Ivica Račan bio je čovjek koji je stalno učio, koji se stalno bio kadar mijenjati. Kroz Račanove se promjene - budući da je on bio posve neupitni vođa Socijaldemokratske partije - mijenjao i SDP. No, današnji, Milanovićev SDP u mnogočemu predstavlja kontinuitet Račanova SDP-a, kakav je nastao 2000. godine, rekao mi je, u dugom razgovoru što smo ga vodili u utorak poslijepodne, predsjednik Sabora Josip Leko, jedan od najprisnijih prijatelja prvog hrvatskog socijaldemokratskog premijera i samo jedan od dvojice SDP-ovih veterana, koji su ostali u visokoj politici. Drugi je Slavko Linić.
Tjedan dana ranije, dok je još vani bilo toplo kao u svibnju ili ranom lipnju, 64-godišnji Leko i ja dogovarali smo glavne teme jednog od njegovih prvih intervjua, otkako je preuzeo vođenje Hrvatskoga sabora nakon tragično otišlog Borisa Šprema. Nakon što sam mu spomenuo da je on jedini preostao od Račanovih “prvoboraca” iz ranih devedesetih, naglo je reagirao:
“Nisam samo ja, tu je i Linić. Ima nas još. Pa je pokušao nabrajati, da bi na kraju zavrtio glavom te se suočio s neobičnom činjenicom kako je u samo dva desetljeća Socijaldemokratska partija, silom političkih okolnosti, uspjela potrošiti sve svoje starije političare. Stanje u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, kao i u svim drugim važnijim strankama, još je mnogo gore za naraštaj koji je stvarao demokraciju u Hrvatskoj (što ne znači da je takvo stanje nepravedno i nezasluženo, osim u nekoliko iznimaka).
Ubrzani ritam događaja na hrvatskoj političkoj pozornici naprosto je pojeo skoro sve svjedoke njena rađanja. Uz Leku i Linića, na sceni su, od stvarnih i važnih političkih protagonista sve 22 godine hrvatske neovisnosti, ostali još jedino Vladimir Šeks i Radimir Čačić, kojeg je, kao razmjerno mladog poduzetnika, pokojna Savka Dabčević Kučar bila kooptirala u vodstvo Hrvatske narodne stranke davne jeseni 1990. godine.
Nesuđeni obavještajac
Josip Leko nesumnjivi je simbol kontinuiteta u SDP-u. On je čovjek koji zna sve o SDP-u, koji je sudjelovao u skoro svim glavnim stranačkim odlukama, i koji je, ponovimo, bio osobno blisko vezan uz najvažnijeg SDP-ova političara (premda su se on i Račan upoznali relativno kasno, početkom devedesete; Leko, pravnik iz Širokog Brijega, sve do prvih parlamentarnih izbora nije imao nikakve veze s vodstvom ondašnjeg Saveza komunista Hrvatske - Stranke demokratskih promjena). Službeni, snimani dio razgovora, počeli smo, silom prilika, recentnim špijunskim skandalom. Ovdje je zanimljivo spomenuti da je Ivica Račan početkom dvijetisućitih bio ponudio Josipu Leki da preuzme jedno od čelnih mjesta u obavještajnom sustavu. “Ja sam odmah rekao da neću. Naljutio se i prekinuo razgovor. Idući dan mi je, ipak, priznao da sam bio u pravu što sam odbio tu ponudu, jer da to nije posao za mene...” Leku sam, kao jednog od preostalih senatora hrvatske državne politike, prvo pitao kako gleda na potrebu smjena u obavještajnom sustavu: trebaju li se smjene u vrhu sigurnosnih službi odvijati paralelno sa smjenom državne vlasti, nakon parlamentarnih izbora. Jer, da je Milanović odmah postavio svoje ljude na čelna mjesta u sustavu, vjerojatno mu se ne bi dogodio slučaj s ispisima telefonskih brojeva.
Leko je odgovorio oprezno i načelno: “Nisam za to da se sa smjenom vlasti provode masovne smjene u sustavima poput obavještajnog, jer u tim sustavima moraju raditi profesionalci, neovisni od ove ili one političke opcije. No, neke su smjene uvijek potrebne. Važno je, u svakom slučaju da sve sigurnosne službe budu pod transparentnim civilnim nadzorom. Jedan od glavnih elemenata tog nadzora jest javnost. Činjenica je da je u proteklih dvadesetak godina bilo niz skandala u obavještajnoj zajednici. Međutim, baš nam ovaj slučaj govori da smo učinili veliki napredak. Sama činjenica da su se prvi dan nakon izbijanja skandala i predsjednik i premijer oglasili zajedničkim stavom, i da su odgovorili na sva važna pitanja koja zanimaju javnost, ukazuje na veliki napredak u poštovanju elementarne demokracije u našoj zemlji. Bitno je da politička tijela, u ime građana, mogu nadzirati stvarni sadržaj i ovoga skandala, kao i rad obavještajnih službi i policije. Evo, parlamentarni Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost upoznao se sa svim potrebnim dokumentima o ovom slučaju prije izlaska današnjeg broja Jutarnjeg lista. Nema, dakle, zataškavanja ni zavlačenja. Čini mi se da se baš sada pokazuje kako je moguće, unutar sustava, demokratski kontrolirati moć, što je veliki napredak.” Ali, nije li pravilo da su čelnici obavještajnih službi, zbog raznih razloga, bilo osobnih, bilo političkih, često bliži ljudima koji su ih svojedobno doveli na te pozicije, nego slovu zakona i pravilima službe, kao što je, uostalom, implicirao premijer Milanović? Nije li takvo stanje razlog za preventivne smjene?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....