Memoari Erica Breiningera: Nakon četiri mjeseca znao sam da moram umrijeti za Allaha

Do prije tri godine Eric Breininger bio je prosječan, dosta neodlučan njemački mladić, koji je igrao nogomet za Borussiju iz Neunkirchena, partijao s društvom i imao djevojku.

Krajem travnja, u svojoj 22. godini, poginuo je na granici Pakistana i Afganistana kao taliban Abdul Ghaffar El Almani. Mladi Nijemac iz Saarlanda u tri se godine preobratio na islam, postao je vojnik Islamskog džihada, bio je cimer u Njemačkoj osuđenog terorista iz tzv. Sauerland grupe, u Egiptu je učio arapski jezik, u Afganistanu je prošao terorističku obuku, bio je prezenter propagandnih videouradaka Unije islamskog džihada i osobno je sudjelovao u borbama s pakistanskom i američkom vojskom. Nakon što su njegovi istomišljenici objavili vijest o pogibiji, za njih je on islamski mučenik, lav, heroj, hrabri i neustrašivi borac koji je sigurno otišao u raj.

Apatija i tulumarenje

“Mein Weg nach Jannah” (Moj put u raj) naslov je memoara mladog njemačkog pripadnika Islamskog džihada, koji je objavljen neposredno nakon njegove smrti. U njemu Breininger opisuje svoje preobraćenje, kasnije viđenje zapadnog stila života, kao i svoj put u zemlje islama, ali i životni put za koji se odlučio, put džihada i mučeništva.

“Odrastao sam u skromnoj kući svojih roditelja koji nisu bili ni siromašni ni bogati. Kao dijete najviše sam vremena trošio na sport i druženje s prijateljima. Kasnije su se moji roditelji rastali, a ja sam ostao živjeti s majkom i sestrom. Kao mladić počeo sam se zanimati za iskušenja ovdašnjeg života. Slijedio sam put prokletog sotone. Vrijeme sam provodio sa ženama, na partyjima i činio sam razne stvari. Živio sam upravo onakav život kakav želi svaki mladić zapadnog svijeta.”

‘Bog je čuo moje vapaje’

“Ipak, nisam si mogao objasniti smisao postojanja. Uvijek iznova razmišljao sam zašto sam na ovom svijetu i što će biti nakon smrti... Pomišljao sam doduše na nekog stvoritelja, ali o tome nisam imao nikakva znanja. Kasnije sam se našao u nevolji iz koje se nisam znao izvući. Nisam si mogao pomoći. Počeo sam se moliti Allahu za pomoć. Svaku sam Ga noć molio za pomoć. Situacija je izgledala bezizlaznom. Ali onda je Bog čuo moje vapaje i izvukao me iz nevolje. Neka je hvaljen.”

Prvi doticaj s islamom došao je kasnije, kad je na poslu upoznao Pakistanca s kojim je počeo razgovarati o religiji i koji mu je puno pričao o islamu otvorivši mu oči. Preko njega je upoznao i Abdullaha, Daniela Schneidera, u međuvremenu osuđenog za terorizam u Njemačkoj. Nakon što je prešao na islam, jedno je vrijeme bio njegov cimer, a Njemačku je i napustio na Schneiderov nagovor.

“Pratili smo događanja u regiji Džihada i gledali smo filmove u kojima se mudžahedini bore protiv križara. Bili smo preneraženi vijestima o zatvorima i što ti križari rade našoj braći, kako ih muče i tlače. Također i činjenice da ti nevjernici stavljaju u zatvore nevine žene, siluju ih dan za danom, tako da neke moraju nositi njihovu djecu, ispunjale su me bijesom... Odluka je za mene bila jasna. Da moram krenuti Allahovim putem, krenuti u džihad protiv neprijatelja Allaha, kako bih umro kao mučenik da bi riječ Allaha ostala najveća.”

Breininger se potom posvetio proučavanju džihada, tumačenjima Kur’ana i slično da bi na kraju došao do zaključka kako je svaki pravi musliman dužan krenuti u džihad. “Bio sam tek četiri mjeseca musliman, ali sam ipak znao svoju obavezu. Htio sam u džihad. No, nisam poznavao put, a braća koju sam poznavao nisu mi mogla pomoći. Htio sam otići u jednu tzv. muslimansku zemlju, pretpostavljajući da ću tamo naći ljude koji će mi pomoći.”

Internetska vijest o ‘braći’

Najprije je želio ići u Alžir, ali je na koncu krenuo u Egipat, kako bi počeo učiti arapski. Sa sobom je uz najnužnije osobne stvari ponio samo nekoliko ceduljica na kojima su njegovi prijatelji na arapskom ispisali određene upute kako bi ih mogao pokazati taksistima u Egiptu. Uspio je doći do jedne arapske škole gdje je naišao na gostoprimstvo učitelja koji mu je osigurao privremeni smještaj. Nakon nekog vremena upoznao je još jednog zemljaka, a odlazeći na molitve u džamiju zbližio se i s “dvojicom braće iz Bosne”, od kojih je jedan govorio njemački. Ubrzo je počeo s njima i stanovati.

“Jednoga dana kad sam nakon zalaska sunca prestao s postom, otišao sam u internet cafe kako bih pogledao ima li novosti iz Njemačke. Naišao sam na izvještaj o uhićenju al Malika, Talhe i Abdullaha. Savezni kriminalistički ured (BKA) teretio ih je da su u Njemačkoj planirali mučeničke operacije. Zbog takvih optužbi najprije sam bio sretan, jer još postoje ljudi koji su spremni dati svoj život kako bi uzdigli Allahovu riječ. S druge strane, dolazile su mi suze, jer su uhićena braća, jer su u rukama nevjernika...” Nakon četiri mjeseca provedena u Egiptu mladi je vojnik Džihada odlučio krenuti u Afganistan, odnosno Pakistan.

Preko granice pod burkom

Avionom do Irana, autobusom do pograničnog područja, a potom, prerušen u ženu s burkom na glavi, prešao je granicu pješice nakon što su njegova braća podmitili vojnike na granici. Neko je vrijeme proveo u Waziristanu u Pakistanu te je na koncu završio s grupom mudžahedina na obuci u planinama Afganistana.

“Plan treninga: Molitva - sport i rastezanje - doručak jedna minuta - predavanje o oružju - vježbanje učenja napamet - molitva - taktika i antiteroristička borba - molitva - ponovno jedna minuta za jelo (kruh i čaj) - ispitivanje o oružju (za neznanje slijedi kazna) - učenje - povremeno usred noći dežuranje oko jedan sat”. Sljedeća obuka podrazumijevala je osposobljavanje za upotrebu težeg naoružanja, granata, raketa, kao i izradu mina i bombi, korištenje GPS-a, uređaja za vezu i slično.

“Jedan mudžahedin mora poznavati što veći broj oružja i znati ga koristiti. Ipak je bitno specijalizirati se za određeno oružje. U mojoj Jama’a neka su se braća specijalizirala za RPG, P.K. strojnice i snajpere, a neki za izradu i postavljanje mina i drugih eksplozivnih naprava. Osobno trenutno produbljujem svoje znanje i sposobnosti u pogledu teške artiljerije, primjerice Havan, minobacače i BM rakete. Moj je cilj da do ovog ljeta budem toliko osposobljen za to oružje da mogu samostalno voditi artiljerijske operacije i osposobljavati druge mudžahedine.”

Breininger je bio glavni akter propagandnih videoporuka odaslanih zapadnom svijetu, a onda je počeo sudjelovati i u borbenim akcijama.

Uzor našao u Abu Muslimu

“Sastali smo se s drugim mudžahedinima iz redova talibana i al-Qa’ide. Obavili smo potrebne pripreme, pregledali rakete i krenuli u planine. Amir nas je tamo podijelio u četiri grupe. Jedna je trebala braniti mudžahedine od helikopterskih napada uz pomoć Z.K.K., druga je ispaljivala Havane, dok su preostale dvije zasipale nevjernike s BM1. Ja sam bio u BM1 grupi.

Dva smo dana proveli u planinama. Čekali smo Amirovu zapovijed i potom smo počeli ispaljivati rakete na križarski kamp. Skupina s Havanima napokon je počela s bombardiranjem. Odjednom se začuo zvižduk i prva raketa nevjernika udarila je u našoj blizini. Požurili smo ispaliti sve rakete koje smo imali i krenuli natrag istim putem kojim smo došli. No, nevjernici su po nama osuli paljbu iz borbenih zrakoplova, pa smo morali krenuti drugim putem...”

Breininger prepričava i kako je “njegov brat” Abu Muslim, unatoč teškim ozljedama i bolovima, uništio neprijateljsku uporišnu točku. Prerušen u afganistanskog vojnika u vojnom je automobilu opremljenom bombom i opasnim kemikalijama krenuo prema nevjernicima. No, auto se pokvario, a Abu Muslim je došao u doticaj s kemikalijama.

“Dok je auto popravljen, Abu Muslim je već bio u teškom stanju. Međutim, inzistirao je da nastavi i izvrši svoju zadaću. U tom je napadu stradalo više od sto nevjernika i otpadnika. Puno njih umrlo je nekoliko dana kasnije od posljedica otrovnih supstanci koje su se raspršile prilikom eksplozije.”

Prilikom sljedećeg napada na jednu bazu američke vojske jedva je izvukao živu glavu jer su se našli pod paljbom helikoptera, a potom i u izravnom sukobu s pješaštvom.

“Neprijatelji Allaha potom su se povukli, a helikopteri su počeli bombardirati cijelo područje, tako da je 15-ero braće postalo mučenicima. Neka Allah prihvati njihovo herojstvo. Amen.

...sljedećega dana doznali smo da je prilikom našeg napada 55 Amerikanaca i otpadnika poslano u pakao. Neka ih Allah, pravednik, učini prokletima i neka im da da osjete svoju kaznu. Amen”.

Njemački džihad

Jedno vrijeme Breininger se nije osjećao baš najbolje, prije svega, kako je napisano, zbog nemogućnosti vođenja dubljih razgovora “sa svojom braćom”. No, Allah je uslišio njegove molitve i upoznao je još nekoliko svojih zemljaka koji su prešli na islam. Zajedno s njima pridružio se talibanima te su osnovali prvu njemačku džihad grupu, “Njemački talibanski mudžahedini”.

Knjiga “Moj put u raj” sastavljena je, kako je navedeno, 28. travnja 2010., na dan kada je Breininger, Abdul Ghaffar, poginuo zajedno s trojicom suboraca. “Nevjernici su na jednoj kontrolnoj točki jednostavno otvorili vatru na njihov auto. Allah je našoj najdražoj braći dopustio da iziđu iz auta i krenu u svoju zadnju borbu s nevjernicima. Svi su se borili kao lavovi... Iako mu je duša napustila tijelo prije 36 sati, mogu posvjedočiti da je Abdul Ghaffar imao zadovoljan izraz lica, smiješio se, a krv je još tekla iz njegovih rana. Allahu Akbar!”

“Abdul Ghaffar očito je ostvario svoj cilj da postane šehid i tako dohvatio najvišu stepenicu raja i dobronaklonosti Gospodara svjetova. Ipak, zadnja je odluka Allahova.”