KOMENTAR JUTARNJEG LISTA Zašto su Obamu počeli izbjegavati i saveznici?

Prije četvrt stoljeća George Bush stariji poslao je pola milijuna vojnika da ponište učinke Saddamova upada i pokušaja uništenja Kuvajta, odnosno da i Saudijsku Arabiju obrane od stradanja i razaranja. Spasiti Saudijsku Arabiju značilo je od Armagedona spasiti i ostale zemlje Zaljeva, odnosno još pet članica Vijeća za suradnju zemalja Zaljeva, GCC.

Nasuprot Saudijcima “u prošlom je stoljeću” stajala i prijetila im zahuktala i pomahnitala golema ratna mašinerija raspamećenog svjetovnjačkog satrapa Saddama (Onaj-Koji-Se-Sukobljava). Išla je država na državu, vojska na vojsku; sve se odvijalo uglavnom unutar u biti sunitskog okruženja i u tek nestalom bipolarnom svijetu, a priskakala je u pomoć također država, SAD, sa svojom “državnom” vojskom. I sve je to, navodno, bilo zbog nafte. Da, i u ime demokracije.

Danas nijedan jedini američki vojnik ne pomaže Saudijcima da se u Jemenu obrane čak i od veće, složenije opasnosti od one koja im je zaprijetila početkom kolovoza 1990. Naime, Saudijci su sada izašli na strani teren, Jemen, da se odupru ugrozi sa sjevera, odnosno opasnosti da ih Iran, ta šijitska ali ne i arapska zemlja na sjeveru, sada i s juga uhvati u pogubne škare.

U teoriji to može izgledati kao zanimljiv strategijski vojni potez “izmještanja bojišnice”, ali u stvarnosti za Saudijsku Arabiju i kuću Sauda jemenska je avantura vrlo složena. Pokušajmo, barem: Saudijska Arabija, zasad uglavnom iz zraka - a tako rat nitko nikad nije dobio - udara po gradovima zemlje koja ne postoji i postrojenjima i opremi vojske koja je davno, zapravo, nestala. Pred sobom ni ne vidi svoga glavnog neprijatelja, šijitski Iran. Kao u kineskom teatru sjena, u jednom se trenutku bori protiv Islamske države (ISIS - koju je uglavnom u početku sama financirala za svoje, poglavito vjerske, interese u Iraku), u drugom protiv najradikalnijeg ogranka al-Qaede (koju je stvorio njezin državljanin Osama bin Laden), u trećem, pak, protiv hutijevaca, navodno sekularnog, navodno vjerskog, navodno pokreta “podupiratelja Alaha” koji nitko ne može valjano smjestiti ni u okvire sunitsko-šijitske šizme/rata, a niti zaljevskih političkih blokova i frakcija.

Usto, da cijeloj slici damo i pomalo sentimentalni i zavičajni štih, kuća Sauda vodi vojne operacije i na dijelu arabijskih pijesaka iz kojih vuče korijene kao rod i pleme, sjevernog Jemena.

Predsjednik Obama sazvao je sastanak na vrhu u Camp Davidu na kojem se ovih dana imalo razgovarati o novim sigurnosnim aranžmanima u Zaljevu, odnosno - kako je to zahtijevala arapska strana - ugovoru o uzajamnoj obrani i američkim sigurnosnim jamstvima. Već prije nekoliko tjedana Washington je odbio tu zamisao pa se sastanak u biti postupno pretvarao u okupljanje na razgovore o gradnji i uspostavi zajedničkog sustava proturaketne obrane te općologijsko produbljivanje razumijevanja i jačanje bliskosti u ovim nemirnim vremenima.

Obično kada bi američki predsjednici slali pozive za večeru u Bijeloj kući i druženja u Camp Davidu na bilo koju temu (uključujući i rat/mir na Srednjem istoku) i bilo komu, tražila se “karta više”.

Ovoga puta odaziv je polovičan: Obama je ostao bez kvoruma na drugoj strani jer skupu neće prisustvovati suvereni Omana, Ujedinjenih Arapskih Emirata i - Saudijske Arabije! Jest riječ o starim ljudima, ali ipak je previše. Najviše bode oči izostanak saudijskog kralja Salmana koji je - u biti s pravom - najnovije američke poteze u širem području Zaljeva protumačio kao poruku: “Snađi se, druže-kralju”.

Ta je poruka šokantna za režime koji su na prisutnost Washingtona u toj regiji navikli kao na drogu, a pogotovo je šokantna za Rijad. Odjednom, sukladno novoj američkoj doktrini, ništa više nije isto: bez obzira na Obamina zaklinjanja, dolazi vrijeme kad se Saudijska Arabija mora sama štititi od terorista, od šijitskog Irana i od Izraela na koji Washington više nema tako jak obuzdavajući utjecaj kao nekad. Ameriku kao strategijskog partnera Saudijska Arabija ne može mijenjati za Rusiju (Putin ima naftu, a oružje mu je inferiorno) ili Kinu (Kina ima novca, koji Rijadu ne treba, a sama saudijska nafta nije dovoljna za neko veliko savezništvo). Slika postaje još složenija ako imamo na umu da je “oportunistička” Kina prvi trgovinski partner kako Irana tako i Saudijske Arabije, dok je Rusija jedini saveznik režima u Damasku, odnosno Bashira al Assada, tog trenutno najvećeg neprijatelja Rijada. No, američka flota barem još čuva prolaznost Hormuškog tjesnaca.

Zaljevski režimi, posebice konzervativne sunitske monarhije, Obami zamjeraju izostanak jasne politike prema ISIS-u, općenito previranjima i nemirima po regiji (zakasnjelim odjecima Arapskog proljeća) te prema vlastitoj marginalizaciji uzrokovanoj jednom povijesnom promjenom - geostrategijskom, geopolitičkom i civilizacijskom, odnosno činjenicom da Amerika, zbog svojih škriljaca, više baš i ne treba zaljevsku naftu. No, od te kastracije Zaljeva još je bolnija činjenica da Obamin N(uclear)ew Deal s Teheranom pokazuje kako je njegova Amerika spremna i na savezništvo s donedavno “crnim vragom” samo da ne bi uprljala ruke, savjest ili sablju, a da postigne neki cilj (Irak).

Neodaziv pokazuje nepovjerenje i uvjerenje da Obama nema moć utjecati na zbivanja u području. Drugim riječima, doživljava ga se tek kao najnovijeg od silnih trgovaca tepisima na srednjoistočnom souku. Znakovito: nedavno ga je zaobišao i Benjamin Nethanyahu, i otišao ravno u Kongres - tražeći neki budući američki leadership.