LOVRINOVIĆ O IDEJI KOJA JE UZNEMIRILA JAVNOST 'Nitko neće ostati bez svog novca ako zamrznemo drugi mirovinski stup, a javni dug bit će smanjen'

Ivan Lovrinović, saborski zastupnik Mosta nezavisnih lista, profesor sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta za kojega se spekulira da bi u novoj Vladi mogao zauzeti položaj potpredsjednika za gospodarstvo, uzburkao je ovih dana javnost prijedlogom o snižavanju proračunskih troškova za čak desetak milijardi kuna bez smanjivanja plaća državnim namještenicima, i to ponajviše preusmjeravanjem uplata za drugi mirovinski stup natrag u prvi stup te refinanciranjem domaćeg javnog duga uz pomoć HNB-a. O tim i drugim kontroverznim temama razgovarali smo s profesorom Lovrinovićem u njegovu kabinetu na fakultetu u kratkoj pauzi pregovora o formiranju nove Vlade.

Iznijeli ste u javnost svoju procjenu da bi se proračunski rashodi mogli smanjiti za desetak milijardi kuna i bez smanjivanja plaća zaposlenima u javnom sektoru, ali niste bili u prilici to detaljnije obrazložiti. Kako biste to učinili?

- Rashod državnog proračuna koji najbrže raste su kamate na dug države: 2008. su iznosile oko 4,5 milijardi kuna, a na kraju prošle godine oko 13 milijardi kuna. Ja sam to detektirao kao spiralu koja nas vuče prema ponoru. A kad vidite da nešto ima takvu progresiju rasta, onda to morate najprije staviti pod kontrolu. To znači da se javni dug mora restrukturirati. Dug ima domaću i inozemnu komponentu, a najlakše nam je refinancirati domaći dio javnog duga, koji je u kunama. Ali, to neće biti moguće bez monetarne reforme. Prinos koji banke traže na kredite državi i državne obveznice sada je od 5 do 5,5 posto, i to je u ovim vremenima previše i za Hrvatsku neizdrživo. Te kamate i taj prinos ne bi smjeli biti veći od 1 do 1,5 posto. No, kako to postići? Jednako kako su to nakon krize 2008. učinile zemlje EU i Amerika gdje su središnje banke odobravale poslovnim bankama kredite uz 0,1 ili 0,2 posto, a onda su banke kupovale državne obveznice uz 0,5 ili 1 posto, ovisno o zemlji. Taj mehanizam mogao bi i u Hrvatskoj dramatično državi smanjiti sada neodrživi teret kamata. Tu bi država mogla uštedjeti do pet milijardi kuna. Ta je operacija izvediva uz asistenciju monetarne politike, naravno, ali ne tako da HNB kupuje obveznice izravno od države.

Standardni je prigovor tome da takva emisija kuna ex nihilo može srušiti tečaj kune, upropastiti sve koji imaju dugove indeksirane u valuti te izazvati inflaciju, a možda i hiperinflaciju. Koji je vaš odgovor na to?

- Nema niti jedne emisije novca koja nije ex nihilo, samo je pitanje što je u podlozi tog novca. U podlozi kune je strani novac. I to bi doista bilo problematično da se hrvatska država sada počne dodatno zaduživati u inozemstvu u devizama, a da središnja banka otkupljuje te devize i u sustav ubacuje dodatne količine kuna. Međutim, ovdje je riječ o refinanciranju postojećeg javnog duga, odnosno domaćeg dijela javnog duga, a ne novog duga. Postojeće kredite s kamatom od pet posto refinancirali bismo uz kamatu od jedan posto. Domaći ili kunski dio javnog duga je oko 170 milijardi kuna i taj bi se dio mogao refinancirati na opisani način. To bi bilo strahovito važno rješenje koje možemo postići u godinu dana. S time, i onime što sam rekao o drugom mirovinskom stupu, Hrvatska bi automatski izašla iz procedure otklanjanja prekomjernog deficita. Svi bi se pokazatelji o javnom dugu i proračunu značajno popravili, kreditni rejting zemlje bi se povećao. Prethodne vlade su po tome čačkale, ali nisu provele reformu. Ovo o čemu ja govorim je reformski zahvat, nešto što je dobro promišljeno i hrabro provedeno u kratkom roku.

HNB to zasad odbija. I što onda?

- Kod nas nikad nije bilo suradnje monetarne i fiskalne politike. Od osamostaljenja hrvatske države, kako u kojem razdoblju i ovisno o ljudima na dužnostima, postojale su samo manje ili veće tenzije na relaciji monetarna - fiskalna politika, odnosno HNB - Vlada. A to je za ekonomsku politiku pogibeljno. Monetarna i fiskalna politika su dva glavna alata ekonomske politike i moraju stalno i blisko surađivati. Zato se Most i ja osobno zalažemo za monetarnu reformu i zbližavanje te koordinaciju monetarne i fiskalne politike, ali bez incestuoznih veza. Središnja banka je bila i mora ostati autonomna, ali iza autonomije se ne smije skrivati neodgovornost. Ovakva pozicija monetarne politike kakva postoji u Hrvatskoj je neodrživa. Mi možemo provesti reformu javne uprave, zdravstva, mirovinskog sustava..., ali na kraju će sve ostati visjeti u zraku zbog visokih kamata, velike euroizacije, fiksnog deviznog tečaja, jednog zakovanog sustava koji svakoga stavlja u lance. Stabilnost financijskog sustava, o kojoj se toliko govori, zapravo je lažna stabilnost, obmana. Ona je plaćena užasno visokom cijenom visokog javnog i inozemnog duga, gubitka konkurentnosti, velikom nezaposlenošću, iseljavanjem ljudi i još puno toga.

Predlažete i obustavu uplata u drugi mirovinski stup osobne kapitalizirane štednje te vraćanje tih uplata kao doprinosa u prvi stup međugeneracijske solidarnosti. Da li samo zbog spašavanja proračuna ili za to postoje i neki drugi motivi?

- Našoj državi za isplatu državnih mirovina treba godišnje oko 36 milijardi kuna, a pola tog iznosa ona mora svake godine posuditi na financijskom tržištu, ili od banaka ili prodajom svojih obveznica. Oko 18 milijardi kuna svake godine nedostaje za isplatu mirovina. Da je tih pet milijardi kuna uplata u drugi stup išlo državi, ne bi joj trebalo 18, nego 13 milijardi kuna. Za toliko bi se smanjile i potrebe države za zaduživanjem. Ali, taj novac ide u četiri obvezna mirovinska fonda pa država od njih mora posuditi, a oni traže kamatu od 5 do 5,5 posto. Sada se to već popelo na 50 milijardi kuna.

Može li se taj ‘tranzicijski trošak’ uopće izbjeći?

- On je u biti nepotreban. Korist od podmirivanja tog troška imaju samo društva za upravljanje mirovinskim fondovima u vlasništvu banaka: ona su 2013. zaradila oko 240 milijuna kuna, a prinos fondova kojima upravljaju bio je upola manji. Ona imaju zaradu veću od dobiti koju raspodjeljuju svojim članovima. Za zemlju čiji je proračun kronično bolestan to nije normalna situacija. Zato program Mosta predviđa otvaranje javne rasprave o tome, nećemo ništa činiti preko koljena, javna rasprava bi trebala trajati barem mjesec dana, a nakon toga bismo pristupili rješavanju tog problema. Moj je stav da drugi mirovinski stup treba zamrznuti, ali postoji i nekoliko drugih opcija. Takvu reformu drugog stupa uspješno su provele Poljska i Mađarska.

U javnosti se može čuti ‘dalje prste od našeg novca’...

- Nitko nikome neće ništa uzeti! Nitko neće biti oštećen, svi će zadržati svoj novac, država se rješava nepotrebnog troška svake godine, poboljšava se stanje državnog proračuna i javnog duga, i na kraju će to povoljno utjecati na kreditni rejting države.

Kako biste rasteretili proračun od skupog servisiranja inozemnog javnog duga?

- Vrijeme je još uvijek povoljno za jeftinije refinanciranje inozemnog duga države. Mi smo izgubili dvije, pa i više godina vrlo niskih kamatnih stopa kada se to već moglo učiniti. Sad treba vidjeti postoje li, osim financijskih centara s kojima Hrvatska već surađuje, i neki centri, primjerice na azijskom tržištu, gdje bi neki investitori bili spremni odobriti Hrvatskoj kredite povoljnije od postojećih. Financiranje vanjskog duga vezano je prije svega za izvore deviza. Jedan je izvor poticanje rasta izvoza, ali to ne ide brzo. No, mora se s tim krenuti. Zato bi trebalo poduzeti niz mjera, uključujući laganu deprecijaciju. Naglašavam da je to važno provoditi suptilno i polako kako ne bi došlo do šoka. Također, treba se riješiti državne imovine koja doista nije strateška i koju Hrvatska ima, a koju se može barem dijelom prodati domaćim i stranim ulagačima. I refinancirati ono što se može uz nižu kamatu. No, tu je situacija puno teža nego kod refinanciranja domaćeg dijela javnoga duga. Prošla godina je bila najteža, ova i par sljedećih su lakše, ali i to će ovisiti o stanju na svjetskom financijskom tržištu. No, ako ćemo u zemlji provoditi reforme, kreditni rejting bi nam trebao rasti pa bi nam se i tako smanjivali troškovi servisiranja duga.

Domaći dug države zapravo u načelu nikada niti ne vraćaju pa ga nema razloga smanjivati ni Hrvatska, zar ne?

- On se reciklira, javni dug je vječan. Japan ima relativno prema BDP-u najveći javni dug na svijetu, ali on je 95 posto u domaćoj valuti i to normalno funkcionira. Potpuno mi je nerazumljivo zašto su se prethodni hrvatski ministri financija toliko zaduživali u inozemstvu. To je bilo bezumno. Nama je 40 posto javnog duga inozemnog podrijetla, a to je strašno. Zašto su Hrvatske autoceste dužne 4,3 milijarde eura? Pa, nije autocesta svemirski brod! Beton, asfalt, željezo, radna snaga... Najmanje 80 posto svega toga mogli smo kupiti u Hrvatskoj. Tu je napravljena strašna pogreška. A zašto? Jer, filozofija naše središnje banke nije bila da se ceste grade domaćim novcem, ona nije htjela odobravati kredite domaćim bankama, kojima bi one financirale takve krupne projekte. To je bila strateška pogreška, ali, što je najgore, ona se čini i danas nerazumnom, suludom politikom da se za domaće potrebe zemlja zadužuje vani, umjesto ovdje. HNB prisiljava i same banke da se zadužuju vani... Zato kažem da je monetarna reforma - reforma svih reformi.

Cijelo vrijeme govorimo o troškovima zaduživanja javnog sektora, no cijena zaduživanja i hrvatskog privatnog sektora viša je za dva do tri postotna poena nego cijena zaduživanja njihovih konkurenata u okruženju. Kako to promijeniti?

- I na našem novčanom tržištu kamata je vrlo niska, ali za koga? Za banke, kad jedna banka posuđuje drugoj banci! A za građane i poduzeća kamata je od pet, šest do devet posto. Visoke kamate koje vi navodite, u odnosu na naše okruženje, ruše našu konkurentnost jer povećavaju cijene naših proizvoda i usluga. Rješavanje tog problema opet počinje od središnje banke: ako ona odobri poslovnoj banci kredit od, recimo, 0,5 posto, onda ga ona neće dalje ‘prodavati’ uz kamatu od pet posto jer ako ga proda uz kamatu od samo jedan posto, marža joj je već sto posto. Naravno, uzet će i kolaterale. Netko drugi sa slabijim bonitetom dobit će kredit uz 1,5 posto, netko treći možda i uz dva posto, ali neće uz sedam, osam ili devet posto jer to je neizdrživo za bilo koji biznis. U uvjetima deflacije i recesije - jer ja u ovaj rast ne vjerujem - uz tako visoke kamate nema izlaska iz ove gospodarske situacije.

Ne vjerujete stopama rasta koje objavljuje Državni zavod za statistiku? Zašto?

- Meni su oni neuvjerljivi. Kako je moguć rast ako istodobno pada zaposlenost i raste nezaposlenost? Krediti građanima i poduzećima neprekidno padaju. Otkud onda rast BDP-a? A podaci o kretanju izvoza... pitanje je kako se izvoz knjižio, nije li tu riječ o običnom provozu kroz Hrvatsku, od kojega mi nismo imali neke veće koristi. Dakle, ja ne vidim prave temelje zbog kojih bih povjerovao da je počeo oporavak.

Kako pokrenuti rast u Hrvatskoj?

- Pomoću svega onoga o čemu sam govorio. Na početku smo govorili o hitnom liječenju javnih financija i državnog proračuna, a onda će se reformom javne uprave i lokalne samouprave, spajanjem i racionalizacijom, stvari pomalo popravljati. To je posao koji traži od jedne godine naviše. Mislim da će efekti biti značajni ako se krene tim reformskim putem. No, svi su se uhvatili za plaće, a ja ih danas nisam niti spomenuo. Objasnio sam kako možemo lako uštedjeti silne milijarde, a plaće u javnom sektoru su od 2012. do 2014. u ukupnoj sumi već pale za milijardu kuna i nema nikakve potrebe još ih smanjivati. U javni sektor treba uvesti profesionalnost, odgovornost, mjerenje učinka i dopustiti da prirodni odljev smanjuje ono što je nepotrebno. I treba onemogućiti masovna politička zapošljavanja. Također, moramo konačno početi školovanje službenika u javnoj administraciji, jer mi toga u Hrvatskoj nemamo, da oni imaju karijerni put kao i diplomati. Da ne ovise o politici koja se mijenja i da točno znaju koji im je najviši mogući položaj u karijeri. Politika će u javnom sektoru uvijek imati utjecaj na vodeće položaje, ali to ne smije ići u dubinu sustava.

Možete li nam išta reći o vašoj eventualnoj ulozi u izvršnoj vlasti?

- Ne mogu, nažalost, ali to bi se trebalo znati već u utorak ili srijedu. No, mogu reći da nisam ušao u politiku zato što mi je dosadno, nego zato što sam primijetio da posljednjih godina, unatoč svim mojim nastojanjima, nisam mogao dobiti prostor za ostvarivanje ideja koje već dugo zagovaram, o načinu ozdravljivanja monetarnog i financijskog sustava i cijele ekonomije, i onda sam shvatio da sam moram ući u politiku. To mi je uspjelo i sada ću se s pozicije zastupnika u Saboru snažno zalagati za to. Prigovara mi se da sam se borio da uđem u politiku. Ja se doista i jesam borio, ali ne zato da bih negdje sjedio i primao plaću, a da ništa ne radim. Ne, nego da aktivno djelujem da se okonča problem franka, to sam obećao biračima, da se počne rješavati problem blokiranih ljudi, nelikvidnosti hrvatskoga gospodarstva i pada konkurentnosti... Sve je to vezano za monetarnu sferu pa sam ja i zato snažno zainteresiran da se ta pitanja riješe, a spreman sam i preuzeti odgovornost za one institucije koje se time bave.