Na slikama se smiješe u večernjim haljinama i poziraju - prijateljice noći uhićene u raciji na 80 njujorških bordela čija su svjedočenja 1936. u zatvor strpala gangstera Charlesa Luckyja Luciana, moćnog šefa njujorške mafije.
Nepotpisane crno-bijele fotografije prostitutki s početka prošlog stoljeća završile su u policijskom dosjeu tijekom sudskog procesa protiv Luciana, a zajedno s njihovim mnogo manje glamuroznim, službenim fotografijama iz zatvora danas se čuvaju u gradskom arhivu New Yorka. Dvadeset i osam žena svjedočilo je protiv mafiosa na sudu. Tri su tvrdile da je bio šef njujorškog lanca prostitucije i tadašnje novine slavile su ih kao heroine. Ni jedna nakon suđenja nije dobila policijsku zaštitu, a barem dvije su pobjegle u Europu nakon što se proširio glas da ih mafija planira ubiti. No, neki povjesničari danas vjeruju da su prostitutke Luciana optužile lažno, da im je tužiteljstvo prijetilo da bi u zatvoru mogle provesti i sedam godina ako ne budu surađivale. Prema tim teorijama, Luciano je bio odgovoran za mnoge zločine - krijumčarenje alkohola, dilanje droga, reketarenje i ubojstva - ali ne i za organiziranje prostitucije, jedino kazneno djelo za koje je ikada osuđen.
Reforma mafije
Lucky Luciano je u New York došao s deset godina sa Sicilije i odmah se bacio na sitni kriminal - već u osnovnoj školi skupljao je reket od drugih učenika, a sa 19 je šest mjeseci proveo u popravnom domu zbog dilanja heroina. Dvadesetih godina, u vrijeme prohibicije, s prijateljima iz kvarta krijumčario je alkohol, a početkom 30-ih već je postao boss jedne od mafijaških obitelji, toliko moćan da je proveo najveću reformu američke mafije: osnovao je pet njujorških mafijaških obitelji i podijelio teritorij, te ukinuo titulu cappo di tutti cappi i osnovao The Commission - vrstu odbora koji će mafiju voditi poput korporacije usmjerene na zaradu. Nekoliko desetaka obitelji kontroliralo je krijumčarenje alkohola, dilanje droge, prostituciju, sindikate, dućane i pekarnice, infiltraciju u legalne biznise, politiku, policiju.
Lucky Luciano je pritom vodio glamurozan život: stanovao je u hotelu Waldorf Astoria, nosio skupa odijela i ručno izrađene cipele, uvijek u društvu lijepe žene, Franka Sinatru ubrajao je među prijatelje. A onda je 1935. Thomas E. Dewey imenovan specijalnim tužiteljem za organizirani kriminal. U svom je uredu okupio tim s više od 60 ljudi - istražitelje, pomoćnike, stenografe, daktilografe, tajnice. Njujorški gradonačelnik dao mu je još 63 probrana policajca i Dewey je krenuo u rat protiv mafije.
U nedostatku dokaza
Prvog veljače 1936. u raciji po bordelima uhićene su stotine prostitutki i više desetaka vlasnica bordela. Ellen Poulson, i sama kći njujorškog policajca, u svojoj knjizi “Slučaj protiv Luckyja Luciana” tvrdi da je Dewey te žene iskoristio da bi smjestio bossu. Prema knjizi, tužitelj je znao da je za bordele bio zadužena mafija iz Mott Streeta u Maloj Italiji, znao je da su lideri te mafije Lucianovi suradnici, ali nije imao dokaze. Stoga je njegov tim pritisnuo prostitutke i vlasnice bordela: s jedne su im strane prijetili zatvorom, s druge su im za svjedočenje nudili plaćeni smještaj s džeparcem od tri dolara dnevno. A te su žene imale što za reći. Prostitucija je 20-ih i 30-ih godina u New Yorku bila mračno mjesto. Većinom je riječ bila o petparačkim bordelima na rubu grada, u kojima se za dva dolara moglo dobiti pet minuta nasamo s djevojkom. Plahte se nisu mijenjale, od klijenata se tražilo da ne skidaju cipele. Djevojke su na spavaćici ili haljini, koja je na prednjem dijelu radi što bržeg skidanja imala patentni zatvarač, nosile “bijelu karticu”. Za klijentom bi došla sobarica koja bi probušila karticu i zabilježila da je djevojka zaradila još dva dolara.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....