Joca Amstredam: Boss u skupom odijelu šeretski se smije i ruga se tužitelju

Podignut palac i širok osmijeh supruzi Veri, rođakinji Tamari, prijateljima u publici.

“Jesam bio dobar!” kao da se moglo iščitati s usana Sretena Jocića nakon što je završio s dvodnevnom obranom u sudnici “Giovanni Falcone” prije nego što će ga iz rešetkama ograđenog dijela sudnice odvesti pravosudna straža.

“Najopasniji živući Srbin”, kako su ga prozvali mediji, dva je dana teatralno iznosio svoju obranu u kojoj je negirao svaku vezu s ubojstvom Ive Pukanića i Nike Franjića, prikazavši se žrtvom političko-policijskog dogovora hrvatskog i srpskog pravosuđa.

Zaigrao je na sve ili ništa. Jer, osim za ubojstvo Ive Pukanića i Nike Franjića, 40 godina zatvora visi mu nad glavom i zbog naručivanja ubojstva Gorana Marjanovića zvanog Goksi Bombaš. Hoće li ostatak života provesti iza rešetaka ili će izaći slobodan, okružen ljepoticama, privlačiti pozornost medija? Njegova sudbina sada je u rukama suca Vladimira Vučinića.

Iako je izveo pravi šou, tvrdnje Sretena Jocića da je žrtva pravosuđa i zavjera samo je ponovljena epizoda sa suđenja za poticanje na ubojstvo Marjanovića. Promijenio se samo scenarij, mjesto i vrijeme radnje.

- Jedva čekam da me izruče Hrvatima! - izvijestili su u veljači prošle godine sa suđenja Jociću u Centralnom zatvoru.

- Hrvatskoj javnosti treba prikazati da je Pukanića ubio Srbin! - reći će zašto misli da je on žrtva političko-policijskog dogovora.

- Hrvatska je za mene provincija - govorio je u srijedu, zbog čega ga je sudac Vučinić opomenuo kako nema pravo omalovažavati nijednu državu, instituciju ili pojedinca.

‘Znamo se mi, tužitelju’

Odrješit, kratak i jasan. Ali i opširan i dvosmislen, zabavan, ali i neodređen i dosadan, pa i zamoran.

Na pitanja o tome je li ikada vidio Roberta i Luku Matanića, Amira Mafalanija, Tomislava Marjanovića kratko odgovara: - Ne. Nikad ga nisam vidio ili sreo!

Ali, tužitelju Jovici Jovanoviću obraćao se izravno.

- Vi i ja se znamo još iz 1993. godine. Upoznali smo se u hotelu u Prištini, vi ste tada radili u DB-u (Državna sigurnost, op. a.). Radilo se o izvozu Zastavina oružja u vrijeme kad je Srbija bila pod embargom. Vi tada niste znali tko sam ja. Predstavio vam me je šef DB-a za Kosovo riječima: ‘Ovo je naš čovjek, on živi u inozemstvu!’ Ali, dobro, vi se sada možda toga nećete sjetiti, ali nije važno! - govorio je Jocić tužitelju Jovanoviću, koji je šutke gledao pred sebe. I sucu Vučiniću htio je dati na znanje da ga i osobno poznaje, ali ga je on u tome prekinuo, kao i u priči o trgovini oružjem.

- Dobro, to nije predmet ove optužnice! - a Jocić je bio uporan. Nudio mu je i psihoprofil kriminalnog miljea.

- Gospodine suče, vi morate znati da kriminalcu, čovjeku koji je u stanju ubiti, prevariti, ukrasti, da je njemu najmanji problem slagati. Dakle, laž je najmanji problem svakom kriminalcu jer ga ona često vodi do izlaska iz problema. A ja mislim da je ta riječ kriminalac namijenjena upravo ljudima poput Marjanovića, osuđivanog bezbroj puta, za prevare, ubojstvo, razbojništva, koji je imao 68 kaznenih djela koja su mu oproštena samo da bi rekao ono što je rekao, a što otprilike glasi ovako: čuo sam kada njih dvojica pričaju o Jociću u Jocićevoj odsutnosti. Pa on je osim oprosta 62 kaznena djela nekidan dobio tri godine za ubojstvo u pokušaju. Pa u Srbiji bi bili riješeni svi slučajevi kada bi se za ubojstva dobivalo po tri godine!

I ne sluteći, u samo jednom pasusu, Sreten Jocić upao je u proturječnosti. Prvo je tvrdio da je Marjanoviću sve oprošteno, a već rečenicu dalje tvrdio je da je osuđen za ubojstvo.

- Slijedite trag novca - maksima je koju izgovaraju svi istražitelji organiziranog kriminala, na kojoj je Jocića “čerečilo” sudsko vijeće, a on nudio svoje, opširne pa i nemušte odgovore.

- Kojim poslom ste se bavili? - glasilo je pitanje.

- Biznis je širok pojam. Gledajte, ja sam imao kontakte i meni se obrati neki biznismen koji želi investirati u Srbiji i ja mu napravim kontakt! - počinjao je objašnjavati Jocić koji se prikazivao i kao veliki patriot.

- Ja sam doveo ljude koji su htjeli u Srbiju investirati milijarde eura. Evo, recimo, naš politički establishment ima svog kandidata. A ja dovedem čovjeka koji diže cijenu i umjesto da se Robne kuće Beograd prodaju za 260 milijuna eura, prodaju se za 350 milijuna. Ja dobijem svoj dio, ali meni nitko nije okačio nikakvu značku, nego su me strpali u CeZe (centralni zatvor). Pa sam poručio radnicima: idite prosvjedujte pred Centralni zatvor!

Pitanja o porijeklu imovine

Jocić se prikazivao kao žrtva represivnog sustava.

- Pa mene su stalno pratili, prisluškivali. Ja stojim s prijateljima, a dođe grupa policajaca, pa me traže dokumente, pregledavaju i ljude s kojima sam u društvu. Znate kako je to neugodno. Pitam ja njih zašto to rade.

- Pa, obijena je trafika u blizini!

- Pa ne obijam ja trafike, to radi vaš ministar - samozadovoljno je ustvrdio Jocić. (Mislio je na Dragana Jočića, bivšeg ministra unutarnjih poslova koji je kao tinejdžer provalio u kiosk, op. a.)

Ali, vrlo brzo pokazalo se da su pitanja o imovini za njega opasan teren, što je posebno zanimalo sudsko vijeće. Inzistirali su na svim prihodima, otkud potječu, čime se bave njegove tvrtke, računima, a Jocić je odgovarao svojim poimanjem biznisa i poslovnih odnosa.

- Posjedujete imovinu u inozemstvu? - pitala je Jocića sutkinja Nada Zec.

- To je dobro pitanje. Ne - odgovorio je Jocić i dodao da je imao otvorene račune i na Macau.

- Kojim ste se to lažnim identitetima koristili u Bugarskoj. Jeste li imali dokumente na ta imena? - pitala ga je sutkinja Zec.

- Pa, recimo Jovan Jovanov - odgovorio je Jocić, okrenuvši se prema tužitelju Jovici Jovanoviću.

- Gledajte, meni su radili pretres i nisu našli nikakve dokumente. Da sam ih imao, valjda bi ih našli - objasnio je.

- Ne bi ih morali naći - odgovorila mu je sutkinja Zec.

Posebno je Jocića, ali i njegovu suprugu Veru iživciralo inzistiranje da objasni porijeklo čip-kartice na kojoj je pisalo “Keep walking - Johnnie Walker”.

- To je reklamna kartica - viknula je njegova supruga Vera Milosavljević iz publike.

- Tišina, ionako vas ne čuju! - reagirao je sudski stražar opomenuvši je da će je izbaciti iz publike.

- Pa, gospodine tužitelju, znate li vi što uopće to znači. To je poziv da nastavite da pijete Johnnie Walker, ali ja ne pijem alkohol! - šeretski mu se obratio Jocić.

Ovo je samo jedna od situacija koja je izazvala smijeh publike, a bilo ih je još. Osim optužnice koja kao Damaklov mač nad glavom visi Sretenu Jociću, najveći nerazmjer u njegovoj priči, koja bi ga mogla koštati 40 godina zatvora, jest odakle čovjeku koji legalno zarađuje 2000 eura tolika moć. Živio je u vili Miloševićeve udovice, gdje je boravio radi vlastite sigurnosti, pa je čak provjeravao i majstore koji su mu bojali ogradu. Od njegova povratka iz nizozemskog zatvora, kako su pisali mediji, strahovao je čak i Milorad Luković-Legija, ubojica Zorana Đinđića.

Bojao ga se i Legija

I u kavezu, dijelu sudnice “Giovanni Falcone”, u kojem ga od publike dijeli neprobojno staklo, Jocić nastoji ostaviti dojam. Žustro komunicira s odvjetnikom Tomanovićem, što nismo mogli čuti. Stavlja dlan na obraz kao da želi reći supruzi da mu se spava, razgovara sa stražarima.

Zagonetni prijatelj

Za treći dan izabrao je casual varijantu tamnoplavog sakoa i traperica, a dva dana pojavljivao se u crnom i tamnoplavom Bossovu odijelu s prugama. Supruga Vera Milosavljević dala mu je gestom na znanje da je trebao staviti i kravatu. Suđenje je sva tri dana pratila i Jocićeva rođakinja i operna pjevačica Tamara Nikezić. No, najzagonetnija je pojava bio jedan od Jocićevih prijatelja. Šutljiv, komunicirajući povremeno s Verom i Tamarom te odvjetnicima u društvu još jednog prijatelja, pozorno je pratio suđenje. Elegantno odjeven sportski tip, s debelim zlatnim lancem, na naše pitanje tko je i je li točno da je na suđenje došao iz Hrvatske rekao je: - Ne, ja ionako nisam bitan. Imam dosta prijatelja u Hrvatskoj. Ne, krivo su vam rekli.

Iako je Sreten Jocić suđenje učinio zabavnim, svi promatrači se slažu da je nakon suđenja za ubojstvo Zorana Đinđića suđenje Sretenu Jociću jedno od najvećih ispita srbijanskog tužiteljstva i pravosuđa. Upravo je to, tvrdi njegov odvjetnik Zdenko Tomanović, razlog zbog kojeg se on brine da će Sreten Jocić biti osuđen iako po njemu za tako tešku optužbu nema dokaza.

Prvo je najavio da će predložiti listu od sedamdesetak svjedoka, od ljudi iz politike, kriminala, biznisa, policije, tajnih službi. No, već u četvrtak tražio je da se suđenje zaključi i sud donese presudu.

Tajni svjedok

Tomanović tvrdi da ima dokaz da je Ivo Pukanić na dan ubojstva razgovarao s nekim iz vrha hrvatske politike i govorio da se boji za život. O kome se radi, Tomanović nije želio otkriti, najavivši da će to reći u sudnici.

Sudac Vladimir Vučinić jasno je već na početku Jociću dao na znanje da neće dopustiti da sudnicu pretvori u scenografiju za sapunicu. Pustio je Jociću da se razmaše, kako poslije ne bi trpio prigovore da mu je išta uskratio. Upozoravao je i njega i ostale da ne dopušta uvrede na bilo čiji račun.

Na kraju, i tužitelj Jovica Jovanović, koji u policijskom civilnom Audiju s pratnjom dolazi na suđenje, nije otrpio da ne kaže da su se optuženici fokusirali na njega osobno, a ne na optužnicu.