Prikrivanje ne pomaže. Socijaldemokracija kao politička organizacija je u krizi. Ono što nije u krizi to je potreba za socijalnom demokracijom, usporediva i sa samom krizom. Golema većina Europljana i danas sebe politički definira na relaciji - lijevi centar - ljevica. Ali, socijaldemokrati su još 2002. bili na vlasti u 15 zemalja EU, a danas su u svega njih 5. Poraz socijaldemokrata u Njemačkoj na posljednjim izborima gori je nego ikad u njihovoj novijoj povijesti. Usprkos spomenutom političkom raspoloženju Europljana, socijaldemokracija je doživjela i težak poraz na posljednjim izborima za Europski parlament.
Što se dogodilo? Socijaldemokracija je postala stranka srednje klase koju je ona sama stvorila dok je još bila radnička stranka. To je paradoks koji je sada politički zapeo. Doduše, to je i stvorilo Europu kakvu još uvijek držimo najboljom - Europu socijalne države, “zlatnog doba socijaldemokracije”. Ali, to više nije tako. Ova Europa to više nije. Na neka pitanja srednje klase bolje odgovaraju njihove aspiracije prema desnom centru, i to zanimljivo - upravo u trenutku europske ekonomske krize. A na pitanja novih deklasiranih slojeva ne odgovara nitko - osim protestno, ljevica izvan socijaldemokracije. Mentalno lijevi centar europskih građana zbog nečega ne vjeruje u politički lijevi centar europskih socijaldemokrata. Zašto?
Ekonomska kriza je paralelna krizi socijaldemokracije. Nitko ne okrivljuje socijaldemokrate da su oni proizveli ekonomsku krizu. Svi prihvaćaju da su tu krizu proizveli kovači lažnog novca, financijski sektor, ali se ujedno sve šire smatra da se tome socijaldemokrati nisu suprotstavili. Pa i nisu. Europske političke križaljke bile su socijaldemokratima važnije od njihovih socijalnih obaveza. G. Brown i Zapatero su mirne duše podržali Barrosa na čelu Europske komisije iako su svakako znali za njegovu, blago rečeno, povezanost s financijskim i neoliberalnim interesima. Zato se sada krivca traži u “napuhanoj” socijalnoj državi, a ne u onima koji ispuhuju i ono što je od nje ostalo, nakon što su je prije toga politički izbacili iz tračnica.
Refleks Blairova i Schröderova Trećeg puta, kojemu je bilo toliko stalo do “nezavisnosti banaka” da je Blair već u svom prvom izbornom programu posebno naglašavao i “nezavisnost centralne banke UK”, nije imao ni protiv čega protestirati kad je do nezavisnog ponašanja banaka i došlo, i to na ortodoksnoj liniji shvaćanja nezavisnosti. Opća pomama za bonusima samo je metafora za ukidanje svakog socijalnog bonusa, a “rezanje”, deregulacija navodno hipertrofirane socijalne države, samo je još jedan borbeni poklič neoliberalizma. Deregulacija je samo sredstvo globalne nadregulacije protiv uspostavljanja interesa svake lokalne socijalne strukture, napose nacionalne ekonomije. Ekonomija je globalna, a socijala politika nacionalna, ako joj što preostane.
Politika štednje jedini je odgovor koji od početka krize smišljaju europske vlade i nalaže Europska komisija, a podržavaju i socijaldemokrati. Dobro. Vjerojatno treba štedjeti. Ali na čemu? Odgovor je - na obrazovanju, zdravstvu, plaćama, socijalnim pravima, radnim mjestima… Tu financijski neoliberalizam ne štedi ni onaj poduzetnički. Fleksibilizacija rada postala je eufemizam za otpuštanje radnika, ali i za zatvaranje poduzeća. Znamenito “rezanje” srezalo je i poslodavce, od Španjolske do Hrvatske. I što je tu pomogla socijaldemokracija?
Socijaldemokracija kao “lijevo krilo politike štednje”, to je čini se većinski politički izbor europskih socijaldemokratskih stranaka danas. A taj izbor, kako se pokazalo, nije alternativa za preuzimanje vlasti od strane socijaldemokrata; za takvim lijevim krilom nema ni potrebe - konzervativci su barem “nacionalniji” od socijaldemokrata, kad se već reže, pa se mogu nositi sa socijaldemokratima na zamjenskim poljima identiteta koje im oni ionako prepuštaju. Grčki primjer je samo najdramatičniji, ali nije jedini. Socijaldemokrati kao puki dionici politike štednje gube povijesni politički smisao. Štedjeti znaju i drugi, ne samo konzervativci; još bolje to znaju stranke reda i poretka (desni), kojima su sve više alternativa stranke prisilnog nerada i nemira (lijevi), ma koliko ti bili rastjerivani po ulicama. U Grčkoj, dakle, PASOK je sa 44% glasova poslije izbora 2012. spao na 13%. Na lijevoj strani pojavila se Syriza koja je takoreći od ničega došla na 16,8% i na ljevici preskočila PASOK. Treba li bolji poučak? Bivša stranka rada izgubila je sam rad, pa je pitanje kako će čuvati i socijalni mir.