Bilo je podmetanja, laži, nerazumijevanja i objeda, ali ipak smo uspjeli. Oni koji se nisu snašli u utrci rada i kapitala, ali prije svega mlade zagrebačke obitelji, dobit će svoj krov nad glavom u jednom od najljepših stambenih naselja u ovom dijelu Europe, ponosno je rekao gradonačelnik Milan Bandić 29. travnja 2009. godine dok je uručivao ključeve prvim stanovnicima novoizgrađenog naselja Sopnica Jelkovec.
Dva su ga tjedna dijelila od lokalnih izbora. Kompleks se morao otvoriti pošto-poto. Iza Bandića bile su tri duge godine gradnje ogromnog naselja na samom rubu grada, na parceli nekadašnje svinjogojske farme, koju je kupio još 1999. godine za 24 milijuna tadašnjih maraka. Angažirao je odlične arhitekte, potrošio gotovo 2,5 milijardi kuna, dao posao u ruke 1700 radnika, posvađao se sa svima koji su tvrdili da baca novac u prazno, gradi socijalni geto. Upravo suprotno, tvrdio je. Rađa se “Bandićevo dijete”, kreira poseban “zagrebački model stanogradnje”, model kojim će se u Zagrebu sagraditi najmanje 10.000 stanova na još tri lokacije, u Podbrežju, na Žitnjaku i Borovju, model koji neće riješiti i izolirati gradsku socijalu, već će je uklopiti, pomiješati s mladim obiteljima, znanstvenim novacima, studentima. Svima će dati šansu.
Bez svečanosti
Stajao je pred ogromnim betonskim kompleksom. Sagradio je 53 zgrade s ukupno 2713 stanova i 179 poslovnih prostora. Polovicu je namijenio socijali, a polovicu slobodnoj prodaji i najmu. Kvadrat stana koštao je 1290 eura - 50 posto jeftinije od prosječnog zagrebačkog kvadrata. Nema greške, mora uspjeti. Dovest će im tramvaj, sagradit će najbolju školu, najbolji vrtić, ogromnu knjižnicu, bazen, srednju školu, dom kulture... Bit će to jedan od punktova na koje će se dolaziti, kvart poželjan za život.
Pet godina kasnije Sopnica Jelkovec, koja je u međuvremenu preimenovana u Novi Jelkovec, daleko je od dugo željenog i maženog “djeteta”. Prva petoljetka nije svečano obilježena. Na drugim lokacijama nije postavljen ni temelj kamenac. “Oaza ugodnog življenja”, kako se još uvijek predstavlja na službenim stranicama, pretvorena je u “betonsku pustinju na kraju metropole”, “kvart kojemu su ukrali dušu”.
Svaki šesti stan je prazan. Malo ih je prodano iako je cijena četvornog metra za pojedine stanova pala i ispod 1000 eura. U mnoge je stanove provaljeno. Socijalno ugrožene obitelji čine većinu. Broj predmeta lokalnog, sesvetskog centra za socijalnu skrb skočio je sa 6000 na gotovo 11.000. Stopa krađa, provala, nasilja i obiteljskog nasilja udvostručila se. Škola, jedna od najmodernijih u gradu, prenatrpana je i puna problema. Tramvajske pruge nema, tek su krajem lanjske godine dobili autobusnu liniju.
Znanstveni novaci nisu stigli. Mlade obitelji pokrenule su inicijativu “za zaštitu prava na dostojanstveni život”. Polovica poslovnih prostora zjapi prazna. Zgrade su završene prebrzo, prodire vlaga, otpada žbuka. Vodi se 11 sudskih sporova. Umjetnička instalacija Pozdrav suncu, krug od željeznih ploča postavljen na podu, nestao je preko noći i prodan u staro željezo. Život se odvija u dvije pizzerije, dva kafića, trgovini i sportskoj kladionici. Nema banke, pošte, mesnice ni voćarnice. Ambulanta je otvorena tek prošlog ljeta. Nakon 20 sati u zimskoj noći izgleda poput seta za film katastrofe.
Pomoć od EU
Ministrica socijalne politike Milanka Opačić i ministar policije Ranko Ostojić užurbano rade na otvaranju ispostave centra i policije u tom kvartu.
- Stvorena su dva Jelkovca: s jedne je strane socijala, koja čini većinu, a s druge strane mlade obitelji. Među njima nema povezanosti. Naselje nije zaživjelo. Hitno mu treba oporavak, treba mu novo lice. Tu je, neće nestati i treba ga oživiti - dijagnosticira dr. Gojko Bežovan, profesor na Studiju socijalnog rada zagrebačkog Pravnog fakulteta. Vodi poslijediplomski studij Upravljanje gradom i sa svojim je poslijediplomcima napravio idejni projekt za jačanje socijalne kohezije u naselju Novi Jelkovec. Tražit će novac od Europske unije.
Grad Zagreb do danas je, od prodaje i najma, uspio vratiti tek polovicu uloženog novca, oko 1,3 milijarde kuna. Na održavanje i zaštitu 452 prazna stana godišnje troši između pet i šest milijuna kuna. Svako malo u neki prazan stan provale nelegalni stanari. Ostanu dok im ne isključe struju i vodu. Onda se presele u drugi prazan stan, u prvom, socijalnom bloku. Na drugoj strani žive oni koji su stanove platili. Garaže u podzemlju ne koriste, preopasno je. Parkiraju automobile na vanjskom parkiralištu.
- Ne znam što bih vam rekao. Jesam li pogriješio što sam odlučio ovdje kupiti stan? Ne znam. Nije to bila loša cijena. Ni kvart, a ni većina susjeda. Ima onih što prave probleme, zbog čega cijelo naselje ima loš imidž - kaže Tihomir Biškup, koji je, prije kupnje stana, bio podstanar u Sesvetama. Za svoj krov nad glavom od 75 kvadrata potrošio je ušteđevinu i dignuo kredit na 23 godine. Stan se nalazi u “socijalnom” bloku.
(...)