ISPOVIJEST REDATELJA RAJKA GRLIĆA 'Pizdarija je kad danas vele da se nije smjelo slaviti Božić. Čak smo ga i mi ateisti slavili'

Rajko Grlić jedan je od najznačajnijih hrvatskih filmskih režisera. Dobiva nagrade na mnogim festivalima, podučava mlade kako snimiti dobar film, profesor je na američkom Sveučilištu u Athensu, Ohio. Upravo se priprema snimati novi film s naslovom “Ustav Republike Hrvatske” za koji je zajedno s Antom Tomićem napisao scenarij. Njegovi filmovi prikazuju naše društvo, znaju biti zabavni, ali i jetki, puni humora i gorke satire, ali i ozbiljne kritike politike i naših običaja. Naravno, stoga je često u sukobu s političkim strukturama. Vlast ga zna ne voljeti, a ni on baš ne voli vlast. Bori se protiv nepravde. Uspjesi mu izazivaju neugode. Otac mu je poznati hrvatski filozof, majka partizanka, novinarka i spisateljica. Oboje su bili na Golom otoku... Grlić je rođeni Zagrepčanin. Obitelj Gerlich je došla u naše krajeve iz Njemačke. Djed apotekar rođen je u Banskim dvorima. Rajko Grlić živi u Zagrebu i Athensu, u Hrvatskoj i Sjedinjenim Američkim Državama.

Koliko ste godišnje u Hrvatskoj?

- Sad ću biti dugo, osam-devet mjeseci, jer snimam novi film. Inače sam pola godine u Americi, pola u Hrvatskoj. Athens je mali gradić koji ima 40 tisuća stanovnika od kojih su 22 tisuće studenti. Ostali su pizza-majstori, barmeni i profesori na Ohio Univesityju. To je pravi studentski grad: zelena trava, kuće od crvenih cigli, jedna ulica s 27 barova... u kojima 22 tisuće studenata piju i jedu. Bio sam prvo na New York Universityju, Tisch School of Art gdje sam vodio Master Class na postdiplomskom studiju. Vodio sam Master prvu godinu, Spike Lee drugu, a Arthur Penn treću. To je, recimo, vrhunska profesorska pozicija koju možeš imati u Americi. Nakon toga su došle ponude - na tjednoj bazi. Odabrao sam Athens, Ohio, jer su uz sve ostalo ponudili i financiranje mog CD-ROM-a “How to Make your Movie - An Interactive Film School”. Bilo mi je malo rano da postanem samo profesor.

Te ponude su rezultat vaših uspjelih filmova?

- Da, samo zahvaljujući tome. Ulaz su bili - moji filmovi. Prikazao sam “Čarugu” na njujorškom Sveučilištu pa nakon toga tri sata razgovarao sa studentima. Potom me pozvao dekan i rekao mi: od sutra možete tu predavati... Tako je počeo američki dio moje karijere.

Engleski jezik vam je bio dobar?

- Ne nije bio dobar. Bio je “šepav”, ali sam uspio razgovarati. Sad je već puno bolji... haaaahaaa...

“Čaruga”?

- Da, “Čaruga” je bio proglašen četničkim filmom, u Puli. Jedan činovnik HRT-a me u direktnom TV prijenosu pitao “sad kad ste napravili ovaj četnički film, koji je vaš sljedeći projekt”?

Što ste odgovorili?

- Ništa. Odšetao sam iz kadra...u živom prijenosu. To danas zvuči ako šala, ali tada to nije bila šala. No, prije desetak godina je “Čaruga” proglašen “prvim hrvatskim filmom”. Čudna vremena...

Za 17 dana imate rođendan... slavit ćete ga u Hrvatskoj?

- Da. Imat ću već prve probe za novi film. Odvest ću glumce na večeru, u Zagrebu.

“Ustav Republike Hrvatske“ je naslov filma?

- Sviđa mi se taj naslov. Nije to samo pitanje Ustava, to je pitanje - stanja nacije.

Kakvo je stanje nacije? Kako ga vi vidite?

- Neki strahovi, neki simboli vremena koji se pojavljuju strašno liče na simbole koji su se jednom ranije pojavljivali, u kriznim ekonomskim vremenima. Čitava ta “Kuharica” je znana, pitanje je do kada će netko trošiti tu kuharicu. Sve mi se čini jednodimenzionalno. Posljedice su strašne po ljude koji žive u tom crno-bijelom svijetu... No, tako nije samo u Hrvatskoj, ali kod nas se događa u sirovom obliku. Populistički nacionalizam postoji i u Americi, Sarah Pallin i Trumpovi su i tamo. To su gluposti. To je ista retorika, isti pristup svijetu.

Mislite li da Trump može postati predsjednik nakon velikog Obame?

- Može, ali teško. Novac odlučuje. Ja odavno govorim da američke izbore treba zaustaviti - dan prije izbora. Treba samo izračunati koliko je tko uložio pa tko je najviše uložio - bit će predsjednik Amerike. Obama je prvi koji je uspio pobijediti, u borbi za svoj drugi mandat, konkurenta Romneyja, usprkos tome što je Romneyjev uložen novac bio veći. To je bilo prvi put u povijesti. I kod nas je novac presudan pri izborima.

Zaista?

- Tu se igra isključivo na kartu prošlosti, koju se, uz to, falsificira. Ovdje sve drame završavaju u drugom činu, a ne u trećem. Kod nas nema raspleta, priča se ne zaustavlja, pa ni Drugi svjetski rat nije ovdje završen. Zato je i nastao novi rat......

Obitelj Grlić, Gerlich izvorno, došla je u Hrvatsku iz Banata?

- Ne, netko je stavio nevjerojatne podatke, namjerno, na Wikipediju, kako bih ja ispao Srbin. Gerlichi su Donau-Švabe, Nijemci. To nema veze sa Srbima. Prezime su promijenili u Zagrebu. Tatina familija, Gerlich, čita se Gerlih, došli su iz Schwarzwalda u doba Marije Terezije. Bili su tada poštari, željezničari... Onda je jedan poštar Gerlich, u 19. stoljeću premješten u Zagreb pa je čak postao direktor pošte. Pradjed i djed su rođeni u Zagrebu. Ako su me htjeli praviti Srbinom onda su morali posegnuti za rodnim listom majke moga oca. Ona je bila Cekic. Njen otac je bio Veliki župan Like i Korduna, Sudac sudbenog stola Hrvatske.... Pravoslavni Hrvati, kako su oni sebe zvali.

Vaša nacionalnost je...

- Zagrepčanin. To je ovdje nepristojno reći, ali ja se tako osjećam. Čak bih rekao da je uži centar grada moja domovina, ako hoćete da to pobliže odredim. Rođen sam na Medveščaku, odrastao kod Trga žrtava, živio u Tkalčićevoj... Gerlichi su katolici. Mama mi je Židovka. Ja sam ateist. Velika većina zagrebačkih Židova nisu vjernici. Oni više spadaju u nešto što bi se moglo zvati kulturološki krug.

Jeste li bili na Golom otoku?

- Ne nisam. I neću ići tamo. Bila mi je majka tamo tri godine. A otac, tri mjeseca.

Informbiro? U to doba?

- Da. U to doba, ali ne zbog Informbiroa. Mama je za rata bila u partizanima. 1949 ili 1950. godine čula je da neki čovjek ima u stanu neke stvari njenih roditelja, klavir, tepihe i slično.

Njen otac je imao dućan tepiha. Otišla je tom čovjeku u stan, pozvonila i zamolila da li može provjeriti informaciju koju je čula. On ju je slušao, pogledao, rekao: “Marš u pizdu materinu” i zalupio vratima. Ona mu je pritom rekla “vi ste gori od ustaša”. Čovjek je bio u to vrijeme neki visoki udbaš. Mama je ubrzo dobila tri godine zatvora na Golom otoku. Ja sam imao tri godine. Tata Danko je pak tamo poslan iz preventivnih razloga. Bio je tada glavni urednik Narodnog lista, prethodnika Večernjeg lista. Mama i tata nisu nikad razgovarali o tome, bar ne predamnom. Pričao mi je o tome glavni urednik Glasa Slavonije kad sam snimao “Čarugu”. Veli mi on: “Bio sam ti s ćaćom na Golom otoku. Nas, sve glavne urednike svih novina u Hrvatskoj, jednu je noć pokupilo i odvelo na tri mjeseca preodgoja. Da ne dođemo u napast”. Kad se vratio tovario je godinu dana ugljen na Zapadnom kolodvoru, a onda su ga poslali na radne akcije.

Vaš djed, apotekar, rođen je u Banskim dvorima...

- Je, zaista. U zadnjoj sobi na prvom katu. Tamo su bili stanovi za iznajmljivanje. Zgrada je bila u vlasništvu jedne grofice. Njegova obitelj je preuređivala svoj stan pa su tamo godinu dana, privremeno, iznajmili stan.

Vaša javna karijera je, zapravo, trebala započeti na nogometnom terenu?

- Da, u Dinamu. To se zvalo “Supić”, ne pionir. Podmladak. Ne znam što znači Supić. Došli su neki nogometni “skauti” u moju osnovnu školu, odabrali me i upisali u Supiće. Dvije godine su me učili pa su mi potom rekli da moja budućnost nije u nogometu...

Studirali ste filmski zanat na slavnom FAMU u Pragu, na Smetaninom nabžežu, uz Vltavu.

- Da, tamo je bila Akademija, a i stanovali smo tamo. Prag je bio san svih dječačkih snova. Velik civilizirani grad u kojem je kultura jedna od osnovnih i najvažnijih stvari. To je, tada, bila najprestižnija filmska škola svijeta. I najbogatija, što nije nevažno. Mi smo od prvog dana imali vježbe u studiju i snimali na pravoj filmskoj vrpci od 35 milimetara. To je bila “grandezza” istočnog socijalizma. Došli smo kao dječaci, a otišli, što bi se reklo u “Grlom u jagode”, kao zreli ljudi.

Nastava je bila na češkom jeziku?

- Da. Učio sam malo češki u Zagrebu, u Češkoj besedi. Nisam puno naučio. Na jednom Kunderinom predavanju shvatio sam da ne razumijem taj jezik. Kasnije sam dobro naučio govoriti, ali pisati nisam jer je to strašno teško. U mojoj generaciji studirali smo režiju Zafranović i ja iz Hrvatske i Karanović, Marković i Paskaljević iz Srbije. Nakon nas su došli na studij kamere Zalar, Ruljančić, Verzotti, Klarica...

Hrvatska Akademija dramskih umjetnosti može školovati ljude, na toj razini?

- Ne znam. Nepristojno je uspoređivati. Ja sam predavao na ADU. Kratko. Naša Akademija je napravljena po uzoru na prašku Akademiju. Berković, Babaja i Vukotić su dolazili u Prag gledati kako Prag funkcionira. Probali su to prenijeti u Zagreb, ali nisu imali novca ni iskustva kao Prag. U Pragu govore da nas uče zanatu. U Zagrebu kažu da studente uče umjetnosti. Tu je razlika.

Djetinjstvo u centru Zagreba?

- Nemam trauma iz djetinjstva. Nikakvih. Svi smo živjeli u siromaštvu tako da nismo ni znali da je to siromaštvo.

Spavali ste u novim cipelama? Čitao sam negdje...

- Haahaaa. Ne. Ja sam iz ateističke familije koja je slavila Božić. Pizdarija je kad danas vele da se nije smjelo slaviti Božić. Čak smo ga i mi, ateisti, slavili. Darovi su se dobivali samo na Božić. Ja sam svoju prvu malu filmsku kameru dobio za - Božić. Tako su i cipele došle za Božić. Nisam spavao u cipelama, ali sam spavao s cipelama. Bile su pod mojim jastukom, tjedan dana, da mi ih netko ne bi ukrao. Nove su bile, nisam ih se usudio obući... Božić je u mom djetinjstvu bio velik doživljaj. Imao sam veselo djetinjstvo. Imali smo kuću od bake u Brelima, s najljepšim pogledom na Jadranu... Prodana je davno. Bio sam tamo po 5 mjeseci. Jednu godinu sam išao u školu u Bašku Vodu. Šteta, to je bio moj raj u Brelima.

Film je ono što nas stvarno predstavlja u inozemstvu? Stvara percepciju o nama?

- Mislim da je upravo film najznačajniji predstavnik hrvatske kulture vani. Ništa drugo ne postiže takav učinak. Distribucija ide u tridesetak zemalja, u kina, na televizije po svijetu. Naš dobar film obiđe pedesetak festivala. Filmovi govore o ovoj zemlji puno više od bilo čega drugog. Ta informacija je točna, ali se ovdje teško probija i prihvaća. Devedesetih godina je to bila jedna loša propaganda. No, ovi novi klinci, novi mladi redatelji i redateljice su sada uspjeli to podići na nivo koji može ravnopravno konkurirati Europi. Oni su važni za nas, a ako su lokalni, usađeni u ovo tlo, onda mogu i nekome vani postati razumljivi i dragi. Mi, zapravo, radimo filmove, kao i svaka zemlja, u prvom redu za domaće ljude. U svakoj zemlji su među prvih pet najgledanijih filmova uvijek barem jedan ili dva domaća filma. I mi smo u onoj “mračnoj Jugoslaviji” imali također takav omjer. To je logično. Domaći je jezik, domaći su problemi. Zato mislim da je zdravo to što radi Frljić, da provocira, da stavlja ljudima ogledalo pred lice. On tumači ljudima - kakvi su, zapravo. To je direktni jezik. Zato on i smeta... i izaziva agresiju.

Volite Tomićeve scenarije?

- Volim raditi s Antom Tomićem. A, vidite koliki bijes on izaziva? Meni je strašno drago to što on piše. On ima žive ljude koji imaju tu stvarnu muku i s politikom i sa životom, sa svime. To nije teorija, to su priče i likovi iz stvarnosti. On njih i zna i voli i - zajebava ih. Iz - ljubavi. To znam.

Gledali ste filmove u djetinjstvu?

- Ja sam dijete koje je odraslo u kinima. Zato se nadam da uvijek, na kraju, dobri junaci pobjeđuju: Tomić, Dežulović, Hedl, Ivančić, Lucić, Jakić... Oni drže čast ovih krajeva. Oni trebaju pobijediti. Možda u ovoj utakmici i neće uspjeti, ali ni to više nije baš tako sigurno. Samo je Milanović mogao stvoriti Karamarka i samo je Karamarko u stanju Milanoviću vratiti vlast. Treba vidjeti kako će ta igra završiti. Igraju je slični igrači.

Zašto ste osnovali Motovunski filmski festival? Kao kontru Puli?

- Ne, apsolutno ne. To su izmislili loši novinari. Ja sam imao u Grožnjanu školu gdje su svi Matanići, Žbanićke i ostali radili svoje prve filmove. To je bila ozbiljna škola koja je trajala sedam godina. 300 đaka iz cijelog svijeta. Profesori Puhovski, Zuppa i ja. Motovun je nastao zato jer je u tu školu počelo dolaziti jako puno pisaca, slikara, onih koji su osjetili dašak “nečeg drugog”. Trebalo smo sačuvati taj duh. Grožnjan nema trga. To je bio grad zanatlija, koji ima ulice i dućane, radionice. Motovun je pak bio grad velikaša koji ima palače i trgove. Pa smo tamo otišli. Bilo je tada doba krajnje zatvorenosti hrvatske kulture, prije 18 godina. Bilo je tada važno početi “kvariti mladež”. Motovun je smišljen kao “podla igra za kvarenje mladeži”. Da im se pokaže kako postoji i neki drugi svijet, da se može u kulturi i zajebavati, da je to veselje, da je to igra. To je bio cilj Motovuna: otvoriti se, odgojiti nove generacije. To je Motovun i napravio. Motovun je odgojio i gledaoce. 90 posto hrvatskih festivala danas vode ljudi koji su radili u Motovunu. Komadić toga mogu uzeti na sebe...

U filmu je najvažnija priča?

- Priča. Da, priča. Dobra priča. Osamdesetih je turski film “Yol” osvojio Cannes. Režiser Guney je bio u zatvoru, a film su radili njegovi asistenti koji su snimali po njegovim uputama koje je na ceduljicama krijumčario neki čuvar zatvora. Film je snimljen potpuno nesuvislo, vidjelo se da asistenti to nisu nikad prije radili, da ne znaju. Ali, priča je bila tako jaka da je bilo potpuno nevažno kako je ispričana. To je pogubno za disciplinu kojom se ja bavim, režijom, ali suština je u priči. Režiser samo pomogne da se priča lakše i bolje artikulira. Ali, i bez toga, a zbog sjajne priče “Yol” je bio izvrstan. Dakle: priča.

Vratit ćete se živjeti u Hrvatskoj?

- Naravno. Za koju godinu. Dvije, tri...

Život je igra, a film je moderni cirkus?

- Da, da. I jedno i drugo je točno. Ja se cijeli život igram. A igra ima i svoje opasnosti. Nije svaka igra “Čovječe ne ljuti se”... Ja stvaram svoj svijet u toj igri i imam pravo oblikovati ga po sebi i prema sebi. To je igra. Veći trenutak slobode čovjek si i ne može priuštiti. A što se tiče filma i cirkusa? Moj djed, fini zagrebački gospodin mi je jednom rekao: “Ti si svjestan da je to - cirkus”? Odgovorio sam mu: “Jesam, ali ne znam za bolji cirkus od filma”. To je vezano i s ljubavi i s Hrvatskom. Svatko treba napraviti nešto dobro za Hrvatsku, a ne samo urlati da je voli. Ako napraviš jedan dobar film, ti si jako puno napravio za Hrvatsku. Djela, a ne riječi su znak junaka, veli Aristotel.

Je li vam žao što ste rođeni u Hrvatskoj?

- Ne, nikada. Dapače. Tu ću i ostaviti svoje kosti. Imam pravo govoriti o Hrvatskoj. Ja ne poznajem ljepšu zemlju na svijetu. A ta zemlja ima svoju nesreću od historije i tih nezavršenih priča...

Sve je u vremenu... Englesku travu jednostavno napraviš: posiješ, šišaš i tako 500 godina. A kod nas sve traje 30, 40 godina... pa onda ponovno ispočetka... Mi nemamo tradiciju. Imamo umijeće samouništenja.