Barack Obama i ja dijelimo komadić osobne povijesti iako je vjerojatnost da će on to ikada saznati mala. Prije četiri godine Jutarnji list poslao me na moj prvi novinarski zadatak u Londonu. Tema nije mogla biti zavodljivija i vjerujem da bi svakog mladog novinara uvjerila da je političko novinarstvo najbolje zanimanje na svijetu. Toga dana Barack Obama postao je predsjednik SAD-a, prvi crni predsjednik te zemlje i nositelj obećanja ne samo u neku bolju Ameriku nego i u bolji svijet. U londonskom Hard Rock Cafeu te su večeri neki plakali od sreće. Amerikance na ulicama Londona se pozdravljalo, čestitalo im se.
Posebna veza između dvije zemlje koje dijele isti ocean i zajednički jezik mogla je početi iznova, bez konotacija na sumnjive zakulisne igre Georgea W. Busha i Tonyja Blaira. Posebna veza bit će na svom vrhuncu dvije godine kasnije, kada sam, uz ostale londonske dopisnike, slušala Obamin govor u Westminster Hallu, veličanstvenoj dvorani britanskog parlamenta u kojoj su prije Obame govorili kraljica Elizabeta II., papa i Nelson Mandela. Uz obilje šarma i perfektnih formulacija američki predsjednik poručio je svijetu da, uz sve zemlje u nastajanju, SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo ostaju istinske velesile jer su “oblikovale svijet u kojem mogu nastajati slobodne nacije”. To su jedine države, rekao je tada Obama, u kojima se unuk jednog kuhara britanske vojske obraća britanskom parlamentu kao predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. London je odzvanjao u aplauzu, svijet je bio dirnut. Pola godine kasnije, na mjestu gdje ću ponovno stajati ispred Obame, umjesto aplauza nastupit će tišina. U golemoj dvorani Palais de Festivals toga poslijepodneva nije vladala nimalo festivalska atmosfera; G20 summit u Cannesu bio je u znaku olujnog nevremena, grčkog kolapsa i nemogućnosti svjetskih lidera da nas uvjere da imaju plan za krpanje financijskih pukotina. Obama je gubio karizmu, komentirali su prisutni, žaleći se na njegove neodređene izjave i nedostatak čvrstine. “Ovo je njegov kraj”, komentirao je jedan kolega iz SAD-a. “Postao je hladan, distanciran i gubi kemiju s nacijom.” Vrijeme je bilo u skladu s atmosferom; četiri puna dana kiša nije prestajala padati, četiri puna dana razočaranje u Obamu je raslo i činilo se da se više nikada neće vratiti na mjesto na kojem je bilo. Američki predsjednik nije uspio oživjeti američki san.
‘Vratite nam Ameriku’
Još donedavno, nama s druge strane Atlantika, ideja Mitta Romneyja kao predsjednika izgledala je poput američke parodije, neumjesna šala. Danas je jednako izgledna poput drugog mandata Baracka Obame, točnije 48% prema 47% u korist Obame, prema podacima ovotjedne ankete New York Timesa i CBS News.
I dok većina svijeta - osim Pakistanaca i Izraelaca koji su se izjasnili protiv američkog predsjednika - vjeruje da je Obama jedina opcija, u SAD-u se odvija neka druga povijest. Kakva i s kakvim posljedicama, pokušala sam saznati u razgovorima s nizom američkih analitičara. Četiri dana prije izbora, nakon analize nekolicine vrhunskih stručnjaka, samo jedan zaključak: tko god tvrdi da je siguran u ishod ovogodišnjih izbora, u zabludi je.
“Vratite nam Ameriku”, govori mi Jesse Schulman, nervozno ispijajući kavu. Nekoć ugledni politički novinar, dobitnik Emmyja za televizijsko novinarstvo, danas financijski analitičar, Schulman smatra da su ovo dani u kojima nema mjesta opuštanju. “Sve se svodi na to. U Bushevo doba bili smo javno ismijavani. Kada bi netko u Europi čuo moj naglasak, gledao bi me s prezirom. To je bila trauma, težak udarac za Amerikance. Svi mi želimo nekoga tko će nas prikazati boljima od ostalih. Činjenica je da se svi mi osjećamo blagoslovljenima, boljima i vjerujemo da je, unatoč svemu, SAD najbolja zemlja na svijetu. Zato kažem da većinu Amerikanaca na ovim izborima vodi misao: vratite nam Ameriku!”
Američka izvrsnost, vjerovanje da se radi o naciji boljoj od ostatka svijeta, možda jest pojam koji je postavio Staljin, dakako u negativnom kontekstu, ali u svojoj reinterpretaciji sveprisutan je i danas u zemlji koju je njena bivša državna tajnica Madeleine Albright nazvala “esencijalnom državom”. “Amerikanci danas žele nekoga tko će im ponovno reći da su najbolji. Ako u SAD-u igraš na kartu blagoslovljene nacije, ne možeš pogriješiti”, govori Schulman. To je ono što ga zabrinjava jer, poput većine njujorških intelektualaca, ne skriva da se nada Obaminoj pobjedi.
Bodovi su, naime, po tom pitanju na strani Romneyja, unilateralista koji, mašući američkom zastavom, ne skriva uvjerenje da Amerikanci zalužuju najbolje i da se trebaju postaviti kao svjetski lideri, nadmoćni nad ostalim državama svijeta. Barack Obama, multilateralist, vjeruje u koalicije sa svjetskim silama i prije svega je građanin svijeta, nešto što njegov protivnik naziva “turnejom isprike”. Po Romneyju, Amerika se ne treba ispričavati. Jedino što je Amerikancima potrebno jest samopouzdanje.
“Ja imam plan. Plan koji će pokrenuti ovu ekonomiju i stvoriti poslove, poslove i opet poslove”, Romneyjev je šlagvort koji ponavlja na turneji po saveznim državama i koji uglavnom izaziva oduševljenje okupljenih. Dee Dee Myers, koja je vodila komunikacije za Billa Clintona, tvrdi da se Romneyjeve poruke mogu sažeti na kombinaciju obećanja u Ameriku punu “pita od jabuke, malih psića i velike budućnosti”.
Izgubljena vjera
“Istina, Romneyjev plan katkad zvuči nerealno. Ali, on barem ima plan. Obama nema plan”, ističe Lawrence McDonald, voditelj strategije vodeće globalne investicijske tvrtke NewEdge i zvijezda Wall Streeta. “Ovo su najvažniji izbori u posljednjih nekoliko desetljeća. Naše dugovanje je 13 trilijuna dolara, gotovo tri trilijuna više nego na početku Obamina mandata. Wall Street razmišlja praktično i stoga ne čudi da je Obama izgubio podršku Wall Streeta”, kaže McDonald. Posljednjih šest tjedana pokazali su da se ekonomija ne oporavlja, što, dodaje McDonald, na Wall Streetu dovodi do zaključka da Obama nije dobar za ekonomiju. Obama je odabrao takozvani Keynes stimulus, poticanje ekonomske aktivnosti ubrizgavanjem novca u ekonomiju i vjerovanje da vlada može povećati ukupno trošenje u ekonomiji posuđivanjem i trošenjem novca. Romney, koji obećava smanjenje poreza, prirodno stječe simpatije Wall Streeta. Budućnost ekonomije vidi u “hrabrim idejama” kojima će u samo četiri godine stvoriti 12 milijuna radnih mjesta i učiniti SAD nezavisnom od uvoza energenata. “Umjesto više trošenja, više posuđivanja od Kine i viših poreza iz Washingtona, mi ćemo vratiti našu vjeru u snagu slobodnih ljudi koji slijede svoje snove”, kaže Romney. Fundamentalna fiskalna debata američkih predsjedničkih izbora debata je vremena u kojem živimo - globalni dijalog o tome ne što je nužno bolje, nego što je manje štetno - podizanje poreza ili smanjenje javnih troškova.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....