Ljuština: Kad sam vidio Merčepa do Bandića, odmah mi je bilo loše

Duško Ljuština (61), uz dakako Milana Bandića, glavni je SDP-ov politički gubitnik nakon održanih predsjedničkih izbora. Nije čekao da ga kao direktora Bandićeve kampanje isključe iz stranke, gdje je dotad bio član Glavnog odbora, nego se iščlanio poslavši pismo. Ljuština je već cijelo desetljeće Bandićev čovjek za kulturu, a ta kultura u gradu “okreće” godišnje i do sto milijuna eura. Sve vrijeme ušančen kao direktor Satiričkog kazališta Kerempuh, Ljuština nadzire pretvorbu glavnoga grada u priželjkivanu kulturnu metropolu.

Radio na korist mnogima

Posljednja mu je dužnost gradonačelnikov savjetnik za kulturu. U doba socijalizma bio je normalan član Partije, uglavnom radeći nikome na smetnju, a mnogima na korist. Ljuština je posve tolerantna osoba i u prošlom se režimu zacijelo nije morao dokazivati “na narodnim neprijateljima”, nego je eto stvarao društvene veze, pa je na koncu zadužio dovoljno ljudi da preživi i 1991. na mjestu kazališnog direktora. U ovome intervjuu objašnjava zašto je pristao uz Bandića i otkriva koliko mu je teško pao razlaz sa strankom kojoj je bio vjeran 44 godine.

Vi ste se u Savez komunista učlanili 31. svibnja 1966. i sad ste se, nakon 44 godine, iščlanili iz njegova pravnog sljednika, SDP-a? Je li moguće da se ponovno učlanite?

- Posve je sigurno da 44 godine provedene u bilo čemu, i u profesiji, i u humanitarnom radu, pa i u hobiju, nešto znače same po sebi, to je doista golemo razdoblje. Prvo, treba biti odgovoran prema svakoj svojoj izgovorenoj riječi, prema svakom svom postupku u životu, što, na žalost, kod nas ništa ne znači i vjerojatno je ovaj dio Europe upravo po tome i najpoznatiji. Navest ću primjer. Kad kod nas oporbeni političar održi govor o bilo čemu, pa nakon toga dođe na vlast i nakon što na njoj provede dvije godine, vi onaj njegov oporbeni govor ne smijete koristiti niti u kazališnoj predstavi. To je gotovo pa zabranjeno. I to zato što taj prijašnji govor šteti političaru kad on dođe na vlast. Eto, to je, primjerice, priča o govoru Ive Sanadera na splitskoj rivi. Ali ne govorim ovo zbog Sanadera, jer to što vrijedi za njega, vrijedi i za sve nas. Jer smo mi uveli takvo ponašanje kao pravilo. Uvijek s istim obrazloženjem: pa takva su bila vremena. Ali nikad nije vrijeme za loše riječi, nikad za neistine. Ono što izgovorim 2009., moram biti u stanju braniti ili se s tim riječima suočiti i 2029. godine.

Pošteniji od politike

Nadalje, usudio bih se reći kako je moralna vertikala cijelog društva potpuno polomljena, u svakom svom segmentu, a u duhovnom najviše. Stoga se ja neću pridružiti olako obećanoj brzini i izgovoriti: ‘Ne, neću se nikad vratiti u SDP!’ Iako sam podosta zasićen. Osobno mislim da sam puno pošteniji od politike, no to treba uzeti s rezervom. Svatko, naime, o sebi dobro misli.

Govorite o moralnoj vertikali društva. Kako ste, kao ljevičar i kulturni radnik, podnijeli prizor u kojem Milan Bandić sjedi rame uz rame s opskurnim psom rata Tomislavom Merčepom? Kako ste se tada osjećali kao direktor njegove izborne kampanje?

- Prvo, nisam bio tamo i nisam znao da će do Bandića zasjesti Merčep. Naime, iskazivanje potpora udruga proizišlih iz Domovinskog rata nije bilo u mojoj organizaciji.

Drugo, kad sam ih na TV-u vidio kako zajedno sjede, osjećao sam se loše, a to koliko smo tog trenutka izgubili na rejtingu, o tom nekom drugom prilikom. I u tom je slučaju moralna vertikala mnogo više razine pala na ispitu. Posrijedi je moralni slom svih državnih institucija. Gospodin Merčep bio je savjetnik ministra unutarnjih poslova, zastupnik u Županijskom domu Sabora RH, a bio je i kandidat za predsjednika Republike Hrvatske na izborima 2000. godine. Tko to meni onda nešto govori.

Dio gradskog tima

Kad ste posljednji put, i o čemu, ozbiljno razgovarali sa SDP-ovim predsjednikom Zoranom Milanovićem?

- Ima tome oko godinu dana da smo posljednji put ozbiljno razgovarali u četiri oka. Teško je odgovoriti na pitanje o čemu smo razgovarali. Ukratko, o svemu, o životu, kulturi, umjetnosti, politici. I nismo se u tom razgovoru razišli. Dakako, ja nisam bio član užeg vodstva stranke nego član Glavnog odbora, tijela od stotinjak ljudi.

Iz onoga što ste proteklih mjeseci govorili, ispada da ste za Milanom Bandićem krenuli zbog prijateljstva, a ne zbog politike. Jeste li upravo to htjeli poručiti?

- To je posve sigurno velikim dijelom pojednostavljen odgovor na to pitanje. Ja sam s Milanom Bandićem počeo ozbiljno surađivati na gradskim kulturnim projektima 2000. godine. U to sam doba bio zamjenik pročelnika u tadašnjem Gradskom uredu za kulturu. Godine 2005. postao sam član Poglavarstva zadužen za obrazovanje, kulturu i sport, i tu sam dužnost obnašao do 2009. Otad sam savjetnik gradonačelnika za kulturu. Svih tih proteklih deset godina bio sam u gradskom timu ili u onom njegovu dijelu koji se skrbio o kulturi. A ono što je sigurno, ni jedno razdoblje u hrvatskoj povijesti ne može se mjeriti, kad je Zagreb posrijedi, s našim postignućima u proteklih deset godina.

60 milijuna u investicije

Nije li to presmiona tvrdnja? Ne mislite valjda da ste nadmašili Isidora Kršnjavog, onoga genijalnog Khuenova ministra koji je Zagreb, na prijelazu u 20. stoljeće, okitio knjižnicama, muzejima i fakultetima?

- Pođimo nabrojati što je sve nastalo u proteklih nepunih deset, prije će biti devet, godina. Prvo, u tom je razdoblju u kulturu grada Zagreba investirano oko milijardu i šezdeset milijuna kuna i to u gradnju novih, temeljitu obnovu ili proširenje postojećih institucija. Navedimo najznačajnije: Muzej suvremene umjetnosti, Zagrebački plesni centar, Histrionski dom, rekonstrukcija Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, sufinanciranje Moderne galerije, prizemlje Klovićevih dvora; novo kazalište u Travnom, Muzej Dražena Petrovića, Muzej za umjetnost i obrt, obnovljen i otvoren stalni postav Prirodoslovnog muzeja, Zagrebačko kazalište lutaka, Knjižica Božidar Adžija, Knjižnica Travno, sanacija Tehničkog muzeja, Centar za nezavisnu kulturu Močvara Jedinstvo, Krležin Gvozd, slikarski ateljei na Žitnjaku, Dom Hrvatskog društva likovnih umjetnika, Knjižnica Dugave, Društveni dom Prečko, novi Centar za kulturu Sesvete, novi Centar Sesvete Jelkovac, Narodno sveučilište Dubrava, Trg Gradec, Kulturni centar Peščenica, Umjetnički paviljon, Ljetna pozornica Bundek, Francuski paviljon u Studentskom centru, Glazbena akademija, Filmski centri Kino Tuškanac i kino Europa, atelje Dušana Džamonje, Zbirka dr. Ivana Ribara i Cate Dujšin Ribar, Memorijalna zbirka Joze Kljakovića, Ambijentalna zbirka Roberta Frangeša, Atelje Kožarić, Zbirka Vjenceslava Richtera i Nade Karoš Richter, Zbirka Anke Gvozdanović, Zbirka Zlatka Zlatića, Memorijal Marije Jurić Zagorke, Barokna palača Jelačić u Demetrovoj 7, prostor Zagrebačkog kvarteta u Ilici 31.

Zagreb daje 7,5 posto

Nabrajate kao u TV prodaji, nedostaje još dodatak, “i to još nije sve”...

- Pa i nije. Naime, u posljednjih nekoliko godina u prosjeku je svake investirano oko pedeset milijuna kuna u obnovu pročelja, fasada zaštićenih spomenika kulture. U proračunu grada Zagreba iznos za kulturu konstantno iznosi 7,5 posto. To nema ni jedan grad u našem susjedstvu, a usporedbe radi, država za kulturu izdvaja jedan posto proračuna. I sad, u vremenima krize, ni jedna aktivnost nije stala, a pokrenut će se mnogi novi veliki projekti. Pogledajte samo koliko se festivala i drugih manifestacija godišnje dogodi u gradu.

Tko okreće leđa prijatelju

No, je li ta milijarda utrošena transparentno i isključivo za narodni probitak?

- Utrošena je najtransparentnije moguće. Sve su nadzirale i institucije kojima je novac dodijeljen, gradske službe i državne institucije.

Vratimo se, međutim, vama i Bandiću.

- Nakon svih ovih projekata, koji se zacijelo nisu mogli realizirati bez praktički cjelodnevnog angažmana ukupnoga gradskog tima, bilo je logično da se pridružim Bandiću nakon njegove odluke da se kandidira za predsjednika Republike. Izbori su završili kako su završili, nije mi žao, o tome sam gotovo sve rekao, da sam otišao s prijateljem punim plućima. Nažalost, ovo su spremni napraviti rijetki ljudi, a to je napravio, i to 90 posto, Bandićev gradski tim, a ne samo ja.

Imam puno razumijevanja za ljude čiji je život težak, koji ne mogu prehraniti svoju obitelj. Jedino što molim ljude koji ovo pročitaju jest da shvate da su ih laž i nedosljednost, mijenjanje političkih kaputa, prodaja saborskih i vijećničkih mandata, okretanje leđa svojim prijateljima doveli upravo u tu situaciju da im je život težak ili da s mukom prehranjuju svoje obitelji.

Kako to mislite?

- Politika nas je strašno pokvarila. Uvjeren sam da je danas najbolje vrijeme da se napravi velika predstava ‘Hamleta u Mrduši Donjoj’ Ive Brešana. Ne zbog zabite selendre, učitelja i Shakespearea, nego zbog pitanja svih pitanja: ‘Jure… Šime… govorite … Je li iko čovik medju vama… Niko ništa… Nema čovika… Nigdi ne moš naći čovika… En ti krv Isusovu…’ Koliko je u nas političara koji su pogubili sve svoje prijatelje i koji su doživjeli da svi pred njima gledaju u pod? I kamo je nestala knjiga političkih rashoda? Ali, vratimo se Bandiću. Zamislite da je Bandić upitao ‘Ima li ovdje čovjek?’ a da sam ja skrenuo pogled prema tlu. Kako bih se naredno jutro obrijao? Iako, još jednom ponavljam, politika je uplašila ljude, politika je glavni krivac za slomljenu moralnu vertikalu. Iako se dnevno radi na stranačkim čišćenjima upravo u ime te vertikale.

Sve je transparentno

Kad ćete objaviti konačne troškove predsjedničke kampanje Milana Bandića?

- Gledali smo nedavno u zagrebačkom HNK riječku predstavu Pirandelova komada ‘Večeras improviziramo’. Tako je i sa zakonskim rješenjima kad je posrijedi financiranje izborne kampanje. Mi smo dužni Državnom izbornom povjerenstvu dostaviti izvještaje, popuniti formular s točno zadanim parametrima. Predali smo dosad dva takva izvještaja. U njima piše tko su donatori, njihova imena i prezimena, nazivi tvrtki, koliko je ukupno prikupljeno. Treće izvješće se priprema, i njime će biti obuhvaćeni troškovi. Svi su ti izvještaji u DIP-u i što tu može biti transparentno ili netransparentno? Prema prvom izvještaju, prikupili smo oko tri milijuna kuna, po drugom oko sedam milijuna.

Hoće li nova politička situacija u Gradu utjecati na kulturnu politiku koju ste dosad provodili?

- Smatram da smo dostigli ozbiljan europski standard, koji je grad Zagreb ucrtao krupnim slovima na kulturnu kartu Evrope i teško da to itko može promijeniti, bez obzira na političke i kadrovske promjene. Zagrebačko kazalište mladih jutros je (u srijedu) otputovalo u New York, Dramsko kazalište Gavella uskoro putuje u Bogotu. Isto tako, Zagreb je postao redovna svjetska destinacija Izraelske filharmonije, Bečke filharmonije, Bečke državne opere, Milanskog simfonijskog orkestra, Londonskog simfonijskog orkestra, francuskog Nacionalnog orkestra, Varšavske filharmonije, Zubina Mehte, Valerija Gergijeva, Lorina Maazela, Picassa i Dore Maar, Rembrandta, Van Gogha, Njemačkih ekspresionista i mnogih drugih. Zagreb je domaćin niza svjetskih kulturnih projekata kao što su Festival animiranog filma, Zagreb film festival, Zagreb DOX - festival dokumentarnog filma, Festival svjetskog kazališta, Gavelline večeri, Dani satire, Eurokaz, Tjedan suvremenog plesa, veliki jazz festivali, festival komorne glazbe, Ljetne večeri na Griču, Bundek festival, PIF, Noć muzeja, Jesen u Zagrebu, Histrionsko ljeto, Metropolitan u Lisinskom.

Odlazi li iz politike?

No, razmišljate li ipak o povlačenju iz politike?

- U uvodu sam vam iznio kako se protivim olako obećanoj brzini, pa ne mogu precizno odgovoriti na to pitanje. Međutim, mogu vam otkriti da se ne spremam u mirovinu, preda mnom je obaveza punog, četverogodišnjeg mandata na čelu Kazališta Kerempuh, a nadam se da će se u tom razdoblju realizirati još neki važniji kulturni projekti u gradu.

Sramota je što se poslije svakih izbora koljemo

• Proteklih su se tjedana u političkim kuloarima pojavile informacije da je Kazalište Ulysses dugoročno palo u nemilost lijeve opcije?

- I ja sam proteklih dana čuo mnogo priča o tome što će se dogoditi s Kazalištem Ulysses. Budući da sam uvjeren, ma što tko mislio, da je Kazalište Ulysses među najkvalitetnijim kulturnim projektima pokrenutima u proteklih deset godina, sa svim svojim prednostima i nedostacima, ono će sigurno ploviti i dalje. Ovo će ljeto proslaviti 10. obljetnicu. Važno je dodati da su projekt osmislili pokojni vrlo predani kazališni radnik i pisac Borislav Vujčić i glumac Rade Šerbedžija. Vjerujem u taj projekt i koliko god mi vrijeme bude dopustilo, tom ću projektu pomoći. Zato što je to projekt umjetnosti, ljubavi, multikulturalnosti. Ustvari, priče po kuloarima ne treba niti komentirati, no te nas priče upozoravaju da je višestranačko, pluralno društvo dobro i lijepo ako ga znamo nositi. A ako se poslije svakih izbora pokoljemo, posmjenjujemo, pobacamo u more, onda je bolje da se vratimo u sistem u kojem postoji samo jedan kandidat. Tad se ne bismo imali oko čega sukobljavati. No treba se, kad je Ulysses u pitanju, uvijek podsjetiti Krleže: ‘Nigdar ni tak bilo, da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu, da nam nekak ne bu.’