Ovaj tjedan navršilo se stotinu godina od jednog događaja koji je mogao izmijeniti tijek 20. stoljeća. U rano jutro u utorak 28. listopada 1914. godine vojnik Adolf Hitler, zajedno s 3000 regruta iz 16. bavarske pričuvne pješačke regimente, krenuo je na naporan marš kroz polja i šume prema britanskim položajima u blizini belgijskoga grada Ypresa.
No, dvije njemačke regimente, saksonska i württemberška, pomislile su da su sivo-zelene kape bavarskih vojnika britanske uniforme pa su osule paljbu po Hitleru i njegovim suborcima.
“Uz mene, od cijele naše družine samo je jedan ostao. Naposljetku je i on poginuo”, pisao je tada 26-godišnji regrut Adolf Hitler jednom prijatelju u Münchenu.
Hitler izbjegavao smrt
“Metak je poderao cijeli rukav mog kaputa, ali ja sam, začudo, ostao zdrav i čitav”, dodao je Hitler koji je tri tjedna kasnije ponovno gledao smrti u oči. Bilo je to prilikom dodjele ordena za hrabrost (Željezni križ) u šatoru na bojišnici. Pet minuta nakon što su Hitler i još trojica vojnika izašla iz napučenog šatora, na njega se sručila granata. “Bio je to najstrašniji trenutak u mom životu”, priznao je Hitler prijatelju. Iduće četiri godine na frontu je vješto izbjegavao smrt. Ipak, jednom je dobio šrapnel u nogu, a drugi put ga je zaslijepio plin.
“Što bi se dogodio da je Hitler poginuo onog utorka ujutro prije sto godina ili bilo kojeg dana tijekom iduće četiri godine borbe na frontu? Koliko bi drukčije izgledalo 20. stoljeće? Koliko bi različit bio tijek njemačke povijesti?” propituje u New York Timesu američki povjesničar i publicist Timothy W. Ryback.
Zamjenik generalnog direktora Academie Diplomatique Internationale u Parizu, Ryback je autor nekoliko zapaženih knjiga o Hitleru i holokaustu. Nedavno je u SAD-u objavljena njegova nova knjiga “Hitler’s First Victims: The Quest for Justice” u kojoj piše o Josephu Hartingeru, državnom odvjetniku iz Münchena, koji je 1933. godine pokrenuo istragu o ubojstvima prvih Židova u koncentracijskom logoru Dachau.
Priča o Josephu Hartingeru, zaboravljenom junaku koji se među prvima usprotivio nacističkim zvjerstvima, počinje u proljeće 1933. godine kada je Adolf Hitler već deset tjedana bio njemački kancelar. Na tu ga je funkciju imenovao vremešni predsjednik i bivši feldmaršal, 85-godišnji Paul von Hindenburg, koji je od Hitlera očekivao da spriječi komunističke prijetnje, poput Bavarske Sovjetske Republike uspostavljene na kratko vrijeme 1919. godine u Münchenu. No, Hitler je imao mnogo jače ambicije pa je podmetnuti požar u berlinskom Reichstagu u veljači 1933. godine iskoristio za suspenziju brojnih građanskih prava.
Jednog kasnog travanjskog poslijepodneva u domu Josepha Hartingera, oženjenog 39-godišnjaka i oca petogodišnjeg djeteta, zazvonio je telefon.
Četiri muška tijela
Iz uznemirujućeg poziva saznao je da su u zaseoku Prittlbach u blizini grada Dachau, dvadesetak minuta vožnje od Münchena, nađena tijela četiri muškarca: Arthura Kahna, Ernsta Goldmanna, Rudolfa Benarija i Erwina Kahna. Iako je znao da je u Prittlbachu, na mjestu napuštene tvornice streljiva, nekoliko tjedana ranije otvoren nacistički kamp, Hartinger se drugi dan u društvu forenzičara dr. Moritza Flamma uputio tamo. Kada su stigli u kamp i vidjeli kako je zemlja natopljena krvlju, odmah su spoznali da se u Prittlbachu zbiva nešto zastrašujuće.
Procjena osobnosti
- Moje razmišljanje nije bilo zasnovano samo na fizičkim okolnostima koje smo zatekli, nego i na procjeni osobnosti ljudi koje smo upoznali. Posebice se to odnosilo na komandanta Hilmara Wäckerlea koji je na mene ostavio užasavajući dojam - prisjećao se 1984. godine Joseph Hartinger strašnih događaja iz proljeća 1933. koji su bili uvod u holokaust.
Dok je Hartinger razgovarao s komadantom Wäckerleom, dr. Flamm je obavio očevid. Nije bilo dvojbe da su četvorica muškaraca ubijena, i to vjerojatno dok su pokušavala pobjeći iz kampa. Sva četvorica bili su poznati kao protivnici nacista. I sva četvorica bili su Židovi.
Za Hartingera, religioznog čovjeka konzervativnih političkih uvjerenja, nije bilo dvojbe: četiri muškarca ubijena su zato što su Židovi. Pokrenuo je istragu zbog njihova ubojstva, no kada je svojim pretpostavljenima poslao izvještaj, oni su ga odmah zaustavili tvrdnjom da takvo što čak ni nacisti ne bi učinili. Istraga je okončana.
No, ubijanja u Prittlbachu su nastavljena pa Hartinger nije odustajao. Bio je svjestan da je nacistički režim, koji je na vlasti bio samo nekoliko mjeseci, zaokupljen kritikama izvana, posebice onima iz Amerike. Hitler je, k tome, želio konkordat s Vatikanom kako bi ublažio otpor niza moćnih njemačkih katolika koji su bili oštri kritičari njegova režima.
Hartinger je, također, znao kako je ostarjeli predsjednik von Hindenburg, iako nije mnogo mario za demokraciju, zabrinut zbog stanja pravne države te da je već intervenirao protiv diskriminacije Židova, posebice svojih bivših vojnika. Stoga je Hartinger skovao plan kako da tužbama skrene pozornost međunarodne javnosti na zločine u nacističkom kampu u blizini Münchena.
(...)