ISPOVIJEST BIVŠEG PREMIJERA Ivo Sanader: 'Nisam krao, baš sve sam pošteno zaradio'

Upisao sam studij filozofije 1974. u Rimu, zatim Filozofski fakultet 1975. u Innsbrucku, gdje sam 1982. doktorirao, a doktorat mi je nostrificiran 1983. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Paralelno sa studijem književnosti, više iz hobija, upisao sam i studij ekonomije, smjer poduzetništvo.

Za vrijeme studija, od 1978. do 1983., bio sam zaposlenik tirolske Vlade, predavao sam vjeronauk u jednoj osnovnoj školi. To je bio puni radni odnos. Dobivali smo 13 plaća godišnje, a ona je iznosila od 600 do 1000 eura mjesečno.

Osim toga, Sportske novosti akreditirale su me na Zimskim olimpijskim igrama u Innsbrucku 1976. zajedno s kolegama iz zagrebačke redakcije. Zatim, od 1976. do ljeta 1983., kada smo se prvi put vratili u Hrvatsku, radio sam honorarno kao član redakcije Studentskih novina OH PRESSA u Innsbrucku i u Upravi studentske organizacije. Oba su posla bila honorarna i od njih sam ostvarivao određene prihode. Nadalje, od 1978. do 1983. povremeno sam surađivao s tvrtkom AWS Marketing iz Beča koja je imala tvrtku kćer u Innsbrucku. Također se radilo o honorarnom poslu koji je bio dobro plaćen. Isto tako, od 1976. do 1984. bio sam stalni suradnik magazina Austrijskog skijaškog saveza. Od 1984. do sredine 90-ih fotografa Ivu Pervana zastupao sam u inozemstvu i plasirao sam njegove fotografije u međunarodne agencije. Radilo se o poslu od prilike do prilike, ali na dva načina. Mi bi prodali 5000 dijapozitiva ili bi dali 10.000 do 15.000 dijapozitiva u komisiju, pa kako bi oni koji prodali tako bi mi dobivali honorar koji smo dijelili pola-pola.

Ovo su, osim posla u osnovnoj školi, bile samo moje usputne poslovne aktivnosti iz kojih sam ostvarivao prihode, a koncentrirat ću se na moja četiri najvažnija posla u Austriji, na kojima sam ostvarivao najveće zarade.

Prvi je suradnja s Mayer pressom koja je bila vodeća agencija u Europi, a moguće i u svijetu. Ona se bavila prodajom, preuzimanjem autorskih prava od izdavača, autora fotografija, krimi romana, ljubića, i drugih publikacija. Hansa Mayera upoznao sam 1980. ili 1981. Znao sam da ima agenciju. On je bio na promociji mog doktorata. Pitao sam ga radi li na području istočnih zemalja, a on mi je rekao da je to njemu nepoznato područje i da bih ja mogao probati. Predložio sam mu da, ukoliko nešto uspijemo, zaradu dijelimo popola. Pristao je. Na temelju mojih kontakata, preko studentskih organizacija u Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Rumunjskoj i Bugarskoj, ali pretežito na prostoru bivše Jugoslavije, počeo sam raditi. Najveći posao bio je onaj s Vjesnikovom press agencijom. Mayer je umro 1988. ili 1989. i njega su naslijedile supruga i kći koje nisu imale puno afiniteta za taj posao, to nije bilo njihovo okruženje. U isto vrijeme, Gertrude Haunsberger, koja je radila za Mayera, otišla je i osnovala svoju agenciju.

Nastavio sam raditi s tom agencijom do 1991., a kako se Mayerova supruga i kći nisu dobro snalazile u poslu, predložile su mi da otkupim agenciju. To je bio prilično unosan posao. Međutim, u to vrijeme osnovao sam HDZ u Innsbrucku i bio sam dopredsjednik koordinacije HDZ-a za Austriju. Bio sam u kontaktu s predsjednikom Tuđmanom koji je tražio da se vratim u Hrvatsku. Imao sam i dvoje male djece. Prelomio sam i odlučio se vratiti. Iz obiteljskih razloga nisam došao u Zagreb nego u Split, gdje sam 1. siječnja 1991. imenovan intendantom HNK-a. Procjenjujem da je moja ukupna zarada iz suradnje s agencijom Mayer press iznosila 375.000 do 400.000 eura.

Moj drugi najvažniji posao u Austriji je tvrtka Wapagg eksport-import koju sam osnovao 1986. s tri Austrijanca i jednim Nijemcem. Svaki smo u suvlasništvu imali 20 posto tvrtke s time da je Nijemac bio u pozadini. Bio sam direktor i predsjednik uprave i u toj tvrtki sam radio do 1. siječnja 1991.

Tu želim objasniti da sam u Austriji živio ukupno 13 godina, ali u dva navrata, od 1974. do 1983. i od 1988. do 1991., a u međuvremenu smo se vratili u Split gdje smo nekoliko godina živjeli. Do 1986. bio sam zaposlen prvo u Dalmacija turistu, pa u Logosu kao programski urednik i v.d. glavnog i odgovornog urednika, no 1985. smijenjen sam iz političkih razloga. Tada mi je rečeno da na posao ne moram dolaziti ali da ću plaću dobivati. Tako je i bilo pa sam vrlo često putovao.

Tvrtka Wapagg bavila se trgovinom u oba smjera, posredovanjem, consultingom, a surađivali smo i sa Swarovskim koji je bio i na mojoj prisezi u Saboru. To nisu bili milijunski poslovi, ali je bilo puno poslova od par stotina tisuća maraka. Moj me punac povezao s tvrtkama Rothem u Trstu i Koteksom koja je imala sjedište u Splitu a tvrtka kćer je bila u Moskvi. U Wapaggu sam imao mjesečnu plaću od 70.000 šilinga neto, što je bilo 10.000 njemačkih maraka, odnosno danas 5000 eura. Mi smo dobivali 14 plaća godišnje, a sveukupno sam u toj tvrtki dobio 35 plaća što je 350.000 DEM, odnosno 175.000 eura. Isto tako, moja zarada od poslova tog društva iznosila je 600.000 DEM, odnosno 300.000 eura, pri čemu je ovaj moj izračun restriktivan, jer govorim o minimalnim iznosima, a zaradio sam i više. Posjedujem uplatnicu iz koje proizlazi da je samo na temelju jednog posla moja zarada bila 90.000 DEM. Također, osiguran je i ugovor između Wapagga i Hamburger Underlanda, u kojem je bila ugovorena skala zarada.

Moj treći važan posao u Austriji je tvrtka KCBS, što je kratica za Konstruktor Centrovod Bauman i Sanader. Ideju smo osmislili Jozef Bauman i ja na temelju dobrih kontakata u poslovnom i financijskom svijetu, on je znao gdje je dobro graditi a ja sam mogao postići dobre financijske angažmane s bankama. U tome mi je pomogao i punac, a ideja je bila da nađemo u bivšoj Jugoslaviji tvrtku s kojom ćemo biti suvlasnik i s kojom ćemo surađivati, a to je bio Konstruktor iz Maribora. Omjeri suvlasništva bili su takvi da smo imali svaki po 30 posto, osim Centrovoda koji je imao 10 posto. Radnici mehanizacije bili su iz Slovenije a mi smo osigurali financiranje i realizaciju projekta. Tvrtka KCBS imala je tri projekta, jedan u Innsbrucku, izgradnje kuće s više stanova, drugi u Worelbergu, izgradnje više desetaka stanova, a treći je bio izgradnja hotela u Anataliji. U tom trećem poslu nismo trebali pomoć Konstruktora i Centrovoda jer je u Turskoj radna snaga bila jeftinija od jugoslavenske, a troškovi prijevoza mehanizacije bili bi iznimno visoki. Pronašao sam turskog partnera i zemljište, a Bauman je osigurao financiranje. Prije dovršetka projekta izašao sam iz toga posla, pa me Bauman isplatio za taj posao ali i za moj udio u KCBS-u. Moj punac Ivo Šarić mi je za svaki projekt radio interne kalkulacije za koje ostali nisu znali, pa je imao punu informaciju o troškovima i samoj realizaciji projekta. Isto tako, pomagao sam Konstruktoru i u poslovima u inozemstvu, poput Krka i Brodokomerca. To je bilo na bazi honorara. Na svim poslovima vezanim uz KCBS, zajedno s onime što mi je isplatio Bauman, zaradio sam oko milijun eura.

Moj četvrti važan posao u Austriji bio je što sam na svoje ime, na kućnoj adresi 1990. osnovao tvrtku sa širokim dijapazonom aktivnosti. Moj punac je radio sa mnom i mi smo odradili nekoliko poslova od čega se sjećam jednog većeg za austrijsku tvrtku Teni, a radilo se o dvije studije isplativosti vezane za preradu otpada i voda u Hrvatskoj i BiH. Zarada iz tog posla bila je 300.000 DEM za što imam dokumentaciju.

I supruga Mirjana bila je zaposlena u Austriji, odnosno ona je 1989. osnovala tvrtku Art Consulting u Innsbrucku, u kojoj je ostvarila zaradu od 70.000 do 80.000 DEM.

Što se tiče moga nasljedstva od 105.000 eura, moj otac radio je u Njemačkoj više od 30 godina, imao je svoj obrt i dobro je zarađivao. On me 1978. ovlastio da kupim stan ili dio stana u kojem smo živjeli u Splitu.

U Innsbrucku sam imao bankovni račun na svoje ime. Prvo sam otvorio račun u Landers bank, a od 1978. u Raiffeisen banci. Na sve prihode uredno sam plaćao poreze, imao sam poreznog savjetnika i nikada nisam morao davati dodatna objašnjenja. Svoj bankovni račun 2000. prenio sam na ime moga punca Ive Šarića, zajedno s novcem koji smo zajednički zaradili. Inače, kada smo se drugi put vratili u Austriju, u razdoblju od 1988. do 1991., punac i punica često su bili kod nas, dolazili su u posjetu ali i kako bi nam pomogli. Mi smo u to vrijeme imali kućnu pomoćnicu, više babysittericu, koja je s nama živjela i primala je plaću.

Dio novca držali smo na bankovnom računu a dio u gotovini. Od gotovine smo kupili stan u Splitu koji smo renovirali i uselili krajem 1992. Za to vrijeme živjeli smo u unajmljenom stanu na Mejama, za koji smo plaćali visoku stanarinu. I tada smo imali babysittericu a ja sam vozio najnoviji Mercedes.

Od te gotovine kupili smo i stan u Zagrebu, odnosno radi se o kući u Kozarčevoj ulici sa tri stana. Prvi je kupljen 1992., drugi 1993. a treći 1994. Jedan stan glasi na moju suprugu, a dva na moga punca, jer je takav bio dogovor u obitelji. Osim toga, punac i punica su do unazad nekog vremena i živjeli u toj kući, mi smo živjeli praktički u zajedničkom domaćinstvu.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg