Marijan Hanžeković: Iritantno je kada me zovu ‘moćnim’ odvjetnikom. Kao da imam veze s mafijom

Marijan Hanžeković jedan je od naših najuspješnijih odvjetnika. U njegovim je uredima zaposleno više od sto ljudi. Razgovarali smo očekivano, o njegovu poslu, ali i o njegovim ostalim strastima. Prije svega - umjetnosti.

Doimate se kao čovjek koji uspijeva u svemu čime se bavi.

- Ne. Nisam. Iza svakog uspjeha stoji puno neuspjeha. Samo uspjeh se pamti. Najvažnije je biti dosljedan i uporan. Hrvatska je društvo u kojem treba ulagati puno energije za postizanje bilo kakvog rezultata.

Na samom početku odvjetničke karijere nije vam baš išlo... Posumnjali ste u sebe?

- Doista jesam. Prve četiri godine mi je išlo iznimno - loše. Otvorio sam ured kad mi je bilo 26 godina. Sve do tridesete sam bio u minusu.

U čemu je bila tajna neuspjeha?

- U tome što nitko nije želio ići odvjetniku kojemu je tek 26 godina. Radim od 1975. godine. Cijelih 37 godina. Klijenti vole odvjetnika s iskustvom, starijega gospodina.

Kad o vama pišu ili govore u medijima, upotrebljavaju superlative: najuspješniji, najmoćniji, najbogatiji, najbolji odvjetnik u Hrvatskoj.

- To su sve nestručni nazivi. Najboljeg odvjetnika nema. Kad čujem “najmoćniji”, to mi se čini kao da ima veze s nečim nelegalnim, “mafijaškim”. “Najmoćniji” mi posebno smeta i živcira me. Nemam moć. U Hrvatskoj ima puno odvjetnika koji su i korektni i stručni. Dakle, nisam prvak svijeta. Ja sam odvjetnik.

Klijenti vas vole?

- Nadam se. Ali, razgovori o mojoj profesiji, o mom odvjetničkom radu su - neprihvatljivi. Klijenti imaju pravo na anonimnost. Bez obzira na to o kojem je predmetu riječ i o kojoj osobi. Nitko od klijenata ne voli da se javno zna da on ima bilo kakav problem. Odvjetnik si ne smije praviti reklamu na račun klijenata. Sve što Komora naknadno, u tom pogledu, kažnjava je kao kad prospete jastuk s perjem. Nikad nećete moći pokupiti sve perje i staviti ga natrag u jastučnicu.

Klijent dolazi odvjetniku kad je u pravnoj nevolji.

- Jasno. Najčešće. I zato je pričati o svojim klijentima - neprofesionalno. To je tajna. I tako mora biti.

Ali, to nije poput “ispovjedne tajne”?

- Jest. Upravo tako. Na tome se temelji i odnos odvjetnika i klijenta: na povjerenju. To je točno poput ispovjedne tajne. Ne dolaze svi klijenti samo zbog nevolja. Koji put je riječ o poslovnim namjerama i operacijama koje se također ne smiju otkrivati javno.

Dio onoga što zaradite kao odvjetnik potrošite na umjetnost? Štoviše, mecena ste pojedinih umjetnika. To vam je zadovoljstvo?

- Da, to je razbibriga, uživanje u lijepome. Ugodno je biti okružen lijepim stvarima.

U uredu sam vidio ulja vrhunskih slikara.

- Privilegij je raditi u ugodnom ambijentu. Isto tako, privilegij je moći pomoći umjetniku u razvijanju njegova stvaralaštva. Ponosim se time. To nije biznis. Samo kupujem slike, ne prodajem ih. Imam lijepu kolekciju hrvatskih slikara XIX. i XX. stoljeća. Najviše ih je iz vremena hrvatske moderne.

Koja je, po vama, svrha kolekcionarstva?

- Namjera mi je, a i svrha, sačuvati na jednom mjestu dio nacionalnog kulturnog blaga. Imam dvije odrasle kćeri. Vjerujem da će one nastaviti čuvati i popunjavati zbirku. Mi nastavljamo živjeti kroz svoju djecu.

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista