JELENA VELJAČA Čekaj malo, kako misliš ne želiš mobitel? A kako ćemo doći do tebe kada te trebamo?

Anonimnost je podcijenjena, pročitala sam davno negdje. Svidjela mi se ta misao. Svidjela mi se toliko da sam zastala nad njom, doslovno nad riječima na papiru, nad crnom tintom utisnutom negdje u nekoj tiskari, ako je to uopće bilo u pisanom obliku, a ne na netu, mjestu gdje i ja u posljednjih desetak godina čitam većinu stvari koje me zanimaju (ili, ako ćemo posve iskreno, na koje naletim). Anonimnost je podcijenjena i to je doista tako. Nije to samo glazba za uši žene koja je dio svoje anonimnosti “prodala” u nježnoj dobi od dvadeset i tri godine, s potpisom na ugovoru za jednu od prvih hrvatskih sapunica, koje će se kasnije razmnožiti kao ambrozija, sposobne da prežive i najgore zime, ledena doba, teško smrzavanje, ostavljajući svoje otrovno sjeme vitalnim sljedećih trideset godina. To je činjenica koja se u današnjem društvu koje je sagrađeno od uzdizanja stvari kao što su “visibility” i “popularity” lako zaboravlja. 1981. je generacija koja se još svojevoljno odlučivala na mobitele, društvene mreže, javne profile. Ta je sloboda izumrla negdje u procesu a da mi to (1981., a i šire) nismo primijetili. Moj kolega s faksa dugo je NEMAO mobilni telefon, što je iritiralo nas ostale, a njega pretvorilo u raritetnu ekstremnu biljku koja svojim kontroverznim ponašanjem izaziva skandalozne reakcije, što casting menadžera (koji do svojih glumaca vole moći doći 24/7, dakako, samo kad oni njih trebaju, ne i obratno). Činilo se da je njegov način života sebičan i lagodan - čekaj, kako to misliš, ne želiš biti stalno dostupan? Kako to misliš, ne želiš da baš svi uvijek znaju gdje si i što si i s kim si i što radiš? Bezobrazniče! Priznajem, i meni se činilo da kolega pretjeruje.

No nisam ni slutila da slijede automatske provjere lokacija od strane Googlea, Facebooka, Instagrama i Velikog Brata. Nisam ni slutila da će znakić “online” titrati svakom tko me poželi dobiti preko besplatne aplikacije WhatsApp. POGLEDALA JE PORUKU, A NIJE ODGOVORILA! Nisam ni slutila da će mi svaki put kad otvorim svoju e-mail adresu, Google reći da mu moram dati još 105 privatnih podataka (mobitel, kućni telefon, mobitel partnera, krvnu grupu, adresu vikendice, alternativni e-mail koji koristim da bih se prijavila na stranice koje planiram koristiti samo jednom), inače ćemo zajedno propasti i pretvoriti se u paramparčad. Nisam ni slutila da će nove generacije misliti kako je pojavljivanje na televiziji samo zato da se čovjek pojavi bitno i fora. Nisam ni slutila da ću jednom uz svoje ime naići na članak koji ide otprilike ovako: “...na sprovodu su se pojavili i JV i njezin partner, s kojim se inače scenaristica nije ovo ljeto slikala po gradu...” Nisam ni slutila da će anonimnost jednom postati ne samo podcijenjena, već i iskorijenjena, gotovo kao bolest protiv koje smo se svi mi, što bi rekli Amerikanci, “in the know” (a to znači “oni koji su proniknuli u suštinu, u bitak stvari) cijepili već prilikom rođenja. Pa su djeca iz rodilišta na Instagramu. Pa su mame između trudova na Facebooku. Pa se ljubavne veze dokazuju sretnim fotografijama s ljetovanja.

Prijateljica se nedavno na mene naljutila jer je nisam ‘taggala’ na fotografiju s plaže. “Mene nema na tvom Instagramu”, zaplakala je, “ti mene ne voliš!” Nisam znala što da kažem - prava je istina da ja obožavam društvene mreže sve dok ja kontroliram njih, a ne one mene. Znam da je to izgubljena bitka i da si samo umišljam da se mogu sakriti iza riječi koju toliko cijenim - iza “privatnosti”, ali želim bar još neko vrijeme živjeti u uvjerenju da je to moguće. Pritisci su golemi. Ljubavi, dobro jutro, moramo se ići slikati po centru grada, jedan portal je objavio našu raritetnu fotografiju SA SPROVODA, naglašavajući da većinom sama idem u šoping u centru, kakav si ti to partner, ne misliš na VISIBILITY našeg para. A kad mi se dijete rodi, hoće li se ono roditi zapravo ako ne budu naše pasent bolničke narukvice na Instagramu istoga trenutka? Ili će mi - o avaj! - dijete nestati u bespućima anonimnosti, te bolesti koju moderno društvo tretira gotovo kao kugu. Vi anonimni jadnici, ne brinite, uskoro će za vas biti otvorena kolonija na jednom malenom (bezimenom, naravno) hrvatskom otoku, gdje će vam jednom tjedno dostavljati namirnice - bez tiskanih medija, dakako, to je bacanje para na vas, gdje nema WI-FI mreže (što će vam? Ionako se ne pojavljujete na netu!), gdje možete mirno umrijeti u svojoj sramoti neprepoznavanja. Nekidan sam dobila novi poslovni telefon. Pokušavajući spojiti stari s novim, a koristeći kao medij laptop star šest godina, a sve da bih prebacila kontakte s jednog uređaja na drugi, spojila sam s nekakvim svemogućim kabelima sve te naprave i završila u suzama. U redu, lažem, sve to skupa nisam radila ja, jer ja sam poznata po tome da sve svoje stare telefone držim u kuhinjskim ladicama od straha da “ne procure informacije” (pa većinom samo procure njihove stare baterije, po žlicama, vilicama i Ikeinim tanjurima), već moj dečko, onaj s kojim se dovoljno ne fotografiram ZA JAVNOST (izravan citat određenog portala), koji me kasnije u šoku gledao kako kuham šalšu začinjenu suzama frustracije. Na mom su se, naime, novom telefonu našli podaci koje nisam htjela - neki kontakti koji em nisu moji, em pripadaju drugim vremenima, neke fotografije koje, istina, nisam izbrisala, ali ih se i ne sjećam niti mislim na njih. Moj kaos na stranu - da, ja nisam htjela da me ni moj stari telefon, a bogami ni Facebook podsjećaju na to što sam radila prije pet godina. Htjela sam privatnost - i od sebe same. Svi koji me poznaju ipak znaju - često popustim. Volim i utjehu društvenih mreža, volim kad mi frendovi s kojima se rijetko viđam komentiraju pjesmu Nene Belana koju smo puštali bebi u trbuhu. Volim fikciju na televiziji, no ne volim stvarni život na istoj. I ta granica je, smatram, silno bitna, ne samo meni osobno, već i za opstanak kakvog-takvog psihičkog zdravlja čovječanstva. Gotovo je nemoguće živjeti danas i ne biti spojen s WWW, s ostatkom svijeta.

Ne znam kad se virtualni svijet pretvorio u natjecanje, u izmišljanje svog vlastitog lika, u samopromociju, u nesmiljeno grabljenje onih warholovskih 5 minuta, i zašto nitko ne objasni djeci da je u tom njegovom nostradamusovskom proročanstvu puno fatalnog i puno tuge - ono što je na tren osvijetljeno, zauvijek će se izgubiti u mraku anonimnosti s kojom se neće znati nositi? I sama ponekad padnem u zamke vidljivosti i nevidljivosti. Igra svjetla i sjene. Želim podijeliti komadić sebe, no svjesna sam, iskustvo mi govori, taj komadić koji pošaljete u svemir, poput Lajke, nikad više neće biti samo vaš. Bi li Lajki bilo bolje da je doživjela duboku starost kao debeli kućni pas ili lajavi plotar? Sigurno, ali ne bi doživjela planetarnu popularnost (pun intended). Zbog koje je, baš kao što warholovski teorem i skriva u sebi, izgubila život. Djeco, pazite da ne izgubite sebe u potrazi za dokazom identiteta (ljubavi, sreće, vrijednosti) u medijima kao što su televizija i internet. Vjerujte mi, činjenica da možete mirno stisnuti gumb i zagasiti program ili se odjaviti s neke mreže - neprocjenjiva je. ƒ