ISPOVIJEST ŽELJKA MAVROVIĆA ‘Nisam samoubojica! Odustajem. Imam ženu i djecu!’

Nisam samoubojica, odustajem! Rizici, fizički i psihički, za moj su život preveliki. Da sam mlađi, riskirao bih, igrao bih se sporta i avanturista, ali ovako, u 45., imam odgovornost prema svojoj supruzi Jeleni i troje djece. Suludo bi bilo forsirati boks dalje.

Tako mi je Željko Mavrović, nekoć Šaka sa Srednjaka, boksački prvak Europe tri godine za redom, osvajač Zlatne rukavice, najvećeg trofeja u povijesti hrvatskog boksa, objasnio situaciju prije nego što će službeno u subotu na presici u dvorani braće Božić u Španskom objaviti zašto se konačno oprašta od boksa.

Podvukao sam crtu

Ništa, dakle, od profesionalnog boksanja velikog Irokeza što ga je najavio u prosincu 2012. godine. U proljeće je Mavrović izgledao spreman za fight do krvi. No, meč zakazan za 27. travnja u Hamburgu, gdje se trebao nadmetati protiv Sandžaklije Enada Ličine, petnaest godina poslije borbe za naslov svjetskog prvaka protiv Lennoxa Lewisa, privremeno je zaustavilo puknuće rebra. I nije se činilo zauvijek jer je Mavrović samo nekoliko tjedana prije u sparingu sa 23 godine mlađim teškašem Filipom Hrgovićem ostavljao dojam sportaša u uzlaznoj putanji, pucao je od energije… Ali, uslijedile su nove ozljede, a s njima je i sagorjela nada u comeback.

Doduše, kad je 1998. godine Mavrović profesionalnom boksu rekao “zbogom”, u svojem je oproštajnom intervjuu zaključio kako sportaši moraju dati prevelik ulog za svoju strast - stalno su na rubu, ugrožavaju zdravlje i plaćaju jako visoku cijenu. Stoga je njegova najava o povratku u ring, nakon što je zbog krize i gomile financijskih problema ugasio Eko-centar Mavrović, bila iznenađenje veće nego sada odluka o povlačenju.

“Vrhunski sportaši ne misle o zdravlju, ali dođe vrijeme kad podvučeš crtu i zbrojiš što je ostalo: sport je ekstreman, troši organizam i čovjeka. Bilo bi sjajno završiti karijeru i ostati fit i bez trauma. Ali malo je takvih sportaša. Nogometaši, rukometaši, košarkaši pokidani su na sve strane, šepaju, imaju tikove... U trenutku kad sam mislio da ću opet boksati, od pravog sportskog treninga bio sam udaljen desetak godina. Vježbao sam, ali samo rekreativno. Nije mi tih godina padalo na pamet da ću opet vrhunski trenirati. S urušavanjem poslovnog projekta koji sam godinama mukotrpno stvarao vratio sam se u dvoranu iz duboke potrebe da ponovno posložim svoj život. Kriza je 2008. godine pojela doslovce sve, i to munjevito, sve ono što smo stvarali. Živjeli smo od kruha, a on se u krizi više nije mogao prodati. Ne, ne mislim da nisam bio sposoban kao poduzetnik. Napravio sam uspješan biznis od nule, a meni se dogodilo ono što se dogodilo mnogima 1929. godine u eri svjetske krize, kada je uništeno jako puno dobrih biznisa... Ništa nije išlo, to se dogodilo i meni.”

“Ne, nisam pobjegao na prvu krizu”, reći će Mavrović i nastaviti: “Nije me poljuljalo puknuto rebro, jer vrhunskog sportaša, a pogotovo boksača, povreda ne obeshrabri, više naljuti negoli što ga rastuži. Teško ti je jer ne možeš nešto što bi htio. Nedavno je naš Hrgović išao na sparing protiv Davida Hayea koji je trebao boksati idući meč za nekoliko tisuća ili milijun nečega i Hrga mu je ‘zveknuo’ desni dugački direkt u čelo, puklo je Hayeu čelo, imao je pet, šest šavova i nije bilo ništa od idućeg meča. Nije David ispustio suzicu zato što ga boli jer mu je pukla glava, nego zato što ga boli što neće zaraditi par stotina tisuća funti.”

Pa, koliko je onda vas zaboljelo odustajanje, pitam.

“Na određen način - da. Meni je bilo jako stalo da izađem u ring. Punih godinu i pol dana vježbao sam da bih se vratio, otvorila su mi se vrata za meč. U proljeće sam došao iz Njemačke gdje sam sparirao jako teških borbi, s ljudima koji su svjetska klasa, i to u teškoj kategoriji, i tu sam primio par udaraca, puklo mi je rebro na leđima, iznad bubrega, tamo gdje te nitko ne bi smio taknuti, to je nepravilan udarac, ali to je nešto što se višim ljudima često događa u boksu od nižih... Onda sam došao u Zagreb i primio udarac koji je samo bljesnuo, na bol sam navikao, ali osjetio sam da to neće lako zarasti. To sam doživio kao iskušenje, ne kao znak da se klonim boksa. Znakovi nam znaju doći kao provjera koliko si stvarno spreman to odraditi ili ti kažu gle, to nije za tebe. Vrlo je teško odgonetnuti razliku.”

Znak za definitivnu kapitaluciju došao je tek nakon niza ozljeda koje je pretrpio posljednjih mjeseci.

“Ovo ljeto počeo sam ozbiljne pripreme, digao sam jačinu mišića na razinu koja mi treba. I ponovno se dogodila povreda, trkačka, na ligamentima, što me opet zaustavilo na par tjedana. Pa opet… Ali, polako sam počeo pucati kako su se ozljede nanizale…I shvatio sam da moram sam sebi priznati: moram odustati od natjecanja, za mene je boks samo visoki stupanj rekreacije.”

Uživati u opasnosti

I Mavrovićeva supruga Jelena, priznat će on, imala je utjecaja na njegovo konačno ne.

“Njoj je drago da je ovako završilo. Nije se suprotstavljala mojoj odluci, nije željela ne biti uz mene, pratila me, pomirila se s mojim treninzima i sparinzima, ali kad je vidjela da se povrede nižu, onda se pitala kamo to ide. Vjerojatno bi i ona drugačije reagirala da je mlađa, onda bismo možda mogli i uživati u opasnosti.”

Mavrovićevo nastojanje da izgradi nov život i posveti se ekološkoj proizvodnji također je zaključana stranica. A za ta je poglavlja Mavrović morao učiti drugačija, nova pravila igre.

“To su dva velika iskustva i karijere, 15 godina intenzivnog sporta i 15 godina intenzivnog poduzetništva, obje sam jako volio i jako uživao. Imam sreće što sam uz sport, ipak, uspio naučiti što je život; znam kako se odnositi prema sebi, društvu i pomoći si. A mnogi sportašima, kad dođu u fazu da im treba puno pomoći, ne znaju kome se obratiti.”

....

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg