Je li Kanada ponovno, baš kao 1960-ih i 1970-ih, obećana zemlja za Hrvate? S crnim statistikama nezaposlenosti kod kuće, i tek djelomice otvorenim nam tržištem radne snage u EU, mnogima se prekooceanska selidba doima razumnim rješenjem. U Zagrebu je prošlog tjedna organiziran i sajam poslova u Kanadi. Interes je, treba li spominjati, bio veliki.
Kad su 13. lipnja, prije nepuna tri mjeseca, Hrvoje Tomić (26) i Tajana Šimundža (25), nezaposleni novinari, stigli u Calgary, bio je kasni noćni sat. “Hrvoje je skupljao kofere po aerodromu, ja sam u rukama stiskala dokumente i krunicu. Nismo poznavali nikoga, nije nas čekao nitko. Uzeli smo taksi do motela u kojem smo rezervirali tri noći. Te večeri nismo mnogo razmišljali. Nismo htjeli. Znali smo što nam je cilj. Kad smo se domogli motela, oboje smo usnuli. Zadnju noć u Hrvatskoj, uoči puta u nepoznato, nismo mogli spavati… Nismo si dopustili posumnjati da možda nećemo naći posao ili stan. Imali smo nešto novca i povratnu kartu, znali smo da, ako se ne snađemo, možemo kući… no, to nije opcija koju bismo lako prihvatili”, priča mladi par.
Radna dozvola
Kanada ima gotovo 70 imigracijskih programa za legalni ostanak. No, većina tih programa namijenjena je onima koji su još kod kuće, iz svoje matične zemlje, internetom i oglasima uspjeli naći poslodavca u Kanadi i dobili radnu dozvolu. Među Hrvatima najpopularniji je imigracijski program Working Holiday Canada, za nas uveden 2011. Preko njega su otišli i Hrvoje i Tajana. Godišnje u sklopu njega tamošnje vlasti Hrvatima izdaju 275 radnih dozvola, a mogu aplicirati svi nekažnjavani hrvatski građani u dobi od 18 do 35 godina, koji mogu dokazati da za novi početak u životu imaju 2500 kanadskih dolara. Zainteresiranih je mnogo više negoli dozvola koje se tako dijele. Oni kojima se posreći, dobivaju radnu dozvolu koja nije vezana za određenog poslodavca. Taj im papir omogućuje da nakon dolaska legalno tragaju za poslom, najčešće prihvate prvo što nađu, a onda traže nešto bolje.
Tajana i Hrvoje na Working Holiday Canada pokušali su se prijaviti i lani, no nisu uspjeli. 2013. ništa nisu prepuštali slučaju: “2012. je bila vrlo velika gužva, prijave su se slale poštom. Ove je godine sve bilo preko interneta, znali smo da će gužva biti još veća. Mi smo dežurali uz kompjutor skoro dva mjeseca, nije se znalo kad će točno početi prijave; sve što su rekli, bilo je da će biti u nekom razdoblju “nakon Nove godine”. Čekali smo cijeli siječanj. Instalirali smo program pomoću kojeg bi nam na kompjutoru svirao alarm kada bi došlo do promjene na toj web stranici kanadske vlade. U veljači su, dan prije no što su počele prijave, kasno poslijepodne stavili obavijest da će početi sutradan u pet sati”, opisuje strategiju Tajana.
“Čim smo došli u Calgary, počeli smo tražiti poslove, preko interneta, ali i hodajući i dijeleći životopise po kafićima, dućanima... U Hrvatskoj bi bilo smiješno da printate 30 kopija svog životopisa i idete od restorana do restorana, od dućana do dućana. Mi smo napravili upravo to, jer ovdje je to uobičajeno, i svi vas dočekaju sa smiješkom. Onaj tko ne treba nove radnike uzme životopis, zahvali se i kaže da će se javiti kada bude trebao. Za tjedan dana svaki od nas imao je dvije poslovne ponude”, prisjeća se Hrvoje početka koji mu sad izgleda kao da je bio davno. Posao konobara ili prodavača se, kažu, za minimalnu nadnicu, može naći u svega nekoliko dana. Minimalna nadnica po satu do danas je u Kanadi bila 9,75 dolara. Od 1. rujna povišena je na 9,95. “Dobila sam ponudu iz restorana i dućana. Odlučila sam se za dućan, to je njihov poznati lanac Sears”, kaže Tajana. Hrvoje je kratko radio u restoranu, a onda je na preporuku dobio posao telemarketinga, prodaje telefonske usluge. “Posao koji radim najbolje pokazuje kako u Kanadi na mnogo pozicija ne moraš govoriti vrhunski engleski da bi radio. Iako telefonom prodajem usluge, brzo sam vidio da mnogo nas ne vlada sasvim dobro jezikom. Satnica mi je 12,19 dolara, a po svakoj prodanoj usluzi, imam i proviziju od 15 dolara. Dnevno prodam do pet paketa.”
Nezaposlenost je 4,5%
Nisu slučajno izabrali Calgary, grad u Alberti. “S radnom dozvolom koja je otvorenog tipa mogli smo otići u bilo koju pokrajinu. No, pratili smo stopu nezaposlenosti, najmanja je upravo u Alberti, i sada se dosta novih imigranata, pa i Hrvata, iz Ontarija, gdje je nezaposlenost 7,7% seli u Albertu, gdje je stopa nezaposlenosti 4,5%. Od većih kanadskih gradova najlakše se posao pronalazi u Calgaryju i Edmontonu (Alberta), potom u Vancouveru (British Columbia), zatim idu pokrajine Saskatchewan i Manitoba, pa tek onda Ontario. Ako u Ontariju nemate neke rođake ili prijatelje koji će vam pomoći, to nije pokrajina u kojoj se danas traže poslovi. U Torontu je nezaposlenost 15%, a u Calgaryju 5%”, dobro su proučili statistike. Alberta s golemim naftnim zalihama kreira mnogo poslova na kanadskom tržištu.
Ostati nakon godinu dana, kad im istekne viza koju imaju, mogu jedino tako da nađu poslodavca koji će biti voljan tražiti radnu dozvolu za njih, da pristanu raditi neki posao koji je u Kanadi deficitaran i da poslodavac vlastima dokaže kako mu se za taj posao nije javio nitko iz Kanade tko zadovoljava uvjete. “Ne zaboravljamo da imamo dozvolu na godinu dana, cilj nam je naći poslodavca koji će biti voljan ući u proces traženja radne dozvole za nas na duže vrijeme. Traže stolari, zavarivači, vodoinstalateri, vozači kamiona, radnici u ugostiteljstvu, građevinski radnici. Ne bi mi bio problem pet godina raditi u ugostiteljstvu, ako to znači da ću dobiti stalnu radnu dozvolu. No, rado bih ostao u Shawu, telekomunikacijskoj kompaniji za koju sad radim. Oni imaju i nekoliko TV postaja, rade i marketing. Vjerujem da ću vremenom moći napredovati iz call centra na neko bolje mjesto”, razmišlja Tomić.
(...)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....