BRANKO BENZON

LJUBAVNIK EVITE PERON KOJI JE SPASIO MENGELEA Priča o Bračaninu koji je zavodio žene Hitlerovih generala

Doktor Branko Benzon, rođen u Postirama na otoku Braču, bio je prvi veleposlanik NDH u Berlinu, ali ubrzo je smijenjen zbog ‘nediplomatskog ponašanja’. Potom je postao ambasador NDH u Rumunjskoj i Mađarskoj, a nakon 2. svjetskog rata u Argentini je bio zadužen za prihvat odbjeglih ustaških i nacističkih glavešina

Branko Benzon rođen je 29. kolovoza 1903. u Postirama, u Zagrebu je završio medicinu i specijalizirao kardiologiju pa je postao primarijus Odjela za srčane bolesti u Merkurovu sanatoriju u Zagrebu. Međutim, 1932. godine otpušten je iz državne službe zbog političkih razloga, konkretno zbog svoje progermanske orijentacije, koju su osnažili i česti odlasci u Njemačku na praksu. Nakon otkaza uključio se u politiku, priključio se vodstvu ustaškog pokreta, a 1940. emigrira u Slovačku. Za razloge tog odlaska iz Hrvatske postoje dvije oprečne verzije. Prema jednoj, otišao je radi tužbe zbog klevete koju je protiv njega bio podnio Vladko Maček, a prema drugoj, 6. travnja ga je u Bratislavu poslao Mile Budak kako bi nekoliko dana kasnije odletio u Berlin da Nijemce uvjeri u potrebu stvaranja Nezavisne Države Hrvatske, koja bi obuhvaćala i stare pokrajine - Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu sa Sandžakom i Bačkom. Točne instrukcije, kako je poslije svjedočio u svom poslijeratnom saslušanju, dao mu je Slavko Kvaternik: Hrvatska je važna jer kroz nju prolaze ključni prometni pravci prema istoku, Nijemci bi tu imali jednu prijateljsku državu, a trebao je svratiti pažnju na povijesno prijateljstvo Nijemaca i Hrvata. Nekoliko dana nakon što su njemačke snage pregazile Jugoslaviju, Benzon je u Berlinu uspostavio mrežu hrvatske emigracije: s Andrijom Artukovićem i još nekoliko ustaških velikaša utaborio se u hotelu Kaiserhof, oko sebe su okupili studente i druge pronjemački orijentirane Hrvate te osnovali radiopostaju Velebit, čija je osnovna uloga bila da uvjere hrvatski narod u domovini da se ne odupire Wehrmachtu.

Dana 18. travnja Pavelić šalje pismo Ribbentropu u kojemu ga moli da imenuje Benzona za veleposlanika NDH u Berlinu, jer da je “u sadašnjem kritičnom vremenu bio aktivan kao zastupnik ‘hrvatskog revolucionarnog pokreta’ u Njemačkoj, a posjeduje iznadprosječno poznavanje novog Reicha i njegova izvanrednog uspona”. Uz Hitlerovo odobrenje, Ribbentrop Branku Benzonu napokon daje agreman za poslanika 30. travnja 1941. godine, a svoj nastupni posjet kod njemačkog ministra vanjskih poslova imao je 3. svibnja. Kao ambasador, bio je najaktivniji oko prirode odnosa u trolistu Njemačka-Italija-NDH, agitirajući protiv Talijana. Međutim, spomenuto “nediplomatsko ponašanje” koštalo ga je funkcije pa je opozvan u Zagreb već 10. listopada 1941. godine.

O kakvom se točno ponašanju radilo u relevantnim izvorima ne spominje se ništa. Međutim, u romanu istaknutog novinara Pere Zlatara “Meta poglavnik - živ ili mrtav”, dijelom baziranom na činjenicama i svjedočanstvima suvremenika, postoji opširan dio o Benzonu i njegovim izvankurikularnim aktivnostima. Sve bi se moglo svesti na jednu riječ - seks. Naime, ne treba smetnuti s uma da je atmosfera u Berlinu tih dana bila nabijena pozitivnom energijom - Wehrmacht je okupirao gotovo cijelu Europu, invazija na Sovjetski Savez još je napredovala luđačkim tempom, bio je to vrhunac Trećeg Reicha. Zlatar kao izvor spoznaja o Benzonu navodi Ivana Krajačića Stevu, prvog načelnika OZNA-e.

- U listopadu su ga nečujno protjerali nakon Ribbentropova zauzimanja, a uz Hitlerovo suglasje. U povjerljivim notama hrvatskome ministru vanjskih poslova Mladenu Lorkoviću Nijemci su napržito zamjerili doktoru Benzonu nediplomatsko ponašanje (...) Crnokosi, visoki Dalmatino, naočit kao jelen i privlačan kao glumac, onda u trideset osmoj, dakle u najboljoj dobi (...), bio je stalna pokretna lovina Njemica iz visokoga društva. Simpatije prema njemu nisu skrivale i žene, kćeri, a i ljubavnice nacističkih glavara. Ljepoticama koje su padale na profinjenija udvaranja promišljeno je navodio indijsku mudrost da su žene i muškarci po jedna polovica školjke, koje postanu cjelina tek kad se spoje. Manje konvencionalne zbunjivao je pak banalnom pripovijesti usporedivši se s grčkim antičkim mitskim likom Linkejem iz Mesene, koji je po predaji imao tako oštar vid da je prodirao kroz drvo, kamenje i duboko u utrobu zemlje. ‘Tako i ja’ - blagoglagoljivo im je govorio Benzon - ‘svojim čudesnim rendgenskim očima vidim iza kamenih zidova i željeznih vrata, a gdje li neću ispod odjeće’. Budućoj žrtvi bi rekao kako je na njoj upravo opazio da ne nosi gaćice. I pošto bi zgrožena gnadige frau ili freulein odsječno odbrusila da ih ima, on bi se drsko pljusnuo po čelu: ‘Ah, naravno da ih sada imate, draga. Ali, entschuldigen Sie, bitte, zaboravio sam vam reći kako moj pogled vidi sat unaprijed...’ - prenio je Zlatar Krajačićeve tvrdnje.

Kao utješnu nagradu, Pavelić šalje Benzona na veleposlaničko mjesto u Rumunjsku, također tadašnju njemačku saveznicu. U Bukureštu se zadržao prilično dugo, od 1942. do ožujka 1944. godine. Potom poglavnik NDH radi rotaciju svojih veleposlanika: dodatašnjeg poslanika u Budimpešti Vladimira Košaka poslao je za novog predstavnika NDH u Berlinu, a u Mađarsku šalje Benzona, koji se tamo zadržao sve do 1945 godine. U Budimpešti je otvoreno govorio da se više nikada neće vratiti u Hrvatsku, što se naposljetku i ostvarilo, jer je zbog povezanosti s pučem Lorković-Vokić došao u sukob sa službenom politikom NDH. Već u ožujku 1945. godine bježi u Madrid.

Prema također Zlatarovu pisanju, u Španjolskoj se etablirao kao vrstan kardiolog, liječeći ministre, pa i članove obitelji caudilla Francisca Franca. No, već dvije godine kasnije Benzon odlazi u Argentinu, navodno u džepu noseći pismo preporuke od Franca naslovljeno na tadašnjeg argentinskog diktatora Juana Perona, koji je otvoreno simpatizirao nacistički i ustaški pokret. Zadatak mu je bio, piše Zlatar, ujediniti ustaše u Argentini i pripremiti teren za dolazak Ante Pavelića koji se u to doba skrivao kao svećenik u Italiji.

Uz to što je postao asistent na Medicinskom fakultetu, Branko Benzon vrlo je brzo osnovao Direkciju za emigrante, usko surađujući s dvojicom Peronovih osoba od povjerenja, koje su bile zadužene za naciste te njihove kolaboracioniste iz Belgije, Francuske i drugih nekada okupiranih zemalja. Riječ je o Rodolfu Freudeu, potomku bogate njemačko-argentinske obitelji i desnoj ruci Juana Perona, koji ga je 1946. imenovao svojim šefom obavještajne službe. Freude je organizirao mrežu agenata koji su krijumčarili bjegunce od pravde preko postaja u Milanu i Madridu, uz pomoć Carlosa Fuldnera, Argentinca njemačkog podrijetla koji je u ratu bio pripadnik SS-a. Fuldner je također uspostavio “spasilačke urede” u Italiji i Švicarskoj i za neke od osumnjičenih ratnih zločinaca organizirao audijencije kod Perona samo nekoliko dana nakon dolaska u Buenos Aires. Prema otkrićima argentinskog novinara Ukija Gonija koje je iznio u knjizi “Plava Odessa”, većina ih je u Argentinu dolazila s krivotvorenim putovnicama Crvenog križa i u svećeničkim odorama.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 08:16