvijek je bolja nagodba nego debela parnica, govorili su oduvijek naši pametni seljaci.

Apeliram na razum, moramo izbjeći novi rat. Do sada smo to već mogli naučiti. Dosta je bilo Afganistana, Iraka, Palestine i Izraela. Kome treba novi rat?

Postoje različiti interesi u ovom sukobu. Znamo kome je u interesu da dođe do libijske nafte i tko je od početka glasno zagovarao rat. Priče kako se ratuje zbog ljudskih prava djelomično su točne jer u nekim zemljema u tom okruženju ljudi nemaju nikakva prava: žena ne može izaći na ulicu, ne može glasovati, a to nikoga ne zanima niti se vode ratovi za njihova prava. Ali, vidite, tamo nema nafte.

Libija je sekularna država, Gadafi nema institucionalnu funkciju, nije predsjednik ni parlamenta ni vlade. On je vođa revolucije koja je davno završila i vrhovni autoritet u zemlji.

S novim reformama država se može urediti drukčije. I to isključivo pregovorima i razgovorima, a ne bombarderima.

Ako je ovdje zaista posrijedi zaštita ljudskih života... Zar ne vidite da ljudi posvuda ginu? Glupo je gledati samo jednu, a zanemariti drugu stranu. Treba ostati principijelan.

Treba pregovarati

Ne znam na koji način NATO može ući u ovu akciju. Da se vojnom silom uđe u Libiju, to bi značilo okupaciju suverene zemlje, što rezolucijom Ujedinjenih naroda nije predviđeno.

Teško će doći do raspleta svih tih događaja bez pregovora. Može doći do razdvajanja jedne i druge strane. Može se povući crta između pobunjenika i vladinih snaga. Može se dogoditi i da Gadafi pogine. Mnogo je sada scenarija s upitnim završetkom. Situacija u Libiji mora se rješavati mirnim putem, i to odmah. Valjda se iz dosadašnjih ratova mogu izvući pouke.

Pogledajte kako i od kada međunarodne snage traže Bin Ladena, a rat ondje još traje. Treba li nekome toliko godina da traži Gadafija uz stalna neprijateljstva?

Najveća je pogreška u cijeloj toj krizi što prije upotrebe oružja u Libiju nije poslana promatračka misija da snimi što se zapravo događa. Ovako smo prisiljeni vjerovati jednoj ili drugoj strani, što nikada nije objektivno.

Mene optužuju da zagovaram Gadafijevu stranu, što nije točno. Ja samo zagovaram prekid pokolja. I to odmah. Nikoga ne štitim, ali kažem da treba stvoriti situaciju u kojoj će se na odgovornost pozvati oni koji su krivi, umjesto da se i dalje događaju razaranja, stradanja civila i velike štete na obje strane.

Sve je to u konačnici stradavanje Libije i njezina naroda, neovisno o tome tko će na kraju pobijediti.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg