Uvijek mi je neugodno u crkvi, posebno kad se zateknem s gomilom poznanika na nekom eventu na kojem bismo svi skupa trebali pokazivati jednaku strast i gorljivost, poput krstitki sljedećeg vikenda ili vjenčanja na koja hodočastim otkako je završila korizma. Kao totalna neznalica, često za vrijeme mise škicam ostale, pokušavajući pratiti kako-se-to-ono-točno-radi. Odgajana sam u Nevjeri: moj dida je gradio prugu, a kasnije duboko vjerovao da je i ona izgradila njega, a moj otac i majka živjeli su opušteno i nisu se opterećivali pitanjima vjere, imena, prezimena i religije.
Osjećam se neugodno jer pokušavam biti ono što nisam. Nemam dovoljno hrabrosti (ili bahatosti?) da uđem u katoličku crkvu golih ramena i otkrivenih koljena i ne pokažem ni trunku poštovanja. Moji poznanici ateisti ne mogu shvatiti tu moju užasnu ambivalenciju - u stanju sam u razgovoru ili tekstu raščetvoriti kler i katoličko licemjerje, no u trenutku kada zaista, fizički, svojom nogicom stupim u Kuću Božju, počinjem meketati kao najpitomija ovca iz stada. Posve nesigurna kako bi se deklarirani ateist trebao ponašati na vjerskom obredu, činim ono najgore - pokušavam se uklopiti. Vjerojatno drugima izgledam kao slon u stakleniku.
Posljednji put kad sam se pokušala uklopiti silom, u šestom osnovne, natjerala sam tatu da mi kupi preskupu pernatu jaknu koja je vrijedila otprilike kao bubreg na crnom tržištu, da bih prvi zimski dan shvatila kako sam izabrala posve pogrešan model i boju. Zaključak: uklapanje nije za mene. Ali, dok sam svoje probleme s razumijevanjem masovnih trendova u modnoj industriji s lakoćom ipak riješila polovivši pravila negdje usput, ovaj dio s vjerom, koji vuče korijene negdje iz istog nježnog životnog razdoblja, bojim se, čini se nepopravljiv.
Dečko me nekidan na misi zadušnici gledao sa zanimanjem koje često možete opaziti na djeci u zoološkom vrtu: brojao je koliko sam se puta pogrešno ustala, tvrdio je da sam preduboko spustila glavu u ZNAK POŠTOVANJA, da sam preglasno (i prečesto) urlala AMEN, itd. Zaključio je da u crkvi izgledam kao trudnica u devetom mjesecu koja u bijeloj haljini, znaku nevinosti, pred oltarom usput izjavi kako se boji prve bračne noći.
Stvar je u tome što ja nikoga ne pokušavam impresionirati, pokušala sam mu razjasniti kasnije. Uf, dobro je, odahnuo je, dok smo uživali u šarmantnoj hotelskoj sobi na selu, gdje su nas smjestili naši prijatelji čije smo vjenčanje baš pohodili. Jer, moram ti reći, dušo, nastavio je meko, nikoga niti nisi impresionirala. Svima je jasno da nemaš blagog pojma o katoličkim pričestima.
Pogledala sam ga s izrazom ranjene srne. To je, naravno, posljednje što sam htjela čuti - da mi na čelu piše NEVJERNICA. Namrštio se.
- Zašto ti je do toga toliko stalo? Zašto se, za Boga miloga, želiš uklopiti u crkvi? U instituciji kojoj s ponosom, kako ističeš, ne pripadaš? U instituciji u čije osnovne postulate, kao što je oprost grijeha, ne vjeruješ? U instituciji čije stavove smatraš licemjernima? U instituciji čiji je vrh pokrivao dugogodišnja zlostavljanja djece?!
Dobro pitanje, dragi. Sve što je rekao bilo je istina, no mene nekako stegne oko srca kad pomislim da sam izopćenik, koji sam, bez božje pomoći, luta planetom i nema se kome obratiti kad mu je teško ili kad fakat treba pomoć.
Osim toga, potajno zavidim vjernicima na njihovim malim privatnim obredima - od posta do Božića (kojeg sam potpuno preuzela pravdajući se sredinom), preko košera do izbjegavanja alkohola. Možda zvuči bedasto, ali iz moje perspektive žene zarobljene u sumraku ateizma, naš se život, koji bi se mogao svesti na onu staru - uzdaj se u se i u svoje kljuse - čini tako dosadan i banalan!
U crkvi se osjećam nelagodno jer sam još uvijek kao malo dijete - piljim otvorenih očiju u sve ono što vjernici rade mehanički i duboko sam uvjerena kako to nešto ZNAČI, samo što se, eto, baš meni nikada nije otvorila ta svemirska tajna. Očekujem da će božji alarmi u crkvi jednog dana početi pištati i da će me svemirski zaštitari izbaciti van, eto, tako se osjećam na misi. Pomislila sam da se odgovor skriva u mojoj ranoj traumi, o kojoj sam pisala, kada je odjednom, preko noći, postalo popularno i poželjno ići na vjeronauk, a moji su mi roditelji to izrijekom zabranili, tvrdeći kako se vjernik ne postaje zato što je to oportuno.
Sjećam se kako sam se sa čežnjom opraštala od svojih malih prijatelja - oni su išli u crkvu svirati gitaru i orgulje i učiti o malenom Isusu, a ja sam išla kući štrebati matematiku. Sjećam se da je moj brat, danas glazbenik, tada nevino dijete, prije spavanja odjednom umjesto “Druže Tito2 počeo, posve nesvjestan, pjevušiti “Bog je stvorio zemljicu i nas sedmi dan”. O, hvala muuuu, tralalalalalala ili nešto slično, i kako je mamu to sablaznilo.
Bijesna je odmarširala do škole kad je čula da vjeroučitelj drži dodatne satove i nama - djeci s Istočnim grijehom. Moji su se jadni roditelji, u vremenu perverznog katoličkog zanosa, koji se devedesetih probudio kao da je zaista odjednom čudom ustostručen, protiv licemjerja i laži borili otporom. No, što je nama maloljetnima u obitelji tada preostalo? Klanjati se empirijski dokazivim božanstvima, naravno. Ništa nadnaravno u našoj kući nije imalo vrijednost.
No, u dubini mog srca procvjetala su ozbiljna pitanja. Ima li, zaboga, na ovom divnom svijetu, ipak neka viša jednadžba od puke kemije, fizike i biologije? Moja je ljubav prema bajkama i pričama stvorila dijete koje se nije zadovoljavalo formulama - ne, meni su rasle zazubice kad bi netko spomenu BEZGREŠNO ZAČEĆE, Kristov hod po vodi ili čuda u Mariji Bistrici - to bi dokazalo da vrijedi živjeti! Ja sam htjela biti dio privilegiranog svijeta koji OSJEĆA BOŽJU PRISUTNOST, koji razgovara s Njim.
Drugim riječima, rano sam odustala od prirodnih znanosti. Htjela sam avanturu, bajku, ekskluzivu, ono što nije objašnjivo i vidljivo golim okom, banalno i dostupno, ono što se ne može naučiti ili kupiti. Ovaj potonji dio, nažalost, isključio je mogućnost naknadnog svojevoljnog krštenja. S vremenom sam naučila da ljudi koji ulaze u crkvu (bilo koje vrste) nisu nužno u doticaju s Bogom, no na ključno pitanje nikada si zapravo nisam znala odgovoriti - postoji li... On?
- Pa znaš, ja to ono, za svaki slučaj...- počela sam petljati, pokušavajući Dečku objasniti svoje akrobacije u hramovima Gospodina Našega. - Ako postoji, da se ne naljuti... - Pogledao me kao da provjerava je li s pogrešnom ženom ušao u hotelsku sobu.
Ali, govorila sam istinu! Negdje duboko u meni postoji prostor koji je - potpuno prazan. I čemu da lažemo - život ateista se možda na prvu loptu čini razumnijim, sve u što vjeruješ možeš izračunati. Sigurno je i moralno odgovorniji (sve što smo zgriješili ide samo nama na dušu i nema krunice koja te može oprati), ali ponekad je jako - osamljen. Moje se tijelo i duša, što ja tu mogu, nekako bune protiv toga.
Kad se avion počne tresti, zamolim Boga da me još malo ostavi na životu. Samo navika stečena među većinskim prakticirajućim vjernicima? Možda. No što sam starija, to sve više istinski žudim za superiornom bićem koje kroji pravdu - ako nije tako, tko će kazniti one neke koji još uvijek hodaju slobodno, primjerice, po mom gradu?! Pa nije vajda “Bog će im (na)platiti” samo prazna utjeha ili nada?!
Probudila sam se u ranu zoru i prošetala do male seoske kapelice gdje se održavalo vjenčanje. Zašto me privlači? I zašto se, istovremeno, toga stidim? Kad bi crkva bila ono što ja mislim da svatko od nas treba, možda si ne bih potajno navijala budilicu u šest ujutro i ulazila da se pomolim nepoznatom Bogu, možda ne bih palila svijeće samo u katedralama koje su daleko od moje kuće, čije god da jesu.
Ali sramim se jer smo svi silovani, shvatih to jutro, neki doslovno, većina metaforički. Imati mjesto za meditaciju, odmor, utjehu, ispovijed, pasti na koljena u suzama, pokajati se, držati se tradicija, čuvati svoju vjeru, sve me to privlači i što je bitnije, sve mi to - treba.
Dok pješačimo po asfaltu gradova i vodimo stotinu groznih životnih bitaka, utjeha, mjesto na koje možemo pobjeći, bilo ispod svetog drveta u ašramu ili u Izraelu, čini mi se kao nužna protuteža sve okrutnijoj stvarnosti.
I odbijam vjerovati da nam to nije dano. Nismo mi, ljudi, jadni s tim Bogom, meni strancem, jer ga još nisam spoznala, nego on s nama, shvatih, nakon svega što smo mu prišili i svega što je prošlo pod okriljem njegove crkve - od ubijanja do pedofilije.
Kad mi je konačno pozlilo od cigarete na prazan želudac, došlo mi je da zavapim: O Bože, zašto ne postojiš. No, svejedno, odlučila sam ući u crkvu. Da dam priliku svome duhovnom dijelu, obraslom mahovinom, korovom i cinizmom. Bilo je zaključano. Hah. Logično. Kad netko u tridesetoj traži svog privatnog Isusa, što bi rekao Johnny Cash, trebalo bi mu biti jasno da je prekasno, da može biti sretan što ga već u bezbroj prigoda nije pogodila strijela božjeg gnjeva. Prevrtila sam u glavi sve situacije nad kojima bi Bog kakvog propovijedaju podigao obrve. Prekasno je za spas duše, definitivno.
Kad sam se vratila u sobu, Dečko me pitao: gdje si to bila tako rano?
- Ma nigdje, odgovorila sam. Željela sam samo jedno prikazanje, da se uvjerim da moja žudnja za vjerom ima smisla. A vjerovati na neviđeno? Danas? Vi mora da se šalite. Tako blesava nisam. Ili?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....