HRVATSKI TOP GUN

JUNAK IZ AFGANISTANA 'Amerikanci su me proglasili najboljim pilotom borbenog helikoptera'

‘U Afganistanu sam dvaput spasio posadu od pada među talibane, a Amerikanci su se najviše čudili tome kako tako nježno upravljam letjelicom. Rekao sam: To je ruska škola’
 Sandra Šimunović/CROPIX

Amerikanci su ga proglasili najboljim pilotom helikoptera u Europi, u Afganistanu se spuštao na najnepristupačnije planine koje su zauzeli talibani, preživio je pad helikoptera, a na usavršavanju u Alabami pitali su ga gdje je tako dobro naučio hrvatski. Riječ je o pukovniku Michaelu Križanecu, zagrebačkom dečku sa zavidnom vojnom karijerom, koji je u Glavnom stožeru oružanih snaga izvršni časnik prvog čovjeka Hrvatske vojske generala Drage Lovrića.

“Helikopteri su u pravilu neudobne sprave koje služe za prijevoz od točke A do točke B. Sve ono što se vidi u filmovima, sva ta silna tehnika, samo je opasnost da se brže i lakše pokvari. Ako govorimo o pilotskoj vještini, o tome kako netko nježno upravlja helikopterom, mislim da Amerikanci definitivno nisu najbolji, a nisu ni među prvih deset. Oni rade druga taktičko-operativna čuda, a ne usađuju im preciznost ni detalje i finese u upravljanju. Sve ono što hrvatski piloti imaju. Mi smo drukčija škola, naši korijeni su u ruskoj školi, koja ‘govori’ fino, nježno, polako, precizno, detaljno. A američka je ‘samo daj, poleti, sleti’, nije bitno je li to lijepo ili ružno, oni su usmjereni na rezultate, a mi na umjetnički dio”.

Kobna greška s livadom u Afganistanu

Veza Hrvata s ruskim helikopterima MI-171 SH počela je kada je prebijen klirinški dug s Rusijom i nabavljeno deset takvih letjelica koje dobro služe još i danas, a zbog dobrih karakteristika, kupuju ih čak i Amerikanci. Na jednom sličnom helikopteru, u Afganistanu, pukovnik Križanec doživio je nezgodu koje će se vjerojatno sjećati cijeloga života. Nakon što je dva puta bio u misijama na Kosovu, našao se u negostoljubivom Afganistanu, zemlji s mnogo problema, gdje su brojke upozoravale i na opasnosti za pilote helikoptera. Od 120 nesreća u jedanaest godina, 99 helikoptera je izgubljeno zbog tehničkog kvara ili greške posade, ali je strah uvijek bio okrenut prema talibanima, da ne sruše letjelicu. “Letio sam u lipnju 2012. s MI-17 afganistanskog ratnog zrakoplovstva u koji stane 24 putnika. Sastav posade u Afganistanu drukčiji je nego kod nas ili u misijama na Kosovu, jer su uključena i dva ‘pucača’ za potrebe samozaštite, a posada se uvijek sastoji od lijevog i desnog pilota, i tehničara u sredini. Sve je krenulo po zlu kada smo trebali sletjeti na jedno područje na kojem sam već prije bio. Iza nas je išla druga posada s afganistanskim pilotima koji su pratili let”.

Polijetanje u Afganistanu

Let je bio detaljno isplaniran, a pukovnik je pamtio mjesto slijetanja, kada je koji mjesec ranije to bila livada. U lipnju se sve pretvorilo u pješčanik. “U samom procesu slijetanja napravljena je greška u načinu prilaza, i došli smo visoko i sporo, umjesto nisko i brzo. Oblak prašine koji smo podigli rotorom zatvorio se i nastao je mrak. Izgubili smo vidljivost u kabini i pokušali smo se osloniti na osjećaj kod ono malo instrumenata koji postoje, ali smo pritom rotorom lupili u jedan zid i izvrnuli se”.

Rušenje u Kunaru

Na sreću, od pet članova posade i putnika nitko nije stradao, i ubrzo su se svi vratili na svoje dužnosti. Je li pukovniku Križanecu to jedino loše iskustvo s helikopterom? “U Afganistanu je bilo dosta teških situacija, imali smo i kvarove na letjelicama na negostoljubivim mjestima. Bilo je i dvojbi hoćemo li sletjeti na mjesta koja su držali talibani ili ćemo nastaviti do naših baza”.









Posebno pukovnik pamti let kada se poletjelo od Gardeza u istočnom dijelu Afganistana, do pokrajine gdje su izraženi talibanski napadi. U helikopteru je vozio uzvanike, a posada je bila mješovita, s time da je afganistanski pilot bio na obuci. “Vozili smo civilne dužnosnike koji su otvarali dionicu ceste. Polijetanje je prošlo u redu, no odjedanput se u kabini osjetio miris vanilije, a to je miris kada počnu gorjeti kabeli. Poslao sam tehničara da donese protupožarnu bocu u kabinu, što su putnici pratili s velikim zanimanjem”. Dim se osjećao u kabini i dvojba je bila vratiti se ili nastaviti let. Piloti su se dogovorili da idu dalje i razradili što će napraviti ako bude većih problema s elektrosustavom, a na kraju je sve dobro prošlo. “Područje je bilo krajnje rizično za prinudno slijetanje, a možete samo zamisliti kako bismo se proveli da smo sletjeli među talibane”.

S treće na prvu godinu

Pukovnik Križanec završio je u Zagrebu srednju zrakoplovnu školu, a nakon toga je upisao Fakultet strojarstva i brodogradnje. “Nakon 3,5 godine rekao sam ‘odlazim’. Nikome nije bilo jasno zašto bi se netko s treće godine prebacivao na prvu, a ja sam želio početi studij na Fakultetu prometnih znanosti, smjeru za vojne pilote”. Nakon završetka studija neki su završili na avionima, a neki na helikopterima, s time da Hrvatska tada nije imala školske helikoptere. “Počeli smo s obukom na MI-8, a velika je stvar da se tako počne učiti letjeti. Diplomirao sam u prvoj generaciji pilota 1997. a velika promocija je bila na Sveticama, kada je svečanost završila bacanjem šapki”.

Šesnaest godina pukovnik Križanec bio je u eskadrili helikoptera na Lučkom i prošao sve od kopilota do pilota, a školovanje je nastavio u Americi u Alabami, gdje je cjelokupna školska zajednica američkog ratnog zrakoplovstva. “To je škola koja se ne bavi letenjem, već vodstvom i zapovijedanjem te pripremom časnika za obavljanje viših dužnosti. Nakon povratka u Hrvatsku završio sam školovanje za kapetana zrakoplova i gradio put prema svim pilotskim vještinama koje su potrebne za ovaj posao. Još sam jedanput bio na školovanju u Americi, u zapovjednoj stožernoj školi, a završni stadij školovanja slijedio je u Garmisch Partenkirchenu. Od 2005. godine počeo je operativno najzahtjevniji dio moje karijere”.

Križanec je prvo bio zamjenik zapovjednika eskadrile u Lučkom, a 2009. postao je i zapovjednik. Nakon rata jedno se vrijeme smatralo kako ne treba previše novca ulagati u našu helikoptersku flotu, pa je 2003. situacija bila jako loša. No, onda je slijedio remont helikoptera naslijeđenih iz rata, i tada se otvorila mogućnost nabavke ruskih helikoptera MI-171 SH, jer su Rusi željeli tako prebiti stare dugove. “Taj je helikopter prvi koji je izašao iz Rusije s takvom razinom opreme i sposobnostima da smo mogli zadovoljiti sve zahtjeve koji su bili postavljeni pred nas. Promijenili smo i naziv eskadrile transportnih helikoptera u eskadrilu namjenskih helikoptera”.

Sigurno će se pokvariti

Što je teže, biti pilot vojnog zrakoplova ili helikoptera? Pukovnik odgovara da su psihofizička opterećenja koje trpi pilot lovačkog aviona MIG-21 veća od onih pilota helikoptera. “Ali, helikopter je stroj koji neprirodno leti, za razliku od aviona, koji već izgledom podsjeća na pticu. Kod ovog našeg bumbara s rotorom iznad glave nije pitanje može li se nešto pokvariti, već kada će se pokvariti, jer je posve sigurno da će se to dogoditi. Kod nas, pilota helikoptera, uvijek je prisutno očekivanje kada će to biti, i gdje. Zato je i obuka naglašenija na to da budemo spremniji odgovoriti na neke izvanredne postupke u nuždi. A pilot aviona uvijek ima onu prekrasnu komociju da iz njega može iskočiti”.

S ruskim helikopterima hrvatski su piloti, među kojima je bio Križanec, sudjelovali i u misiji na Kosovu. “Bili smo svjesni da su postojale mogućnosti ugroze za nas, ali se to, na sreću, nije dogodilo. Ni kada je bilo napeto na sjeveru Kosova, nitko od mojih kolega nije doživio ništa što bi ga ugrozilo”. S druge strane, piloti se u Afganistanu susreću sa svime i svačime, pješčanim olujama i jakim vjetrovima po ljeti, koji dignu prašinu do visine od tri kilometra. “Ali, tamo je bila i kruna moje letačke karijere. Ta mi je zemlja mnogo dala, sve ono što kao pilot nikad ovdje ne bih imao prilike doživjeti i osjetiti, iskušati maksimalne performanse helikoptera. Slijetao sam na četiri kilometara nadmorske visine, na vrhove planina, a tada se ispeče zanat do kraja”.

Helikopter ili magarac

I sama nezgoda s padom helikoptera za hrvatskog pukovnika bila je poticaj da upozori svoje kolege na sve izazove koji ih čekaju u Afganistanu. “Sa svojim partnerima s kojima smo pripremali pilote, dogovorili smo promjenu načina priprema te pokrenuli projekt za pilote koji odlaze u Afganistan, koji je prepoznat u NATO-u”. Nije se vježbala samo tehnika na simulatoru, već i način komunikacije između pilota, kojima često u Afganistanu pomažu prevoditelji, kada neki od njih ne znaju dobro engleski jezik. Nakon savladavanja te obuke, incidenata kakve je doživio hrvatski pukovnik nije bilo, i nijedna helikopterska misija s pilotima koji su kod nas prošli obuku nije doživjela udes. “To smatram i svojim uspjehom, jer sam kao pilot pripremio kolege da im se ne dogodi ono što se meni dogodilo”.

Kad se u američkim filmovima vidi unutrašnjost helikoptera, čini se da su i zadnji modeli Airbusa ili Boeinga samo “vlakovi” drugog razreda, što Michael Križanec odmah demantira. “U stvarnosti to tako nije. Specijalne postrojbe imaju tako skupe igračke, ali 90 posto svega toga je obična konfekcija. Helikopter prije svega mora doći tamo gdje ništa drugo ne može doći. A kada sam vidio u američkim, talijanskim, australskim najsuvremenijim helikopterima pretjerivanje sa sofisticiranom opremom, odmah sam pomislio na to kako sve to pilota dovodi u situaciju da nije posve operativan. Jer, tehnika se i lako kvari. A kod ruskih helikoptera to nije slučaj, može padati po njima prašina, kiša, snijeg i ništa se neće dogoditi”. Što je neki helikopter u Afganistanu jednostavniji, to je učinkovitiji, tvrdi Križanec. “Možete birati samo između helikoptera i magarca, jer cesta, željeznica i plovnih rijeka nema. Zato helikopteri nisu rađeni tako da putnicima bude u njima lijepo i ugodno, već da obave svoju misiju”.

Hrvatska danas ima dvadeset i četiri transportna helikoptera pomoću kojih je moguće provesti sve zadaće za hrvatsko zrakoplovstvo. Da nije bilo nekih od tih helikoptera, teško da bi i akcija na Maslenici bila tako uspješna, kada je cijela jedna brigada iz Slavonije prebačena na zadarsko bojište u najkraće vrijeme. “Naši helikopteri su radni konji, ali tehnološki napredak tjera nas na to da moramo ići u korak sa svijetom”.

‘Sastav posade u Afganistanu drugčiji je nego kod nas jer su, uz lijevog i desnog pilota te tehničara u sredini, zbog samozaštite tu i dva pucača’

Pukovnik kaže da su helikopteri uvijek tri puta skuplji od aviona iste nosivosti i da tri puta više troše gorivo. Ali, za njih ne trebaju aerodromi, pa je u konačnici računica ipak drukčija. “U modernim sukobima i krizama helikopter je potrebnije sredstvo od aviona”. Sada nam Amerikanci žele pokloniti male, lake, naoružane izviđačke helikoptere OH-58 D Kiowa Warrior, što bi za naše zrakoplovstvo značio jedan značajan skok, jer je riječ o vrlo kvalitetnim letjelicama. “Ovaj helikopter može djelovati i danju i noću, a lako ga možemo uklopiti u postojeću organizaciju. Mogućnosti helikoptera su velike pa, recimo, može otkriti i civila koji se noću izgubio na Biokovu ili neko plovilo na moru, jer registrira sve što je tri stupnja toplije od okoline”. Pukovnik Križanec kaže da će nakon ove američke donacije naše zrakoplovstvo postati ne samo borbeno sposobnije, već će moći djelovati lakše i u civilnom dijelu, realizirati neke stvari koje su do sada bile nezamislive.

Iako je sada jedan od najbližih suradnika generala Lovrića, zapovjednika Glavnog stožera Oružanih snaga, vrsnog profesionalca koji je uza sve svoje činove zadržao jedan posve običan, ljudski odnos sa svojim vojnicima, pukovnik Križanec kao pilot i dalje ima obavezu održavati temelj svojih vještina.

“Smatram se pričuvom za mlađe kolege u eskadrili”. Leti svake godine barem desetak sati, a postoji i program koji pokazuje koliko treba da se postignu pune borbene sposobnosti.

Kaže da je kod sebe otkrio samo jedan talent, a to je lako učenje jezika. Engleski je doveo do perfekcije, a s imenom Michael, pa i izgledom, često je znao zbunjivati svoje zapovjednike i kolege na školovanju u Americi, koji su bili sigurni da je Amerikanac. “Gdje si samo tako dobro naučio taj čudni jezik, hrvatski”?

Kada su američki zapovjednici generalu Lovriću prenijeli kompliment za pukovnika Križaneca da je “najbolji u Europi”, mladi pukovnik se nije dao baš previše impresionirati.

“Znate, to da sam baš ja najbolji pilot helikoptera u Europi uzmite s malom rezervom. Sam sebe nikada ne bih proglasio najboljim, jer siguran sam da među mojim kolegama ima onih koji su precizniji, nježniji s helikopterom i neke stvari rade bolje od mene”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 00:15