Izbor najboljeg hrvatskog romana: A pobjednik je... Kiklop Ranka Marinkovića

ZAGREB - MAAR...MAAR... zaviče glas s krovova. Melkior se nađe kod ograde stepenica što vode u podzemlje, nad njima svijetli pločica GOSPODA....

Početne su to rečenice “Kiklopa” Ranka Marinkovića, djela koje je nadmoćno i, dodali bismo, potpuno očekivano pobijedilo u anketi Jutarnjeg lista za najbolji hrvatski roman svih vremena. Za njega je glasao gotovo svaki od 41 anketiranog - regrutirani iz redova povjesničara i teoretičara književnosti, glumaca, redatelja, aktivista, povjesničara, sociologa, umjetnika, političara, teologa, prevoditelja, urednika i izdavača - suglasnih u ocjeni da je priča o dezorijentiranom mladom intelektualcu Melkioru Tresiću, suočenom s nadirućim ratnim užasom koji poništava sve ljudsko, najbolje što je u ovdašnjoj književnosti napisano tijekom gotovo pet stoljeća ili još od Zoranića i njegovih “Planina”. Čak jedanaest sudionika stavilo je roman “Kiklop” na prvo mjesto svojih lista. Toliko prvih mjesta ima još jedino Krleža, ali sa sva četiri svoja romana.

Neurotik ili nobelovac

Ideja ankete nije bila napraviti okamenjeni zapis, nego pokušati utvrditi postojeće stanje u jednoj nacionalnoj književnosti, je li i koliko je kanon propusan te kako izgleda odmjeravanje snaga novijih romana i onih koji sada već generacije imaju na popisu obavezne lektire. Nažalost, u tom srazu suvremenici baš i nisu najbolje prošli. Pet velikih hrvatskih romana redom su “Kiklop”, “Mirisi, zlato i tamjan”, “Povratak Filipa Latinovicza”, “Na rubu pameti” i “Travnička hronika” - sve djela nastala u 20. stoljeću, preciznije od 1932. kad Krleža objavljuje svoj najpoznatiji roman do 1968. kad izlaze “Mirisi, zlato i tamjan”.

Tih tridesetak godina, čini se, bilo je najproduktivnije razdoblje hrvatske književnosti. Poredak najboljih romanopisaca tek je neznatno drukčiji od poretka najboljih djela. Najviše plasirana autorica je Dubravka Ugrešić - šesta u ukupnom zbroju. Najbolji proizvod “ženskog pisma” je Zagorkina “Grička vještica” koja je završila na 12. mjestu.

Ni ova anketa nije prošla bez vječne dvojbe - neurotični Krleža ili smireni Andrić. Nadežda Čačinovič, predsjednica Hrvatskog centra P.E.N.-a, u svom odgovoru, među ostalim, spominje da su i slovenski srednjoškolci također raspravljali o preferencijama: Krleža vs. Andrić kao Mann vs. Hesse ili Beatlesi vs. Rolling Stonesi. Izgleda da smo, barem ovom anketom, dobili odgovor na to pitanje.

Glas za Milu Budaka

Lista top-pet hrvatskih romanopisaca - sastavljena zbrojem glasova za sve romane pojedinih autora - izgleda ovako: Krleža, Andrić, Marinković, Novak i Desnica. Krleža je ovoga puta pobijedio, ali raduje da konačno više nema ustručavanja prilikom uvrštavanja Andrića na listu, dokaz da smo napravili pomak od doba 90-ih, kada smo ga silom izbacivali iz nacionalnog književnog korpusa.

Knut Hamsun u Norveškoj još nema svoju ulicu bez obzira na to što je riječ o nobelovcu neospornog književnog značaja. Hrvatska je, pak, od već apostrofiranih 90-ih napravila i civilizacijski pomak i time što zločinci, koji su formalno bili i pisci, više nemaju ulice koje nose njihove ime. Zanimljivo, jedini glas koji je 2010. dobio Mile Budak stigao je iz crkvenih redova, a Adalbert Rebić smjestio ga je na visoko treće mjesto.

Kako su u anketi prošli suvremenici? Slobodan Novak uvršten je u sve kategorije: najbolje kotira među živućim autorima, a njegov roman o intelektualcu koji živi u provinciji, frustriran životom i društvom, zazima drugo mjesto na listi najboljih romana te je jedini ušao i na top-deset hrvatskih romana. Na popisu, pak, deset najboljih romanopisaca društvo mu od živućih autora prave Dubravka Ugrešić, Mirko Kovač i Miljenko Jergović, ujedno i jedini visokoplasirani autor koji je na književnu scenu prvim proznim tekstom stupio nakon 1990. godine. Ujedno je autor s najvećim brojem spomenutih romana - pet.

Konsenzus oko 5 autora

Ukusi sudionika ankete teško se mogu opisati monolitnima, na listi se pojavljuje 125 različitih romana, što nije zanemariva brojka. Konsenzus je postignut tek oko prvih pet autora - Miroslava Krleže, Ive Andrića, Ranka Marinkovića, Slobodana Novaka i Vladana Desnice - ili oko pet već spomenutih najboljih romana, koji su dobili više od stotinu glasova. Točno sto glasova dobila su i “Proljeća Ivana Galeba”.

Ne treba sumnjati da bi ova anketa, da je provedena prije deset ili dvadeset godina, dala vrlo slične rezultate. Uostalom, u pogovoru “Kiklopa” iz 1982. godine priređivač Bruno Popović piše: “Dobri anđeo klasične beletrističke fikcije i zao demon moderne intelektualne analize, ti antagonistički dvojnici unutar Marinkovićeve kreativno- spoznajne osobnosti, pogodili su se gentlemanski oko velikog ironično-mitološkog romana Kiklop, 1965. Ponovljena izdanja Kiklopa, u istom obliku 1966., 1971.-1979., izuzetno svjedoče o kolektivnom ukusu, pismenosti i kulturnom nivou naše (inače podcijenjene i mnogo ogovarane) čitalačke publike”.

Suvremeni trenutak

Jedina razlika je ta što bi neki generacijski romani ili tada popularni autori bili vjerojatno bolje plasirani. Stoga, možemo donijeti nekoliko međusobno suprotstavljenih zaključaka. Primjerice, nije istina da se nalazimo u beskrajno uzbudljivom trenutku hrvatske književnosti. To bi bilo tako samo u slučaju da nitko od anketiranih nije bio iskren ili da smo napravili potpuno pogrešan odabir sudionika.

Ipak će biti da je istina negdje drugdje; kanonizacija je spor proces. Slične ankete provedene u drugim zemljama također su pokazale nespremnost sudionika da visoko rangiraju neka recentna djela. Naprosto, ako odrastate uz priče o važnosti pojedinog djela, više ga i cijenite. S iskustvom čitanja, pogotovo u slučaju Ive Andrića i Miroslava Krleže, s vremenom se pokaže da pohvale nisu bile slučajne, a djela “velikana lektire” počnete smještati u neki širi kontekst.

Na kraju balade, čeka vas okrutna spoznaja - u panteonu velikana ograničen je broj mjesta. Ulaznice dobivaju samo pojedinci, a ne interesne skupine, škole ili grupe.