IZBORI KOJI ĆE PROMIJENITI BUDUĆNOST EU ‘Merkijavelizam’ ide dalje, s Angelom ili bez nje

U nekoj zamišljenoj geopolitici emocija, koja bi narode, države ili dijelove svijeta usporedila s ljudima i njihovim osjećajima ovako bi izgledala karta svijeta: Amerika poput snažnog drvosječe zbunjenog u nepoznatoj šumi, Europa poput djevojke omamljene pred zrcalom svojih nadolazećih zrelih godina, Rusija poput momka koji bi svakako da dođe do kraja sela, ali nakon mamurluka još traži uporišta i drži se za letve stare ograde pokraj puta, islamski svijet poput gomile razočaranih staraca ispunjenih osjećajem poniženja i bijesnih mladića prepunih osjećaja mržnje i osvete, Azija poput osokoljenog školarca ispunjena nadama i žudnjom za boljom budućnošću...

Na takvoj geopolitičkoj karti emocija teško je naći primjer sigurnosti, smirenosti i samopouzdanja. U svijetu zbunjenosti, straha i nesigurnosti rijetko će se naći čovjeka koji ne zviždi u mraku. Još rjeđe je to - žena.

'RAD TAJNIH SLUŽBI PRESUDAN JE ZA SIGURNOST GRAĐANA I TAKO ĆE I OSTATI' Merkel odbila usporedbu Stasija s NSA

Geopolitika emocija

Ova igra s geopolitikom emocija usred sirijske krize, usred krize Europe, usred krize islamskog svijeta, usred krize američko-ruskih odnosa, usred, dakle, dezorijentiranog svijeta, nekako je izronila prirodno, makar i podsvjesno, jedva desetak dana prije parlamentarnih izbora u Njemačkoj.

Jer, o Njemačkoj je riječ. O rijetkom primjeru stabilne, sigurne i smirene države koja je u novu epohu ušla oslobođena svih svojih “građanskih ratova” s vlastitom prošlošću, koja je stojeći na nogama izdržala europsku krizu gospodarstva, politike i same ideje Europe, koja je davno prestala graditi svoj identitet na sukobu s drugima.

Pravi i jedini trenutni europski Biedermeier, kako kaže Timothy G. Ash... sve sređeno, sve stabilno, industrijski rast, zadovoljna srednja klasa, dobri odnosi sa susjedima...

Premda su pali u sjenu drugih velikih dnevnih tema međunarodne politike, napose izazova i strahova sirijske “kemijske Merkale” i opasnosti da sve skrene prema strašnim nepoznanicama, nema nikakve dvojbe da su njemački parlamentarni izbori i njihov ishod, zapravo, tema dana. Oni će, posve sigurno, biti odlučujući za budućnost europskog poretka, za budućnost same Unije i za oblikovanje političkih stavova i odgovora na cijeli spektar najvažnijih pitanja današnjeg svijeta, od buduće europske stvarne geopolitike, realne i hladne, bez emocija, do budućih dosega transatlantizma, od sudbine eurozone do Balkana.

Rijedak primjer, još rjeđe da je riječ o ženi.

Smirena, staložena, nekako suzdržano samouvjerena, odlučna bez razmetanja, spremna slušati i spremna odgovoriti, raditi danas i vidjeti sutra... Dok su Europom još hodali državnici i dok se politika još rukovodila vizijama, a ne političkim preživljavanjem, bilo je primjera. Danas, pak, nekako se čini da Angela Merkel stoji gotovo sama usred zviždača u mraku, gotovo poput ključara europskog financijskog sefa i čuvara europskog političkog dosjea.

Promatrao sam je jednom prigodom, na službenoj večeri u velikom predvorju Mimare, za susjednim stolom, s Barrossom, Rehnom, Solanom, Burnsom... Tog se prijepodneva u Zagrebu okupilo “pola svijeta” da potvrdi i blagoslovi iskorak u regionalnoj suradnji i da potakne sve koji su u ovom kutku Europe spremni iskoračiti ka budućnosti i naučiti pamtiti bez mržnje. Za večerom, ostale su u sjećanju njene - oči. Otvorene, oči koje stvarno gledaju, oči kao neki kompas, koje upijaju da bi promišljale. Zapamtio sam to, vjerojatno i zbog toga jer smo se mi pred kraj večere povukli u neku sobu na katu i tu, uz Barrosa i Rehna, pokušavali opet s Janšom i našim dragim upornim susjedima riješiti dnevne redove naših velikih malih problema, očiju poluzatvorenih za šire vidike, pogleda uprtih odveć u pod da bi se tražili pragmatični kompromisi.

Za pragmatične kompromise je pitala i u vrijeme one nogometne groznice u Berlinu dok je na šestom katu one nestvarne zgrade Bundeskanzleramta, nakon kratkog razgovora u kabinetu - gdje sam najviše upamtio golemu apstraktnu crvenožutu sliku, Bernharda Zimmera, provjerio sam kasnije - dok je, dakle, smireno jamčila potporu našim pregovorima s Unijom, ali se zapravo stalno okretala i vraćala Bosni, propitujući što se može učiniti, nutkajući nas da budemo oslonac, sve nekako sugerirajući upravo pragmatične kompromise. Kasnije, ne tako davno zapravo, i osobno će se usredotočiti i angažirati oko te ključne europske enigme, ali će ostati razočarana nevoljkošću lokalnih igrača... baš kao i mi, kad nas je nakon razgovora povela na stadion gdje su naši igrači, u moru crveno-bijelih barjaka, dresova i zanosa, izgubili od Brazila. S toliko pažnje i strasti gledati jednu tipično mušku igru - to je svjedočilo o energiji.

Ključni izazov

Realizam, upornost, pragmatičnost, kompromisi i stalna briga da se nađe prava mjera. Na razini političke strategije to je ionako ključni njemački izazov jer Europa stoji podijeljena oko pitanja - koliko Njemačke? Za neke, posebno u ova krizna vremena, uz njemačko inzistiranje na štednji, reformama, čvrstim pravilima i nadzoru, Njemačke je svakako previše. Kad se pak, ne tako davno, prije petnaestak godina, suočena s vlastitom gospodarskom krizom, uvukla u sebe da kroz nacionalni dogovor i socijalni pakt prevlada krizu, za mnoge je to bilo vrijeme “premalo Njemačke”. Kad se ujedinjavala, ponovno je za mnoge to bila nova prijetnja od “previše Njemačke”, pa se Njemačka opet povukla i usredotočila na sebe. Kad je pak, u suočavanju s izranjajućom ratnom lavom na ovim prostorima, pokazala predvodništvo i odlučnost, ponovno je to za mnoge bilo “previše Njemačke”, pa su zbog toga proširene teze o tzv. preranom priznanju Hrvatske kao uzroku rata.

Na pozadini takve povijesti posljednjih desetljeća umijeće ravnoteže ključni je alat u rukama Angele Merkel - napredovati usprkos otporima. Biti zahtjevan, bez kažnjavanja koje bi povećavalo razdore. Biti vladar i biti omiljen. Nije čudo da je netko već smislio metaforu: “Merkijavelizam”.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U MAGAZINU JUTARNJEG LISTA!!!