Maksim Mrvica: ‘Zbog ljeta na Žirju odbit ću sve unosne ponude’

Ne smijemo vjerovati prvom dojmu. Ja sam mislila da Maksim Mrvica jede isključivo hranu za ptice, kako rasni gurmani posprdno zovu muesle i slične obroke koji se svode uglavnom na žitarice. Naime, on je nevjerojatno visok i mršav i logičan je zaključak da ne jede ništa s više od grama masnoće. No, u stvari on je poput Micka Jaggera, fizički neobično aktivan, trči kilometre, pliva kad god može, naročito prije nastupa. Nikad ne ide u hotel bez bazena, jer plivanje najbolje opušta napete mišiće podlaktica najbržeg pijanista na svijetu, koje toliko pomno čuva da na turnejama ne nosi ni plastične vrećice. Kao divlje, živo dijete, tri puta je slomio desnu ruku, što je opasno i za tetive i više ništa ne prepušta slučaju.

- Makrobiotički restorani ne privlače me ni najmanje. Idemo u Mano, čuven po mesu, to mi je puno draže, uglavnom jedem meso. Ja sam Dalmatinac koji ne voli ribu na gradele, janjetinu i pršut. No, veliki sam gurman. Jedna od stvari koje mi nedostaju u Zagrebu nakon osam godina Londona doista je bogata londonska restoranska scena, svi oni zanimljivi restorani, odličan sushi koji smo veoma često jeli vani ili naručivali doma, indijska, kineska, tajlandska kuhinja.

Nomadski život

Maksim, uživo fascinantno lijep, puno ljepši nego na fotografijama kao one mlade cure koje naprosto sinu kad skinu sa sebe sve tragove šminke, s blistavim maslinastim tenom, cizeliranim crtama lica i tim prekrasnim, njegovanim rukama i odmjerenim, blagim pokretima, tek se nedavno, nakon gotovo deset godina izbivanja vratio u Zagreb. Njegova žena Ana znala je ostati u Londonu predugo sama otkako ga je prestala pratiti na iscrpljujućim, nekad i dvomjesečnim turnejama. Njihova kći imala je samo dva mjeseca i s njima bila na turneji po Dalekom istoku, no sad kad joj je skoro pet godina to je puno teže organizirati. Zato je Ana zaželjela da žive bliže roditeljima i prijateljima.

No, i tu još ispituju teren, unajmili su stan u blizini Zrinjevca i žele utvrditi sviđa li im se život u centru prije nego što definitivno kupe svoj zagrebački stan. Doduše, centar su već jednom probali u Londonu, gdje im je prva adresa bio Oxford Circus, samo središte londonskog shoppinga, na križanju Oxford i Regent Streeta.

No, Maksim smatra da je on ionako nomad; kad nije na turneji, onda privatno putuje, ne voli biti na jednom mjestu dulje od mjesec dana. Baš su se nedavno vratili iz Pariza, ‘najljepšeg grada na svijetu’, kaže, s tim neponovljivim joie de vivre koji mu je nedostajao kad su ga napustili i otišli u London zbog njegova posla. Maksim, doduše, to treba spomenuti, nikada svome hrvatskom državljanstvu nije dodavao druga, on je građanin naše zemlje i tu plaća poreze, što je definitivno najveći izraz domoljublja.

S Anom je već 17 godina, od studija (ona je završila pravo), pratila ga je već u Budimpeštu na Konzervatoriju Franza Liszta i potom u Pariz na usavršavanja nakon naše Muzičke akademije. Prije je vodila i dio njegovih poslova, no u posljednje vrijeme, čini se, odlučila se posvetiti nekim samo svojim interesima.

Radi na pokretanju vlastite dječje modne linije, što zasada jedino ‘testira’ na ‘prekrasnom dragulju’, što je prijevod s kineskog filmskog imena LeeLoo njihove kćeri što, pretpostavljam, nije odmoglo u osvajanju tog novog, ogromnog tržišta na koje se Maksim odnedavno probio.

U svibnju ponovno putuje u Šangaj, na Expo, gdje će svirati u našem paviljonu, za Hrvatsku, no prije toga završava svoju domaću turneju.

Lijenčina brzih prstiju

Svirat će uskoro u Čakovcu, potom u rodnom Šibeniku (‘Kad tamo sviram, čini mi se da poznajem baš svako lice u publici’), na splitskim Prokurativama… Dakako, u domovini svira za desetinu cijene koju postiže na Dalekom istoku. Recimo, u Kini su karte za njegove koncerte gotovo tisuću kuna, no uvijek napuni i one njihove neljudski goleme dvorane.

Je li uspjeh Ive Pogorelića u zemlji i svijetu utjecao na njegovu odluku da postane koncertni pijanist? Apsolutno. Maksimov tata, nekad inženjer u remontnom brodogradilištu u Šibeniku, često je putovao u Rusiju u doba socijalizma i donosio mu čitave police Pogorelićevih ploča. No, u obitelji nitko nikada nije pokazao interes za klasičnu glazbu osim njega. Kad je s devet godina odlučio početi svirati klavir i rekao mami da će biti pijanist kad naraste, mama je slegnula ramenima i rekla krotko ‘dooobro, podržat ćemo te’, gotovo kao da se radi o nekom infantilnom hiru koji će prerasti. Prve dvije godine nije imao doma klavir, vježbao je (‘isuviše rijetko, bio sam lijen kao dijete’) kod časnih sestara, no zato danas ima pet klavira, strateški raspoređenih po njegovim životnim punktovima i svakodnevno vježbanje postalo je neodvojivi dio njegova života. Kako se onda provlačio u glazbenoj školi? Na talent, kaže, prirodnu predispoziciju, urođenu brzinu prstiju.

Osim Šibenika i Londona, za njega i njegovu obitelj ključno je mjesto i mali otok Žirje, tatina rodna kuća pretvorena u ‘najbolje mjesto za odmor na svijetu’, gdje provode gotovo čitavo ljeto. Egzotična ljetovanja katkad obavljaju zimi, no ljeto je nezamislivo bez Jadrana. Imaju i brod, odlaze na kraća putovanja, no uvijek se brzo vraćaju na svoj otok. Ti ljetni odmori katkad traju i po tri mjeseca pa je Maksim često znao odbiti veoma primamljive poslovne ponude svoga menadžera, čak i kad njemu to nije bilo drago.

Mel Bush, menadžer koji ga je pretvorio u veliku internacionalnu zvijezdu s milijunskim nakladama albuma (u pripremi je upravo 6. album), otac je crossover glazbe.

Radio je i sa seksi violinisticom Vanessom Mae, koja je, recimo, prije nekoliko godina, vodila na listi najbogatijih glazbenika ispod 30 godina i dosada je vjerojatno premašila zlatnu granicu od 50 milijuna eura zarađenih glazbom.

Image crossover pijanista

- Mel je pet godina tražio pijanista koji ima potencijal - od izvođačkog do vizualnog - da postane globalna zvijezda klavira kao Vanessa violine. Kad je mene pronašao, dotada nisam ni pomišljao da ću napustiti purističku interpretaciju klasike, za što sam se školovao.

Jesu li profesori s našeg, budimpeštanskog i pariškog konzervatorija smatrali da se prodao prelaskom u crossover glazbu, svojevrsnu mješavinu klasike i elektronske glazbe s matricama i različitim vizualnim efektima na koncertima puno bližim pop-glazbi? Ne, kaže Maksim odlučno, mnogi moji profesori rekli su mi da smatraju sjajnim to što populariziram klasičnu glazbu, što u mojoj publici ima toliko mladih ljudi. Je li u toj promociji klasike ključan njegov image, frizure, tetovaže, crna kožna narukvica YSL koju upravo ima na ruci? Tko ga zapravo odijeva?

- Mislim da je image u crossoveru doista jako bitan, kao uostalom kod svih živih izvedbi glazbe. U posljednje vrijeme imam nekoliko stilista, odnosno ljudi koji umjesto mene obilaze dućane, no svoj image uvijek sam gradio sam, on je integralni dio moje ličnosti, ide iznutra, nije mi nametnut mojim glazbenim žanrom. Morate znati da smo Ana i ja sedam godina bili pravi fanovi techno glazbe, provodili smo noći i noći na techno partyjima, znali sve glavne DJ-e i pratili ih s našim društvom po njihovim europskim nastupima. Logično da smo se tako i odijevali. I sad se odijevamo slično, uglavnom smo u crnom, čak i LeeLoo voli crno kao neka slatka frajerica odjevena po japanskoj modi. Dakle, i kad sam se isključivo bavio klasikom, privatno sam se ovako odijevao i razmišljao kako bi bilo sjajno da mogu tako i nastupati. Prvu tetovažu napravio sam sa 18 godina, baš kao što sam u to vrijeme prvi put obojao kosu, a ne kad sam sreo Mela Busha. Osim toga, ja i dalje sviram klasiku. Prvi dio mog koncerta često je rezerviran za klasiku, nastupao sam s Moskovskom filharmonijom, u tokijskom Metropolitanu i hramu klasike Suntory Hallu. Japan je drugo najveće glazbeno tržište na svijetu i u Tokiju se osjećam gotovo kao doma, toliko često sam tamo nastupao i živio, baš kao i u Hong Kongu i Singapuru, gdje sam nekoliko puta dostigao platinaste tiraže.

Oduševljen Japanom

Danas je u diskografiji situacija ponešto drugačija, prodaja je opala, kaže, barem 30 posto, sve su velike svjetske diskografske kuće veoma oprezne pri potpisivanju ugovora, no koncerti su rasprodani i nikada nije bio tako velik interes za nastupe. Kina je veliko novo tržište za koncerte, no gotovo beznačajno za albume jer se računa s 98 posto piratiziranih CD-ova. S druge strane, u Japanu gotovo nema piratstva. Maksim je i inače oduševljen Japanom, gdje sve uvijek savršeno funkcionira, na koncertima nema apsolutno nikakvih iznenađenja. Misli da je japanski perfekcionizam prisutan čak i kod hrane jer je tamo ‘baš sve najbolje na svijetu’. Probao je gotovo sve što ta izuzetna kuhinja nudi, čak i sashimi s potencijalno veoma otrovnom ribom fugu.

Ovisan o nastupima

- U Japanu baš sve ima bolji okus. To je doista nevjerojatno, no tamo nikada nisam zagrizao u jabuku koja nije bila savršeno punog okusa, bolja od svega što možete probati u Europi. Ne znam kako to oni postižu, tu puninu okusa, svježinu čak i u gotovim lunch boxovima koje kupite na željezničkom kolodvoru. Sve je savršeno, hrskavo, puno gušta, čak je i kineska kuhinja bolja u Japanu zbog tih naprosto superiornih namirnica.

Je li mu teško nastupati?

- Osim što je fizički veoma zahtjevno pa ponekad na koncertu izgubim po tri kilograma, ja uživam u koncertima. Mene koncerti hrane, ja sam ovisan o tom adrenalinu, jedva čekam kad ću sjesti za klavir ispred publike. Oduvijek je bilo tako. Kao dijete, namjestio bih stolice po sobi i držao koncerte svojoj obitelji. Jednostavno, ovisan sam o nastupima.