Jelena Veljača: Počinje sezona vjenčanja. Jupi! Ili možda - uf?

Nekad, kad sam bila samo gošća na tuđem vjenčanju koja dolazi ravno na pijanku i plesni podij, vjenčanja su mi se zapravo sviđala. Hopa-cupa muzika nikad nikoga nije ubila, a ruku na srce, kad oko dva zapjevaju Novi fosili, sve smo već krišom u WC-u slale poruke bivšim ljubavima. U jednom takvom stanju započela je i moja SMS afera s Dečkom, koja je rezultirala brakom. Valjda sam zato pomalo emotivno vezana za te pučke zabave. Kao promatračica, sve sam odobravala. No kad je stvar postala malo osobnija, nisam više bila sigurna što da o tome mislim.

Dok svi oko mene kukaju i vrte očima na podivljale mladenke i s okrutnim cinizmom bacaju u smeće priloge tipa Vaša vjenčanja (u prigodnoj množini), jedino se meni događa da sa zazubicama promatram tu istu smrdljivu kantu. Kad se svi povuku u vrt jesti roštilj, ja razmišljam: “Ako pomaknem stari kruh, čikove i koru od mrkve, možda bih mogla vidjeti kakve se vjenčanice nose ove godine...”

Što je meni?! Odakle sad odjednom takva ljubav prema vjenčanjima i razumijevanje za pseudokraljevne sa Swarovski tijarama na plaćenim oglasima? Otkako sam bila na vlastitom vjenčanju, postala sam zagovornik svadbe. Da, da. Ako se nađete sa mnom u društvu i samo usput spomenete kako niste sigurni biste li se udavali i ima li to u ovo moderno doba ikakvog smisla, možete se kladiti da ćete iduća dva sata provesti sa mnom na rukavu, s vatrom u očima uvjeravat ću vas kako su kredit za vjenčanje i loši pokloni koje nemate gdje staviti NAJBOLJE ŠTO VAM SE U ŽIVOTU MOŽE DOGODITI.

Ne, nisam posve poludjela. I malo hladnije glave rekla bih vam isto. Znam sve što su vas alternativni časopisi učili. Znam da svijet cičanja, jastučića za prstenje i kumovih katastrofalnih govora djeluje kao nepotrebni pakao, no ja iskreno mislim da bi si takvo što (pod svojim uvjetima i bez jastučića, naravno) trebalo priuštiti. Evo zašto.

Moje je vjenčanje bilo najavljeno, no činjenica da se zaista dogodilo svejedno je osupnula gotovo sve moje bližnje, a možda malo i mene, pa se evo tek danas, dok u jednom zagrebačkom salonu vjenčanica sjedim u ulozi modnog savjetnika prijateljici koja će se uskoro udati - kao netko tko je insajder u svijetu vjenčanja, pozivnica, čipke i bacanja buketa - osjećam kao svoja na svome. Gotovo kao jedna od onih starijih članica američkog sestrinstva iz filmova B produkcije, koje tješe zlostavljane i izbezumljene novakinje i govore im:

- Glavu gore, mila, sve će ti se to isplatiti!

Drugim riječima, izgleda da sam tek pet mjeseci nakon vlastitog vjenčanja s potpuno otvorenim srcem i bez fige u džepu prihvatila mogućnost da vjenčanje ne ponižava, već za divno čudo može ženu čak i osnažiti. Je li nam feminizam onda lagao? Što se krije iza onog dugogodišnjeg trenda koji se može opisati “ako si dovoljno cool, ne uzimaj tuđe prezime, ne dijeli ni sa kime svoju imovinu i nemoj ništa obećavati zauvijek jer nikad ne znaš što te (i tko!) čeka iza ugla”? Priznajem, i ja sam zagovarala taj stav sve dok se matičarka i ja nismo pogledale oči u oči. Iskreno? Možda čak i u tom trenutku.

Dok smo planirali svadbu, znala sam pomisliti: biraš li ti zaista cvijeće za stolove i papire za pozivnice?! Ovo je potpuno ludilo, zar ćeš zaista nositi veo i plesati pred svojih najbližih šezdeset prijatelja?! Koliko je god jedan dio mene htio da sve bude savršeno, drugi se konstantno osjećao kao u Zoni sumraka gdje se sve to zapravo ne dešava, jer je to rastrošno, kičasto, neukusno, bespotrebno. Ukratko - jer ja to ne zaslužujem.

Što da vam kažem, rodila sam se baš nekako u vrijeme koje su obilježile žene poput Melanie Griffith u filmu “Working girl”, majka me tjerala iz kuhinje riječima “što kasnije naučiš kuhati, bit će ti lakše”. Sara i ja s velikim smo guštom rezale kosu još u nižim razredima srednje škole da bismo i tako, “na van”, pokazale svoju ravnopravnost. Sav obrazovani svijet kojemu sam se divila, činio se ogromnim protivnikom “majke, kuharice, domaćice, Hrvatice”. Uz masovno zgražanje mojih profesorica intelektualki nad željom mojih šulkolegica da se udaju i rode odmah nakon srednje škole, i brak je dobio svoje - zauvijek je bio protjeran s liste “100 stvari koje želim napraviti u životu”. Vjenčanica je metaforički bila stjerana u kut srama zajedno s push up grudnjakom, postiđenom i pognutom “da, dragi” glavom i toplim viklerima u kojima su naše bake spavale da bi održale savršene Veronica Lake lokne (samo, nažalost, u njihovoj verziji, u mahagonij nijansi).

Nismo valjda maškare pa da nosimo bijelu čipku i glumimo djevice, vikale smo ponosno, ni ne shvaćajući da smo istovremeno odjevene u komade koji će našoj djeci vjerojatno jednoga dana služiti da se maskiraju u Billyja Idola za Noć vještica (ako ste ih sačuvale).

Tradicionalno odgojene djevojke moja bi vrsta - progresivne žene - promatrala kao idiotkinje koje “nisu shvatile”. Doista, moram biti iskrena, mene i moje prijateljice takav je borbeni stav doveo na neko vrlo moćno mjesto s kojega svijet izgleda sasvim sigurno posve drugačije nego što je izgledao ženama s toplim viklerima. Izgleda gotovo pa... kao švedski stol koji je prostrt pred nama, pa se i mi možemo, skupo odjevene i muški ponosne, poslužiti čime god želimo.

No, dok se moja Marijana prešetavala po salonu u trećoj vjenčanici, grizući usnicu od koncentracije, palo mi je na pamet: jesmo li, boreći se za tu moć koju su nam tako dugo oduzimali, izgubile jednu drugu - moć uživanja? Hedonizam kao da je u tim godinama izašao iz mode i žene su, da bi se mogle natjecati, samo jurile, vozile avione, nosile niske cipele i široke majice te prezrivo gledale one primjerke koji su uživali u tipično curičastim razonodama, poput šivanja i manikure. Pa gdje bi stigle da se udaju kao u filmovima! Brzi trk do matičara, često prije njegove vojske ili termina za porod, postao je svakodnevica, a ponosne jugoslavenske radnice hvalile su se načinom na koji su i tu formalnost riješile bezbolno - u kostimićima koji se kasnije mogu iskoristiti, izbjegavajući bijelo, bez komplikacija.

S obaveznom sarmom da upije rakiju i svi mogu lijepo u ponedjeljak zdravog želuca (uključujući i mladu) na - posao. Moja majka nije bila iznimka. Misleći da me oslobađa odgajajući me kao androgino biće kojemu samo red, rad, disciplina, obrazovanje i uspjeh trebaju biti misao vodilja, zapravo je deromantizirala svijet oko mene i učinila tako bolno željnom bajki bilo koje vrste. Istovremeno, svaka takva želja u meni je budila osjećaj srama.

Eto zašto mislim da je vjenčanje iz snova ipak bitno. I zašto bih rekla, kada bi me netko pitao za savjet, da je tradicionalno UZIMAM! teže na životnoj vagi od NE UZIMAM! Jer, iako smo promijenile pogled na život (i na nas same) za 180 stupnjeva, zapravo nema smisla da se odričemo nekih stvari da bismo dokazale kako nismo površne.

Pa viknem Marijani:

Koja ti se najviše sviđa?

Ona stidljivo pokaže na raskošnu haljinu od tisuću metara svile, koja čak nimalo nije podsjećala na tortu ili konfetu, dapače.

Ali?

Marijana slegne ramenima.

Gdje ću je kasnije moći nositi?

Iskreno? Nigdje.

Gledale smo se dugo, razmijenivši bitna životna pitanja bez riječi. Iako u principu glasujem za pribranost, štednju i racionalnost, mislim da postoje trenuci u životu svake žene koji bi trebali biti obilježeni potpunim ugađanjem onoj najrazmaženijoj kraljevni u vama. Ti trenuci su vrlo, vrlo rijetki. Može ih se nabrojati na prste jedne ruke, ma, kvragu i sve, može ih se nabrojati i na prste bilo koje troprste ptice.

Pogađate, jedno od njih je - vjenčanje. Dok mislim da je sasvim svejedno želite li biti kulerica i izgovoriti sudbonosno “da” samo pred slučajnim svjedocima, u ljetnoj haljinici na plaži ili omotana krznom (nezaštićene životinje, nadam se), jedno ipak stoji: svaka žena treba jednom doživjeti svoj osobni belle du jour trenutak, i nemojte da vas zavaraju: ne, to nije površno, ne, to nije nebitno, jer je jedino što se računa - ono što vi želite i vi osjećate, bez obzira na obzire, što bi rekao Đorđe Balašević.

Naravno, ako se nešto duboko u vama protivi vjenčanju kao činu podavanja, i to je u redu, no nemojte da vas vaš partner ili okolina uvjere kako je to “samo papir” koji je ionako izgubio smisao ili kako je sasvim svejedno živiš li u bračnoj ili kreditnoj zajednici. I ja sam dugo smatrala da je to istina, no najjednostavnije rečeno - nije. Večer u kojoj vašoj najboljoj prijateljici teku suze od sreće, a vašem budućem suprugu zastaje dah kad vas ugleda na dnu crkve ili matičnog ureda (restorana, plaže, terase, kako god hoćete), važna je i za vaš ego i za vašu vezu. A ego, koliko god ga naše majke pokušavale sabiti u jednu malenu kutijicu, praveći mjesta za navodno fantastičnu osobinu, toliko slavljenu u socijalizmu, zvanu EFIKASNOST (Kako bi žena mogla biti korisna dok se šepiri, zaboga? Puno je bolje da bude robot!), ključan je za psihičko zdravlje svake žene.

Uzimam ipak nije samo replika iz zastarjelih sapunica, Uzimam ne dokazuje fanatičnu predanost Katoličkoj crkvi, Uzimam nas neće ništa više zarobiti od loše veze, Uzimam je dobro smišljeni znak predanosti osobi koju voliš, predanosti vašoj maloj zajednici. Marijana je ipak izabrala tisuću metara svile, sama sebi veselo lažući da će haljinu “nekako već prekrojiti za ljeto”. Mirne duše sam sudjelovala u toj muljaži dok je Marijanina kuma Ema, i ona ovoproljetna udavača, odjednom izašla iz kabine u - slatkoj jednostavnoj cvjetnoj vjenčanici. Pogledale smo je kao da je luda. Znam da sam rekla da ću to obaviti u trapericama i bijeloj košulji, ali, mislila sam... nije skupa... Marijana i ja smo s odobravanjem kimnule glavom. Dok su izlazile brbljajući o burmama, bacila sam plahi pogled na jednu retro haljinicu koja se sakrila negdje u kutu... Možda bi Dečko pristao, mog psihičkog zdravlja radi, biti mladoženja još samo... jednom?