POSAO STOLJEĆA U SLAVONIJI

KRALJ ŠEĆERA PRODAJE CARSTVO KOJE JE GRADIO CIJELI ŽIVOT Sedmi najbogatiji Hrvat morao je birati: ili brza prodaja ili spora propast

Marinka Zadru ulazak u EU natjerao je na zaokret: Prodaje tvornice da bi osigurao njihov opstanak

Prodaj sada ili plači kasnije, formula je koja najbolje opisuje najnoviju poslovnu oduku Marinka Zadre, najvećeg dioničara tvornice šećera Viro koji je nakon nekoliko tihih najava da bi se to moglo dogoditi odlučio svojem biznisu koji je stekao privatizirajući ga u stečaju naći novog vlasnika - strateškog partnera iz branše.

Dok se on krajem ovog tjedna, kako tvrde izvori bliski najvećem hrvatskom poduzetniku u šećernom biznisu, odmarao u rodnoj Hercegovini, sina Željka Zadru, koji pet godina vodi kompaniju kao njezin predsjednik Uprave, poslao je u Njemačku na pregovore s kupcem, europskim proizvođačem šećera čiji identitet taje. Ne skrivaju mu, pak, poslovne brojke jer kupac je već otpočeo dubinsko snimanje kompanijskog krvotoka.

Zadro, kojem su danas 72 godine, cijeli je život posvetio šećeru. Prvo je u Novom Sadu studirao o šećeru pa diplomirao na tehnologiji šećera i dugo bio direktor šećerane u Srijemskoj Mitrovici u Srbiji. Nije mu uspjelo odmaknuti se od šećera ni kada se krajem 80-ih godina doselio u Zagreb da bi bio direktor Emona Commerca, svaštarskog poduzeća u kojem se opet bavio industrijom, odnosno trgovinom i uvozom šećera.

Prije sedam godina za Jutarnji list je o vezi šećera i ljudi koji se njime bave rekao nešto čega bi se danas, kada ozbiljno korača prema prodaji Vira, mogao i uplašiti.

- Pravilo je da se ljudi koji uđu u posao sa šećerom jako za njega vežu. Mnogi direktori koji su bili smijenjeni umirali su za kratko vrijeme, nisu to mogli podnijeti - rekao je Zadro svjedočeći kako doživljava branšu za koju vjeruje da je njezin lobi najjači na svijetu.

Da se teško ostavlja onoga čega se jednom primi, Zadro je ipak zorno pokazao u svojoj poslovnoj vratolomiji s pivom. Krajem 90-ih godina našao se u Koprivnici po nekom poslu i tamo doznao da se stara oprema tamošnje pivovare prodaje. Odmah se domislio tjeran adrenalinom da bi tu opremu mogao kupiti i u hercegovačkim Grudama pokrenuti pivovaru. To je i učinio. Ali nije imao sreće. Proizvodnju piva nije uspio pokrenuti iako je dokapitalizacijom grudske Tvornice hladno oblikovanih profila u stečaju ulažući stare strojeve iz Koprivnice i 500 tisuća tadašnjih njemačkih maraka uspio kupiti tvorničke nekretnine.

Izgubio je novac u propasti Glumina banke. Iz očaja pred ponorom bankrota, prema njegovu svjedočanstvu izvukao ga je telefonski poziv koji je stigao kao naručen. Zvali su ga iz Zagrebačke pivovare u vlasništvu multinacionalke Interbrew. Htjeli su kupiti njegovu pivovaru u Grudama.

Prodao ju je u roku od tjedan dana. Utrškom od tog posla, a riječ je o 15 milijuna maraka, kupio je dionice Badela 1862, ali ih je brzo i prodao jer, kako je tvrdio, zbog političkih pritisaka u toj tvrtki ništa nije uspio postići, da bi nakon toga sa svojim poslovnim partnerom Draženom Robićem, s kojim je u biznisu što trgovinom šećera što drugima još od početka 90-ih, kupio šećeranu Viro u stečaju 2002. godine.

Zadro i Robić, po obrazovanju naftaš, po vokaciji trgovac i investitor u razne poslove, u partnerstvu su već dulje od 20 godina, a upoznali su se kroz trgovinu šećerom jer se i Robić bavio uvozom i plasmanom tog slatkog proizvoda na hrvatsko tržište.

Operacija s pivom u Grudama Marinka Zadru iz bankrota je lansirala na put prema milijunašu pa nije zapravo čudno što je 2007. godine, zajedno s Robićem, prodao dio dionica Vira kako bi Interbrewu vratio uslugu i od njih kupio tu pivovaru natrag, da bi se Robić prometnuo u velikog promotora njihova piva Prima s kojim su htjeli osvojiti i Hrvatsku. Brend je ostao slabo poznat.

Virovitički Viro , Zadro i Robić u stečaju su platili oko 130 milijuna kuna i preuzeli 550 milijuna kuna dugova. Danas im se nakon što kompanija već godinama ostvaruje visoke profite smiješi mogućnost da dobro zarade, jer Viro, u čijem sastavu posluje i Sladorana u Županji, danas na burzi vrijedi 854 milijuna kuna.

No, Zadro na početku svoje vlasničke karijere u šećernom biznisu nije razmišljao o prodaji biznisa. Imao je sasvim drugačiji plan.

Prije gotovo devet godina, taman kad je Hrvatska počela službene pregovore za ulazak u Europsku uniju, za koje nitko tada nije objektivno procjenjivao da će trajati gotovo puno desetljeće, Zadro je krenuo u svoj rat za veliki šećerni biznis. Naoružan Virom, koji je počeo ostvarivati dobit samo dvije godine nakon što ga je kupio od države, htio je kupiti i Sladoranu, najstariju hrvatsku tvornicu sladora u Županji. Popratio je najavu toga plana osmijehom i riječima za Nedjeljni Jutarnji: - Nakon ulaska u virovitičku, ući ću i županjsku i osječku šećeranu. Za svakog unuka, Luku, Vida i Josipa, po jedna!

Nije mu uspjelo. A stigao je na pola puta. U okršaju sa Steveom Bubalom, hrvatskim iseljenikom, koji se u domovinu vratio kao investitor u pokušaju, ušao je 2004. godine u bitku za Sladoranu koja je grcala u dugovima i u svojoj povijesti, koja datira od 1942. godine, bilježila nekoliko neuspješnih pokušaja privatizacije.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 03:57