EKSKLUZIVNO ZA MAGAZIN JUTARNJEG

'JA SAM IZBORNI POBJEDNIK, VRAĆAM SE U POLITIKU ZA 11 MJESECI' Posljednji Čačićev intervju prije odlaska u zatvor

Jedanaest mjeseci u zatvoru iskoristit ću za čitanje i povratak u fizičku formu. Uostalom, nikad nisam bio u vojsci, pa ću ovo shvatiti kao neku vrstu vojnog roka
 Boris Kovačev/CROPIX

U ponedjeljak 17. svibnja Radimir Čačić odlazi u zatvor na odsluženje kazne zbog posljedica prometne nesreće u Mađarskoj. Dok razgovaramo za ručkom u poznatom, ali malo izdvojenom zagrebačkom restoranu, trudi se ostaviti dojam čovjeka koji nije previše zabrinut zbog toga što ga čeka sljedeće godine. Ipak, nervozan je i za njega neuobičajeno dekoncentriran.

Htio bi reći sve, odbrusiti zadnji put ove godine protivnicima. Nakon zatvora najavljuje povratak, ali, kaže, zapravo nikada nije ni otišao. Bio je i ostaje u politici, prilike su ga natjerale da tu svoju strast, vjerojatno najveću od svih, na godinu dana zamrzne. Politička ironija odigrala je još jednom ulogu u njegovoj karijeri - dva tjedna prije prisilnog odlaska osigurala mu je dosad najveću izbornu pobjedu. On to shvaća kao čvrstu obavezu za povratak.

Sada kada na sve možete gledati s odmakom, biste li išta promijenili u načinu svojeg rada u vrijeme dok ste bili u Vladi?

- U konceptu i projektima apsolutno ništa, a u načinu sasvim sigurno puno toga, jedino je pitanje bih li to bio u stanju promijeniti. Moj način je inače kontinuirano podložan potrebi promjene, ali da sam ga bitno mogao promijeniti, onda bih to učinio već davno.

Nakon vašeg odlaska u Vladi je narušena ravnoteža. Ministar financija zadužen za punjenje proračuna i kontrolu troškova države koji je po prirodi vaš protivnik također je, poput vas, osoba složenog karaktera. Danas on nema odgovarajućeg sparing partnera.

- Debalans je očit i to nije ništa novo. Mogu citirati Sandru Švaljek koja je, komentirajući program ove vlade, rekla da treba krenuti s fiskalnom konsolidacijom i amortizacijom nužnog pada BDP-a koji je neminovno dodatno pojačan tom konsolidacijom kroz podizanje ulaganja. Vlada ima ograničene instrumente da potakne privatna ulaganja - pritom bih ja dodao da ih ima, ali na dugi rok, a ovdje se radi o godinu dana - pa je logično započeti s ulaganjima u javnom sektoru, u širem smislu, dakle ne onima koja se financiraju iz državnog proračuna, nego kroz javna trgovačka društva, a sutra maksimalno uključiti europske fondove.

U potpunosti potpisujem to što je rekla Švaljek jer to je zaista bila suština mog koncepta, cijela ideja. Pitanje je koliko je to tko razumio, jer pokazalo se da mnogi ulaganja javnog sektora poistovjećuju s ulaganjima iz proračuna, a to je potpuno jasno bilo odrezano. Proračun za to nema snage, sva ulaganja trebala su doći iz javnih tvrtki, bez obzira na to tko je njihov vlasnik. Nije važno tko je vlasnik Plomina, ali taj projekt treba napraviti. To vrijedi i za cijeli spektar drugih projekata, posebno u energetici. Javno-privatno partnerstvo ne uključuje budžet, a uključuje sektor obrazovanja, zdravstva i druge koji su izuzetno važni za razvoj i za budućnost... Uvijek u strategiji ekonomske politike države treba postojati razvojna komponenta i koliko god je moguće, ona mora biti izvan budžeta. Ne može se ići u tvrde rezove bez razvoja, ali ne može se ići u razvojne projekte a da se ne vodi računa o tome koliko proračun može izdržati. Taj balans je pretpostavka uspjeha ove vlada, a upravo to je u ovom trenutku poremećeno.

Stječe se dojam da je Vlada krenula u veliko čišćenje svih Čačićevih tragova...

- U javnosti postoji takva percepcija, ali ona jednostavno nije istinita. Sve što sam postavio kao koncept i dalje je tamo. Dojam proizlazi iz činjenice da je pripremni period koji na takvim velikim projektima uvijek traje dugo apsolutno istekao i da se više ne osjećaju, barem ne u dovoljnoj mjeri, dinamika i energija koje trebaju biti uložene u te projekte. Tu je i Ombla, koja sigurno nije najvažnija stvar na svijetu, ali je zaustavljanje tog projekta jasna poruka. Nešto što je bilo potpuno spremno prije tri godine. Sada se odjednom proglašavamo nespremnima i zaustavljamo projekt.

U financijskom svijetu to je snažno odjeknulo.

- Snažno i loše, upravo kakva je i poruka - snažna i štetna. Javno-privatno partnerstvo na kojemu sam inzistirao ipak kreće. Pogledajte tendere za bolnicu Popovača. Idu tenderi za bolnicu Varaždin, ići će Rijeka, ići će Palača pravde... sve su to veliki projekti. Znači ide, ali ide jako sporo. U energetskoj učinkovitosti neće ići sto ili dvjesto projekata ove godine, nego deset ili dvadeset, ali model je konačno postavljen. Prihvatili su ga i Ministarstvo financija i HBOR. Najvažniji je projekt uopće s kojim sam ušao - skidanje ogromnog balasta brodogradnje s države. To je potpuno i bez ostatka završeno na način kako je priča bila postavljena i ugovorena. A druga je stvar što je to sve trebalo biti gotovo već u devetom mjesecu prošle godine, ali nije jer nismo bili spremni priznati da nam treba rebalans proračuna kako bismo mogli platiti taj trošak. To nas je zato koštalo više, jer su se štete gomilale.

I vi i Linić možete biti komplicirani i naporni karakteri, ali nijedan od vas dvojice nije spor. Gdje je uzrok Vladine sporosti?

- Ne mogu reći da je Linić u tome bio prepreka. On je čuvar blagajne i to je njegov posao. Pravi investicijski zahvat koji je trebao pokrenuti od milijardu eura zaustavljen je direktno štetnom politikom ministrice Holly. Ta je politika na kraju i ocijenjena takvom i njezin je nasljednik na kraju izmijenio sve. Govorimo, naravno, o Plominu koji je do danas već trebao biti ne samo ugovoren, nego u punom zamahu, a nije. Govorimo, znači, o nečemu što je ukupno veće od zahvata svih javnih tvrtki zajedno. Drugo je išlo. HEP je odradio ogroman posao već prošle godine i mi smo napravili prvorazrednu kompaniju. Još treba gomilu toga napraviti, ali danas HEP ima čistu situaciju. Izašli su na burzu i dobili 500 milijuna dolara po uvjetima o kojima država može samo sanjati. Nisu ih dobili na povijesti, nego na projektima kompanije. Digla se cijena struje uz svu političku štetu koja iz toga proizlazi, ali mi smo i dalje u cijeloj Europi na samom dnu. Jeftiniji su samo Rumunjska i Albanija. Znači - konkurentni smo. I, naravno, 1700 ljudi više nije u sustavu HEP-a. Restrukturiranje je napravljeno i plaćeno. Nitko se nije bunio u javnosti. Nije bilo drame. Je li moglo bolje? Sigurno, ali da su svi drugi napravili barem trećinu, bilo bi fantastično. Zadovoljan sam i zato što sam uspio, zajedno sa strankom, zaustaviti tempiranu bombu poreza na nekretnine. A što se tiče mog vlastitog načina komunikacije, nisam zadovoljan, ali razumijem i sam sebe. Razumijem pritisak situacije u kojoj sam se našao. Znali smo u što se upuštamo. Moj je posao bio preuzeti ulogu gromobrana, ja sam to i radio. Moja priroda i situacija u kojoj sam se nalazio, pritisci koji su se vezali na mađarsku tragediju, bez obzira na to što sam svjestan da je riječ o događaju koji je ružan, ali se ipak može svakome dogoditi - nisam vozio brzo, nisam pio, postupio sam nakon toga najkorektnije - ali svejedno riječ je o pritisku koji je neizbježan. Bilo bi mi, naravno, lakše da svega toga nije bilo, ali nisam od toga mogao pobjeći.

Ni Račana, kao ni Milanovića, nikada nije zanimala ekonomija. Je li Račan bio spremniji slušati?

- S obojicom sam imao korektan odnos. Treba međutim reći da je moja pozicija u onoj vladi bila potpuno drukčija. Sada sam ipak bio zadužen za široku sliku gospodarstva i doista moram reći da sam u Zoranu (Milanoviću) u svakom trenutku imao podršku. Sve je odrađeno kako smo se bili dogovorili. Tu još nije spomenuta monetizacija na koju u početku Milanović nije bio spreman, nije želio s njom izaći pred javnost. Sada se to pokrenulo i ide. A to su 2,5 milijarde eura. Nitko nam neće odnijeti ceste. Održavat će ih, a još nam je zajamčeno da neće biti porasta cijena. Za trideset godina ceste nam se vraćaju i u naplatu. A za sve to dobijemo neto 2,5 milijarde eura danas i postajemo najmanje zadužena zemlja u Europi, s najboljim cestama u Europi koje smo upravo mi napravili. Ne treba biti genij kako bi se shvatilo da je to dobro, uz sve priče naših makroekonomskih genija da je to opterećenje budžeta.

S Račanom je bilo drukčije. U suštini sam s njim morao dogovoriti samo jedan veliki projekt - autoceste - i to je on fantastično odradio. Odmah je razumio o čemu se radi. Točno je da nije imao nikakve veze s ekonomijom, ali politički kliker mu je bio odličan. Jedino što mi je rekao - čuj, nemoj to reći Crkvencu. Bilo mu je jasno da ministar financija na to ne može pristati otprve kada u budžetu nije bilo ni lipe. Naravno da smo morali reći Crkvencu. Onda je došao (Damir) Kuštrak, koji je operativno vodio Ministarstvo financija. Rekao sam mu - Damire, možemo li mi to napraviti ili ne uopće nije tema našeg razgovora, jer jasno je da ne možemo. Naša tema je kako da mi to unatoč svemu napravimo. Danas su na mojoj poziciji za donošenje takvih odluka Branko Grčić i Vrdoljak. Vidjet ćemo kako će nositi taj križ i neuptino je da im treba pomoći.

(...)

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 06:51