'Ja sam nevidljivi čovjek: nisam išao u školu, nikad nisam bio kod doktora ni u kinu, centar Zagreba vidio sam samo na slici'

Zvuči nevjerojatno da Muhamed Rama, mladić koji je rođen 13. kolovoza 1993. u Zagrebu, u sklepanom kućerku u Kozari putevima, nikada nije bio na Trgu bana Jelačića. Ili, točnije, nikada nije napustio kuću. Njegovi nepismeni roditelji zaboravili su ga upisati u maticu rođenih i tako je Muhamed postao nevidljivi čovjek, bez državljanstva, jedan od 2886 u Hrvatskoj, 600.000 u Europi i 10 milijuna u svijetu.

Strah ga je bez dokumenata izaći na ulicu kako ga policija ne bi privela i poslala u Ježevo gdje je prihvatilište za strance. A on ‘stranac’ nije. Školu nikada nije ni vidio, kod liječnika ne ide, a jedva zna napisati svoje ime. U međuvremenu je Muhamed dobio kćerku i cijela obitelj živi u Kozari putevima, u uvjetima koje je teško i zamisliti.

”Tu sam godinama po cijeli dan, jer se bojim da će me policija tražiti dokumente, a ja ih nemam”, kaže Muhamed ispred svoje kuće u kojoj je brojna obitelj. U susjedstvu je još jedna trošna, sklepana baraka, u kojoj je šestero djece samo. ”Mi se brinemo za njih, jer je majka s dvoje najmlađe djece otišla u Srbiju regulirati status i dobiti dokumente. Vratit će se možda za godinu dana, dok tamo traje provjera”, govori obitelj Rama.

Pitam Muhameda kako je, desetak minuta vožnje automobilom od centra Zagreba, živjeti u izolaciji, bez televizije, kina, dućana. ”Nikada sve to nisam vidio. Ponekad mi netko pročita nešto iz novina, a jedanputa sam vidio centar grada na slici. Da imam dokumente sjeo bi u tramvaj i išao raditi, sakupljati boce”.

Ivana Canjuga Bedić, pravna savjetnica u Informativno-pravnom centru u Slavonskom Brodu objašnjava da Muhamedova sudbina nije jedinstvena. Takvih slučajeva ima širom Hrvatske, time da je Muhamed imao i malo sreće, jer ima šanse dobiti privremenu dozvolu i bez DNK analize koja košta 1000 eura. Za ljude bez dokumenata izdvojiti toliko novca je, naravno, nezamislivo. ”Naš centar provodi projekt pomoći ljudima bez državljanstva i onima kod kojih postoji rizik da ga izgube. To je projekt koji financira UNHCR i ne možete zamisliti s kakvim se sve teškim ljudskim sudbinama susrećemo”, govori pravnica Canjuga Bedić.

Bageri su se ozbiljno približili kući u kojoj stanuje Muhamed, pa postoji opasnost da će na kraju izgubiti sve, pa i taj improvizirani krov nad glavom. ”Valjda će nam pomoći Milan Bandić, jer je on i do sada bio jedini koji nam je istinski pomagao i imao razumijevanja za Rome. Da Muhamed ima neki papir siguran sam da bi se našlo rješenje i za njega”, kaže Neđatin Kamberovski, predsjednik Vijeća romske nacionalne manjine grada Zagreba.

Sanjam osobnu!

Pitam Muhameda je li mu dosadno po cijeli dan sjediti u kući od straha da ga policija ne privede. ”Ma kako mi ne bi bilo dosadno, cijepam drva, malo pomažem, znam i nešto skuhati. Ali sanjam da dobijem osobnu iskaznicu i da vidim kako grad izgleda u živo”. Nikada nije igrao nogomet, a kada smogne hrabrosti prošeće se desetak metara oko kuće. ”Nemam ni prijatelje, a nekoliko puta mi je pozlilo, pao sam u nesvijest, ali nitko nije mogao zvati doktora”. Obitelj dodaje ‘odmah bi tražili zdravstvenu, a Muhamed ništa od toga nema’. Sličan problem imao je i jedan njegov rođak, ali se na kraju ipak nekako riješilo jer je dobio privremeni boravak. Sada mu je istekao, pa će se možda i on zatvoriti u kuću.

”Znaš se potpisati”? Muhamed me gleda i priznaje da ne zna. ”Možda samo malo”.

Problem apatrida, ljudi bez državljanstva, gotovo da je nepoznat široj javnosti, jer se o njemu u Hrvatskoj malo ili ništa ne govori. Najčešće se to veže za Kurde, a zaboravlja da i naši susjedi imaju sličnih problema. A riječ je o strašnim ljudskim sudbinama, problemu koji će mnogima ostaviti trag do kraja života. Za većinu je nemogućnost da dobiju dokumente i prepreka da normalno žive, jer su u stalnom strahu da će policija pokucati na njihova vrata.

”Kada je riječ o popisu stanovništva u Hrvatskoj, 2886 osoba izjasnilo se da su bez državljanstva. To je, međutim, njihovo subjektivno mišljenje, a prema podacima koje ima UNHCR broj je oko 500”, kaže Jan Kapić iz UNHCR-a. Istovremeno rizik da postanu apatridi, ljudi bez državljanstva, postoji još kod 1000 osoba. ”Sve su to vrlo grube procjene, jer svi ti ljudi nisu dio sustava. Oni ne postoje i teško je bilo što oko njih provjeriti”.

Kapić kaže da je riječ o ogromnom problemu za “nevidljive ljude”, jer ne mogu ostvariti čitav niz prava koji se ljudima koji imaju državljanstvo čine uobičajenim. ”Ti ljudi nemaju ni pravo na zdravstvenu zaštitu, ne mogu pohađati školu, steći kvalifikacije za daljnji rad, ne mogu dobivati socijalnu pomoć. Rješenja koja socijalna država nudi pojedincima, za apatride su nedostižna”.

Rođen u vlaku

Strašan je šok i za ljude koji su imali uredne papire i odjednom ustanovili da su izgubili državljanstvo. Ivana Canjuga Bedić zna za dva takva slučaja, u Slavonskom Brodu i Vukovaru, s tim da je jedan hrvatski državljanin saznao u matičnom uredu, gdje je došao prijaviti vjenčanje, da to više nije! ”Izgubio je državljanstvo i preko noći mu se život promijenio. Ne možete ni zamisliti kakva je to situacija, u času izgubite sve”. Najžalosnije u svemu je da ljudi saznaju da su izgubili državljanstvo posve slučajno, a da ih se o tome ne obavijesti. ”Ne dobiju ni rješenje, kako bi mogli dalje poduzeti pravne radnje. Nađu se u začaranom krugu iz kojeg ne mogu izaći. Pa pogledajte samo Muhameda, čovjeka koji se nikada nije prošetao Zagrebom, a tu je rođen. Živi u jednoj vrsti zatvora, iako za tu svoju sudbinu nije nimalo kriv. Sada smo ga uspjeli upisati u maticu rođenih i na osnovi toga gradimo dalje njegov status iz početka, makar je tu od rođenja”.

Pravna zastupnica IPC-a kaže da rješavaju i status osobe koja je rođena u vlaku, a roditelji su joj umrli, a nije upisana nigdje, ni u maticu rođenih. ”Ured državne uprave traži DNA, a od koga to provesti kada su roditelji mrtvi. To su sve ljudske sudbine o kojima prosječan čovjek u Hrvatskoj uopće ništa ne zna”.

Sudbina Nusreta Morave, koji je rođen 1986. godine u Makedoniji, također je dramatična. Upisan je u maticu rođenih u toj državi, ali bez podataka o državljanstvu. Njegovi roditelji u vrijeme kada se Nusret rodio imali su državljanstvo Srbije i SFRJ. Obitelj se iste godine kada je Nusret rođen preselila u Hrvatsku i smjestila u Zagrebu, a onda otišla u Njemačku. Svi su stekli hrvatsko državljanstvo, osim Nusreta.

Danas je Nusret samohrani otac, jer su ga napustile dvije supruge i brine se o zajedničkoj djeci. Podnio je prije godinu dana zahtjev za produženje privremenog boravka u Hrvatskoj, ali ga je MUP odbio, jer nije zadovoljavao uvjete koje propisuje Zakon o strancima. Naime, nije imao biometrijsku putovnicu, a nije je ni mogao dobiti jer makedonska diplomatska misija u Hrvatskoj nema opremu za izdavanje biometrijske putovnice. Nakon birokratske procedure na kraju je Nusret ipak dobio privremeni boravak, ali problem ostaje i dalje.

”Morate znati da je najčešće riječ o marginaliziranim društvenim skupinama i to posebno otežava rješavanje problema. U Hrvatskoj to najviše pogađa romsku nacionalnu manjinu”, govori Kapić i objašnjava da UNHCR kao agencija UN-a za izbjeglicce ima mandat da zagovara i rješava prava osoba bez državljanstva u cijelom svijetu. S jedne strane se surađuje i pokušava pomoći Vladi Hrvatske, najviše putem zakona i zakonskih prijedloga, ali se problem pokušava riješiti i u suradnji s UNHCR-ovim partnerom Informativno-pravnim centrom u Slavonskom Brodu.

Životnu dramu proživljava i Bosanka Dragutinović koja u Hrvatskoj ne može srediti svoj status. S velikom obitelji došla je iz Italije, sada svi žive u blizini Osijeka, u podrumskom stanu bez kupaonice i tvrdi da nema novca ni da djeci kupi kruh. ”Želja mi je samo da moja djeca nađu pristojan posao i normalno žive”, kaže Bosanka koja je i dalje u lovu na dokumente.

Primjer iz Italije

Kada UNHCR sazna za problem osobe bez državljanstva pokušava se s njom stupiti u kontakt, kako bi se vidjelo može li se nešto učiniti i pomoći. ”Mi dajemo svima konkretnu pravnu pomoć, upućujemo ih gdje se trebaju javiti i što poduzeti. S njima prolazimo kroz sve korake koji vode konačnom cilju, a to je da dobiju dokumente i mogu početi normalan život s reguliranim statusom. Poteškoća i prepreka je izuzetno mnogo, a na njih nailaze i pravnici koji pomažu ljudima bez državljanstva. Morate znati da bi za osobe romske manjine, da nemaju podršku i pomoć, to bio i nerješiv problem”.

Prije nekoliko dana UNHCR koji djeluje u Hrvatskoj pozvao je stručnjake iz Italije i Mađarske da predstave kako se u njihovoj zemlji rješava problem apatrida. Dvije države članice EU-a imaju jasan postupak utvrđivanja statusa tih osoba kako bi punopravno sudjelovali u društvu. ”Pokušavamo i u Hrvatskoj istaknuti ta dva svjetla primjera iz susjedstva, jer se u Italiji i Mađarskoj jasno zna procedura kako utvrditii status osobe bez državljanstva, a onda nastaviti proceduru”, kažu u UNHCR-u.

Jan Kapić tvrdi da je i u Hrvatskoj postoji sve više dobre volje da se taj veliki problem rješava. ”Ne može se reći da pomaka nema, ali oni nisu dovoljni. Postoji i neunificirana primjena propisa kod nas u različitim sredinama, ali je za rješenje tog pitanja ključna politička volja. Ona se, naravno, događa na nacionalnoj razini i svako odgađanje rješavanja problema za ljude s imenima i prezimenima, s konkretnim životnim situacijama, znači još teži i kompliciraniji život”.

Kod apatrida najčešće vlada strah što će biti ako ih zaustavi policija i zatraži dokumente. Mnogi su to doživjeli i bili sprovedeni u prihvatni centar u Ježevo, gdje ih se zadržava do šest mjeseci. Međutim, kako dugoročnog rješenja nema, najčešće ih puštaju nakon dva do tri mjeseca i onda sve počinje ispočetka! Strah, izbjegavanje policije, život na marginama. ”Ti su ljudi osuđeni na neku vrstu izolacije, kako bi izbjegli dodatne probleme i komplikacije. Mnogi i ne izlaze iz kuća, ostaju u svom užem kućnom krugu”, tvrde ljudi koji rade u UNHCR-u, uz napomenu da ljudi bez državljanstva ne mogu ni biti izručeni nekoj drugoj državi.

Mobilni timovi

Posljedice života bez dokumenata su teške, ozbiljne i zabrinjavajuće. ”Za sve nas koji imaju državljanstvo neke države to je i nezamislivo. Ima slučajeva da se djeci i omogući da idu u školu, ali ne mogu dobiti svjedodžbu, ni potvrdu o kvalifikaciji. Većina ih zato i ne pohađa škole, ostaju nepismeni cijeli život”. Kada je riječ o Romima, koji žive u specifičnim, zatvorenim zajednicama, teško UNHCR i saznaje za probleme ljudi bez državljanstva. ”Mi zato imamo mobilne timove koji dolaze u kontakt s romskim asistentima koji ih dovode u zajednice i tako se utvrđuje koje osobe nemaju državljanstvo. Mnogi već generacijama tako žive, pa i ne znaju koja prava mogu ostvariti ako reguliraju svoj status”.

Nisu u Hrvatskoj apatridi samo Romi, već ima i ljudi koji su rođeni u drugim državama nastalim nakon raspada bivše Jugoslavije. ”Države su usvojile različite zakone oko stjecanja državljanstva i zbog relativne nesređenosti sustava dolazi do problema. Tako u probleme upadaju ljudi koji nisu imali ‘republičko’ državljanstvo u bivšoj državi, a na vrijeme nisu regulirali svoj status u novoj državi”.

Postoje i ljudi koji su prije dvadesetak godina dobili hrvatsko državljanstvo, ali je nakon revizije utvrđeno da nisu imali pravo da to. ”Oni, nakon svih godina normalnog života, preko noći postaju ljudi bez statusa koji ne mogu u banci otvoriti račun ili ići kod liječnika”, kaže Jan Kapić iz UNHCR-a. Od prošle godine vodi se i u cijelom svijetu kampanja ‘Ja pripadam’, sa željom da se u sljedećih deset godina potpuno riješi sudbina ljudi bez državljanstva. U Hrvatskoj je pokrenuta i inicijativa potpisivanja pisma da se problem brže rješava, a za sada su ga potpisala dvojica bivših predsjednika, Stjepan Mesić i Ivo Josipović, te Dubravka Ugrešić i Branko Lustig.

Nevidljivi ljudi žive svuda oko nas. U vremenima kada u novinama prevladavaju tužne i ružne priče ove o njima posebno su dirljive. ”Da mi je samo neki papir da se mogu, bar jedanput, prošetati do centra Zagreba, u kojem sam rođen”, kaže nam na rastanku Muhamed Rama, Zagrepčanin kojem je sudbina namijenila da živi u izolaciji i sanja pogled na spomenik banu Jelačiću.