JELENA LOVRIĆ Pet stvari s kojima će se hrvatska politika prvi put morati suočiti

Tihomir Orešković djeluje kao razuman i ozbiljan čovjek. Ali o njegovim će se pravim dometima moći suditi tek nakon što predstavi program svoje vlade i njen kadrovski postav. Svakome treba dati šansu, ali na carte blanche nitko u hrvatskoj politici više ne može računati. Zasad se o profilu i namjerama buduće vlade više može saznati od jedne članice Mosta, iritantno sveprisutne Ines Strenja Linić, koja se ne gasi, kao da je baš ona dobila premijerski mandat.

Vjerojatni budući premijer, pokazuju njegove dosadašnje izjave i potezi, potpuno je svjetan da, osim na svom jako grbavom hrvatskom, nužno mora poraditi i na povjerenju javnosti. Bez toga ništa se u politici - a premijerska je funkcija imanentno politička - ne može učiniti. Pogotovo se ne mogu proizvesti reforme koje su Hrvatskoj uvjet preživljavanja. Oreškovićeva je pozicija u tom pogledu dodatno komplicirana. Jer je u visoku politiku, nadomak najvažnijoj funkciji u državi, uletio kao široj javnosti potpuno nepoznata osoba, usto bez nužnog izbornog legitimiteta. Želi li uspjeti, taj će hendikep na neki način morati premostiti. Već je pozvao opoziciju da ga podrži, pametno je ušao u razgovore s dosadašnjim ministrima iz kvote HNS-a, dok će komunikaciju s javnošću stalno morati držati otvorenom. Svakom premijeru treba poželjeti uspjeh, države radi, ali Hrvatska upravo ulazi u eksperiment čiji je krajnji ishod nemoguće prognozirati. Premda je igra prijestolja potpuno neizvjesna, nešto je drugo sad već posve izvjesno: u hrvatskoj je državi stvorena ili se stvara sasvim nova arhitektura moći, usto armirana nevjerojatnim nizom presedana.

Iz godine izbora, prvo predsjedničkih, pa sada i parlamentarnih, Hrvatska izlazi s novom vlašću. Premda su izbori, jedni i drugi, pokazali izjednačen odnos snaga između desnice i ljevice, obje su ključne pozicije, Pantovčak kao i Banski dvori, prešli u ruke HDZ-a. Što se događa po prvi put nakon smrti Franje Tuđmana. Također, Ivo Josipović prvi je šef države koji svoj mandat nije uspio obraniti. Kako će dominacija HDZ-a funkcionirati? U proteklim godinama, dok su i predsjednik i premijer dolazili iz lijeve opcije, pokazalo se da sukob malih razlika često zna biti vrlo žestok. Ni odnosi između Kolide Grabar Kitarović i nove, uglavnom HDZ-ove vlade, neće biti idilični. Pukotine su već vidljive. Predsjednica je postizborno pripetavanje iskoristila za jačanje vlastitog utjecaja. Ples moći između dva brda vlasti bit će, sudeći po svemu, i dalje izvor napetosti. Pogotovo pokažu li se istinitim glasine da šefica države ima ambiciju sudjelovati u kadrovskom rekomponiranju HDZ-a. Kako kompletna lijeva Hrvatska ostaje izvan vlasti, postoji opasnost da se nehadezeovski dio nacije osjeti isključenim. Pogotovo zato što ni predsjednica ni šefovi HDZ-a ne pokazuju Tuđmanovu sposobnost kormilarenja hrvatskim podjelama.

Drugo, sam način formiranja nove parlamentarne većine, pa onda i Vlade, presedanskog je karaktera. HDZ se vraća na vlast, ali u kombinaciji u kakvoj nikad dosad nije bio. Njegova stonoga koalicija na profil kabineta po svoj prilici neće mnogo utjecati, ali savezništvo s Mostom, jednom posve netipičnom političkom formacijom, svakako hoće. Most će razvodniti, možda i učiniti podnošljivom HDZ-ovu žestinu. Premda mlađi partner, ali partner bez kojega se vlast ne može formirati, svoj je reformski diskurs uspio nametnuti i dosad u ekstremiziranu retoriku ukopanom HDZ-u. Ucjena da premijer bude nestranačka ličnost, namjerno ili ne, isključuje Tomislava Karamarka. Pitanje je kako će njihovi odnosi dalje funkcionirati. Hoće li se Most utopiti u HDZ-u ili će se pod utjecajem Mostovih light konzervativaca HDZ početi transformirati u pristojnu desnu stranku? Njihov brak iz interesa bit će vrlo vjerojatno prilično turbulentan. Uspaničeni ili deziluzionirani Most već svoje partnere javno naziva morskim psima te - premda navodno fokusiran na reforme - u podjeli se vlasti iz petnih žila nastoji dokopati represivnih organa, MUP-a i tajnih službi, vjerojatno kako bi sam sebi čuvao leđa, odnosno HDZ-u povadio zube.

Treći je presedan da će Hrvatska dobiti premijera koji nije šef stranke - nositeljice vladajuće koalicije. Otkako je ukinut Tuđmanov polupredsjednički i uveden parlamentarni sustav takva se situacija još nije dogodila. Veliko je pitanje što će to značiti za Vladu, a što za HDZ. Što za nestranačkog premijera Oreškovića, što za šefa HDZ-a, koji će mu navodno biti desna ruka. Dugovječnost i stabilnost dosadašnjih vlada nije proizlazila iz njihove uspješnosti, to je zapravo bilo potpuno irelevantno, nego je bila izvedenica iz vladajuće većine. Kad je premijer ujedno i šef stranke, onda je podrška Vladi neupitna. U novouspostavljenim okolnostima nije nemoguće da se između Vlade i stranke pojavi nesinhroniziranost, raskorak, pa i napetosti.

Četvrti je novum da će Hrvatska prvi put dobiti premijera koji nije stranački čovjek, štoviše, koji se politikom dosad uopće nije bavio. Te dvije činjenice, da šef HDZ-a neće biti premijer te da će predsjednik Vlade biti netko tko dolazi sa strane, izvan politike, otvara mnoštvo nepoznanica. Naveliko se već u javnosti problematizira pitanje koliko će Orešković voditi politiku, a koliko će sam biti vođen. Notorno je da ga je Karamarko izvukao kao svog zeca iz šešira. Također je činjenica da mandatar ne posjeduje vlastitu izbornu legitimaciju, nema svoju stranačku bazu ni snagu u HDZ-u, pa će jako zavisiti od transfera tuđe moći i volje da ga se na taj način ojača. Iz nekih se Oreškovićevih izjava može zaključiti da će biti premijer ograničenog suvereniteta. Da neće sam kreirati Vladu, nego će, najviše, imati pravo veta u određivanju navodno svog tima. Također, da će se osobno posvetiti ekonomskim pitanjima, financijama, investicijama, kreditnom rejtingu, dok će politiku voditi netko drugi. Premda je funkcija premijera ne samo ekonomska, nego je prije svega politička.

Na koncu, izjave koje dolaze iz redova HDZ-ovih pretendenata na ministarske funkcije sugeriraju da Oreškovića smatraju tek svojom lutkom na koncu. Tako Ante Ćorušić, navodno budući ministar zdravstva - Bože sačuvaj! - danima već zastrašuje javnost, plasirajući najave da će dostupnost medicinskih usluga ovisiti o dubini džepa te da će se zakon o pobačaju nužno mijenjati jer potječe iz bivšeg, kako je rekao, totalitarnog sustava, premda je i takav mnogo liberalniji od onoga što se kuje u njegovoj radionici, a prema kojem žene mogu biti sretne jer “apsolutna zabrana pobačaja ne dolazi u obzir”, što znači da sve ostale vrste njihova maltretiranja postaju zakonom propisana obligacija.

Eksperimenti s tehnokratskim premijerima - pokazalo se u drugim zemljama - obično nisu dugog vijeka. Takva su rješenja uglavnom tranzicijskog karaktera. Je li Tihomir Orešković prijelazni šef Vlade, određen da odradi neke nužne stvari, koje nitko drugi ne želi, ili će s vremenom ojačati svoju poziciju? Nema sumnje da je HDZ trenutno jako zainteresiran za njegov uspjeh. Ali takvi premijeri bez sidrišta u stranci znaju postati i potrošna roba u rukama političkih moćnika iz sjene, lako smjenjivi i pogodni da se pretvore u Pedra, zatreba li na nekoga svaliti nezadovoljstvo i bijes javnosti. Orešković je izmišljen kao Karamarkov pojas za spašavanje, ali može postati i sredstvo njegove potpune eliminacije. Pitanje je, naime, može li šef HDZ-a s pozicije ne prvog, nego drugog čovjeka u Vladi obraniti svoju stranačku funkciju, koja će uskoro, u idućih pola godine, morati na provjeru. Možda za njega neka druga, rezervna opcija uopće nije ni postojala, ali ova svakako nije bez rizika.

Peto, stranke ljevice definitivno odlaze u opoziciju, ali je pitanje kako će se u toj ulozi ponašati. Presedanske je naravi najava Zorana Milanovića da će novoj vlasti prirediti pakao. Takve izjave kao da su prepisane iz HDZ-ova arsenala. Naime, za razliku od HDZ-a, koji se u oba navrata kad je bio u oporbi ponašao krajnje destruktivno, SDP se uvijek dosad držao kao konstruktivna opozicija. Svakoj je vlasti za normalno funkcioniranje nužna opozicija. Kritika pomaže više od lauda. Ali, Milanović ne najavljuje kritički otklon, nego kao i dosad sipanje apriornih, generalizirajućih diskvalifikacija, uvreda i potpunu negaciju. Postupat će onako kako se HDZ ponašao u protekle četiri godine? Karamarko je to možda i zaslužio, ali SDP-ovi birači i Hrvatska svakako nisu. Ljevica će neko vrijeme biti zabavljena svojim unutarnjim problemima, bojišnicom koja se upravo otvara posred SDP-a. Ivica Račan je nakon izgubljenih izbora promijenio cijeli partijski vrh, da bi on mogao ostati nesmijenjen. Milanović će jahati na tvrdnji da izbore nije izgubio, nego je prevaren. Zato mu je potrebno da prema novoj vlasti oštri potpuno beskompromisan, u svakoj stvari konfrontirajući i neprijateljski stav. Takvo neselektivno granatiranje manje će utjecati na rad Vlade, više će određivati sudbinu SDP-a.