Najgledaniji i najkomentiraniji ulomak s prošlonedjeljne dodjele Zlatnih globusa svakako je dvoboj voditelja Rickyja Gervaisa i jednog od prezentera Mela Gibsona. Njih dvojica već imaju svojevrsnu povijest kad je ta priredba u pitanju, Gervais je 2010. - u svom najotrovnijem izdanju - izvalio “volim piti kao i bilo tko do mene osim ukoliko ta osoba nije Mel Gibson”, referirajući se na pijane izgrede holivudske zvijezde, posebno onaj iz 2006., kada je policajku koja ga je hapsila nazvao “cice od šećera” i potom održao žučljivu antisemitsku tiradu.
Ovaj put su se sreli kao da među njima ništa nije bilo, iako su iskre i dalje frcale, Gervais se zanimao “kog jebenog vraga” znači taj epitet “cice od šećera”, zatim dodao “za tu strašnu situaciju treba kriviti NBC, (TV mrežu koja je prenosila dodjelu - op.a.), no znamo koga krivi Mel Gibson” i značajno se nasmijao.
Pomirljivi zaključak
Navodno je htio reći “Židove”, no ipak se suzdržao zaključivši pomirljivo: “Radije bih poslije ovoga popio piće u hotelskoj sobi s njim nego s Billom Cosbyjem”. Gibson mu nije ostajao dužan: “Drago mi je svake tri godine sresti Rickyja, to me podsjeti da odem na kolonoskopiju” i zatim hladnokrvno počeo prezentirati film “Pobješnjeli Max: Divlja cesta”. Gervais je ipak imao zadnju: “Od mene i Mela Gibsona - shalom!”, rekao je na kraju priredbe.
Pomalo je nevjerojatno da je ovo jedini zapaženi medijski istup Mela Gibsona nakon dugo, dugo godina, nekadašnje mega zvijezde, koja još očito ima karizmu, ali koju se prije pamti po obiteljskim skandalima nego po profesionalnom radu. Nakon pijanog izgreda pred policijom, njegova supruga Robyn, s kojom je bio oženjen 26 godina i ima sedmoro djece, a s kojom je nedugo prije ceremonijalno obnovio bračni zavjet, potiho je započela pripremati papire za rastavu. Njihov razvod bio je jedan od najskupljih u povijesti Hollywooda, jer je Gibsona koštao 400 milijuna dolara, skoro polovicu njegovog ukupnog bogatstva. Poslije toga se vezao s glazbenicom Oksanom Grigorijevom, rodila im se kćerkica, ali i tu je došlo do raskida: ona ga je optužila za obiteljsko nasilje, zabranila mu pristup djetetu, a spor su riješili sa 750 tisuća dolara i davanjem njoj kuće u kojoj su zajedno živjeli na trajno korištenje, sve do kćerine punoljetnosti. Financijski ga je sve to skupa jako pogodilo, no on i dalje posjeduje niz nekretnina ne samo u Americi nego i u Australiji: samo na jednoj transakciji kuće u Malibuu zaradio je 4 milijuna dolara. Ipak, u Hollywoodu je postao nepoželjan. Kad su u javnost procurile audiovrpce s njegovim izjavama mržnje (on tvrdi da je u pitanju montirani materijal), ugledna agencija William Morris Endeavor brisala ga je s popisa svojih klijenata.
Bez angažmana
Također, trebao se iz zafrkancije nakratko pojaviti u nastavku velikog hita “Mamurluk”, no mnogi iz ekipe su se pobunili i ostao je bez angažmana. Dok su ga se svuda uokolo odricali, Jodie Foster dala mu je glavnu ulogu u humornoj drami “Dabar”, igrao je čovjeka u problemima, sklonog alkoholu, koji ostaje bez posla i odlučuje komunicirati s okolinom uz pomoć plišanog dabra na ruci: film je propao u kinima, opći je sud bio da je kriv glavni glumac jer je publika priču poistovjetila s njegovim privatnim životom, iako je redateljica smatrala da to nije točno, da je problem bio u tome što je priča žanrovski nedefinirana. Uz mnoštvo predrasuda koje su mu pripisivali jedna je bila i homofobija, što je Jodie Foster, deklarirana lezbijka, čvrsto nijekala, a javio se i njegov usvojeni brat Andrew koji je u 22. godini priznao da je gay. Otac mu se rasplakao, a Gibson ga je mirno podržao: “To nije moj odabir, no ti si mi brat i ja te volim”.
Kontroverzna zvijezda sama je svjesna da ju je alkohol uvalio u bezbroj nevolja. Počeo je piti u 13. godini, sviđalo mu se što ga to opusti, kasnija razdoblja depresije poprilično su ga onespokojavala, ali mu nisu pomogli ni odlasci na sastanke anonimnih alkoholičara. Redatelj Richard Donner, s kojim je snimio četiri izdanja serijala “Smrtonosno oružje”, bio je zgranut kada mu je glumac priznao da za doručak popije pet-šest piva, međutim, uvijek je bio točan na snimanju i bio potpuno pripremljen za ulogu. Pakao je nastajao kasnije, kad Gibson nije osjećao prisilu profesije i prepuštao se izgredima.
Gibson je već početkom osamdesetih bio zapažen u Hollywoodu i činio se kao zvijezda novog kova. Iako je rođen u Americi, u državi New York, s 12 godina se s obitelji (roditelji su mu imali ukupno jedanaestero djece) preselio u Australiju, u srednjoj školi je po očevoj želji pohađao katolički koledž, kasnije je studirao glumu i počeo graditi ozbiljnu kazališnu karijeru, često je nastupao s najpoznatijom australskom glumicom Judy Davis, a u predstavi “Čekajući Godota” partner mu je bio kasniji oskarovac Geoffrey Rush.
Mali honorar
U filmovima je igrao zbog zarade, iako mu je honorar za prvog “Pobješnjelog Maxa” bio gotovo smiješan, 15 tisuća dolara, međutim, ukupni budžet tog vrlo ambicioznog akcijskog filma iznosio je skromnih 400 tisuća dolara. Njegov potencijal pred kamerama prepoznao je i tada sve prestižniji australski redatelj Peter Weir, najprije ga je angažirao za ratnu dramu “Galipolje”, a zatim za rafiniranu političku melodramu “Godina opasnog življenja” (osobito je bio sugestivan u ljubavnim scenama sa Sigourney Weaver), koja mu je definitivno osigurala pozivnicu za Hollywood. “Podsjeća na mladog Stevea McQueena”, pisao je kritičar New York Timesa Vincent Canby.
Za treće i zadnje izdanje “Pobješnjelog Maxa” u kojem je nastupio dobio je prvi put honorar od milijun dolara, bilo je to 1985., a otad se njegov holivudski status samo učvršćuje. Devedesetih je bio među najbolje plaćenim glumcima tvornice snova, jamac za sigurnu zaradu u kinima: cijena mu je porasla na 25 milijuna dolara, a svoje honorare mudro je ulagao i 1989. s kolegom Bruceom Daveyjem osnovao vrlo cijenjenu produkcijsku kompaniju Icon Productions, bez koje ne bi mogao snimiti “Hamleta” Franca Zeffirellija, u kojem je igrao naslovnu ulogu.
Promocija zvijezde
Gluma ga je sve manje zaokupljala, pa ju je na duže vrijeme napustio nakon svog najvećeg hita “Misteriozni znakovi” iz 2002.
Tada se uostalom već afirmirao i kao redatelj, svoj prvijenac “Čovjek bez lica” potpisao je 1993., u njemu je igrao i glavnu ulogu, a znakovito je da se tako naočit glumac dao unakaziti za potrebe filmske priče. Gibson, naime, nikad prema sebi nije bio suviše blag, u spektaklu “Bounty” prigovarao je redatelju Rogeru Donaldsonu da je njegov lik (vođa pobunjenih mornara Fletcher Christian) ispao suviše karizmatičan, dok je pravi junak trebao biti poručnik Bligh ( Anthony Hopkins). Homoerotsku notu koja je zamjetljiva u odnosu poručnika prema svom prvom časniku nije komentirao, kao ni problem pedofilije u “Čovjeku bez lica”: u njemu je očito ključalo puno više toga no što je bio spreman pokazati.
Povijesni spektakl “Hrabro srce” promovirao ga je 1995. u redateljsku zvijezdu, narednog proljeća dobio je pet Oscara, između ostalog i za najbolji film i režiju, a Gibsonova sklonost radikalnoj surovosti bila je zamjetljiva i u sceni, u kojoj junaku, škotskom patriotu Williamu Wallaceu, lome kičmu. Proteste gay udruga izazvala je jedna druga scena, ona u kojoj kralj Edward I. baca kroz prozor ljubavnika svog homoseksualnog sina, princa Edwarda. Tvrdilo se da je redatelj to napravio kako bi karikirao gay populaciju (uistinu, u tom trenutku u dvorani u kojoj sam gledao film odjeknuo je smijeh), no Gibson je hladno odgovorio da takav postupak pokazuje okrutnost kraljeva lika, koji ni prema sinu nema milosti.
Nakon “Misterioznih znakova” više nije htio glumiti čak ni u svojim filmovima, ali ih je koncipirao sve rizičnije. U “Pasiji” iz 2004. glumci su govorili na aramejskom i latinskom, kako je bio i običaj u Kristovo doba, a usprkos engleskim podnaslovima bio je to najgledaniji film koji se ne preporučuje mlađima od 17 godina. I ne samo u Americi, u nas ga je dolazila gledati publika koja prije toga nikad nije bila u kinu, čak i svećenici i opatice, pa im je razvodnik morao objašnjavati gdje je parter a gdje balkon. Film je bio fascinantan po količini pokazanog nasilja, redatelj je pazio da Kristovo mučenje izgleda što autentičnije, a Golgota je izgledala stravično, pogotovo je pribijanje na križ izvedeno nevjerojatnom preciznošću. Meni je film bio pomalo zamoran jer u njemu nije bilo ni dramske gradacije niti katarze, međutim, poslije sam shvatio da ga većina publike gleda kao dokumentarac o nečemu što se uistinu dogodilo, a njima narativne finese nisu bile važne.
I “Pasija” je izazvala žestoke polemike, tvrdilo se da se Gibson izrugivao židovskim velmožama i svećenicima koji su osudili Krista, a nije pomogla ni medijska halabuka oko njegova oca Huttona Gibsona, koji se zgražao nad smjerom kojim je Katolička crkva krenula nakon II. vatikanskog koncila, napadao papu Ivana Pavla II. zbog ljubljenja Kur’ana i što je još gore, nazivao je holokaust izmišljotinom, jer da je u Europi iza 2. svjetskog rata bilo više Židova nego prije njega. Zasade za osudu antisemitske provale iz 2006. već su tada bile položene i ne mali broj komentatora je lamentirao: kakav otac, takav sin.
Najbolji film
Upravo tada Gibson je snimio svoj najbolji film “Apocalypto”, impresivnu povijesnu dramu na dijalektu Indijanaca koji žive u doba dekadencije civilizacije Maja, opet krcatu okrutnostima i s engleskim podnaslovima, ali je ovaj put dramski zaplet bio izvrstan, uostalom kao i vizualni prosede. “Apocalypto” je dobio samo tri nominacije za Oscara, uglavnom u manje važnim kategorijama (u proljeće 2007. pobijedili su “Pokojni” Martina Scorsesea, solidno ali ipak puno inferiornije ostvarenje), a možda bi sve bilo drukčije da nije bilo redateljevog prethodnog pijanog ispada i antisemitskih baljezganja.
Otad počinje Gibsonov kreativni sumrak, tim tragičniji što je zadesio neosporno jednog od najvažnijih suvremenih američkih redatelja. Htio je snimati film koji bi se odigravao u razdoblju uspona Vikinga, zvao bi se “Divlji nordijski ratnik”, a glavnu ulogu trebao je igrati Leonardo DiCaprio. Glumac je, međutim, procijenio da mu suradnja s tako problematičnim redateljem nije prioritetna i povukao se iz projekta. Bez DiCaprija teško je bilo financirati takav film, pogotovo što se u njemu trebalo govoriti na izvornim jezicima tih krajeva, tako da ga Gibson ni do danas nije uspio financirati. Nije on od njega odustao, ali u doba kad su “Vikinzi” History Channela postigli takav uspjeh, nije baš vjerojatno da će ovaj Gibsonov ikada biti realiziran.
Poslije ga je zaintrigirala jedna druga povijesna tema, ona o Makabejcima, koji su u drugom i prvom stoljeću prije Krista stvorili jaku židovsku enklavu, međutim, i to je završilo skandalom, jer ga je i scenarist Joe Eszterhas optužio za antisemitizam. S obzirom na reputaciju potonjeg (najveći mu je hit predložak za “Sirove strasti”), to i ne mora biti točno, međutim, spominjale su se potajno snimljene vrpce s redateljevim ksenofobnim izjavama i još koješta. Gibson ne odustaje ni od tog projekta u kojem nalazi puno dodirnih točaka s poviješću Divljeg zapada.
Povratak glumi
U međuvremenu se vratio glumi, ali ne baš jako uspješno, nijedan njegov film nije bio hit u kinima, osim “Plaćenika 3”, u kojem je igrao glavnog negativca i sekundirao Sylvesteru Stalloneu i Jasonu Stathamu. Najbolja je vijest da upravo dovršava novi film “Hacksaw Ridge” s Andrewom Garfieldom, bivšim Spider-Manom, a jedan od scenarista je Randall Wallace, autor predloška za “Hrabro srce”: u pitanju je istinita priča iz 2. svjetskog rata o vojnom liječniku koji u bitki za Okinawu ne želi upotrijebiti oružje i ubijati neprijatelja, koristeći “prigovor savjesti”, no usprkos tome nije završio na prijekom sudu nego je nagrađen kongresnom medaljom časti. Hoće li to biti žestoka drama na kakve nas je Gibson dosad navikao ili pacifistički pledoaje kojim se redatelj namjerava iskupiti holivudskom establišmentu, znat ćemo kad film stigne na repertoar.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....