ISLANĐANI O ISLANDU U njihovom jeziku nema niti jedne riječi za ‘molim’, ali ima šezdeset za ‘vrag’

Island. Zemlja gejzira i termalnih izvora, jedna od deset najbogatijih zemalja na svijetu i jedna od zemalja s najvećom stopom pismenosti. Jedna je od najhomogenijih nacija svijeta, a dok druge zemlje ratuju zbog nafte, Island je samo jednom skoro zaratio s Velikom Britanijom i to - zbog ribe. Kao znak političke neutralnosti odlučili su nemati vojsku, a najbliže tome je Islandska obalna straža čija je primarna zadaća štititi islandske vode od ilegalnog izlova ribe. Na Islandu nema kriminala, barem ne onog klasičnog, koji podrazumijeva noževe i pištolje (korumpirani bankari druga su priča), a najviše prometnih nesreća izazivaju stranci, i to zbog prebrze vožnje po zaleđenim kolnicima. Geografska izolacija držala je Islanđane podalje od utjecaja drugih skandinavskih jezika, a bogat vokabular otkriva ponešto i o njihovim precima, Vikinzima: u islandskom ne postoji riječ ‘’molim’’, ali zato imaju 60 izraza za riječ ‘’vrag’’. Island je i jedna od najmanje zagađenih zemalja na svijetu, no unatoč obilju pitke vode, piju više Coca-Cole po glavi stanovnika nego ijedna druga nacija: čak 115 litara godišnje. Imaju najvišu stopu nataliteta u Europi, a puno gora uvreda od toga da nekome s Islanda uvrijedite mamu, jest ona da njegovog malog islandskog konja nazovete ponijem. “Svi nas pitaju za trolove i vilenjake, Björk i Sigur Rós, a mi smo prije svega ribari i farmeri”, rečenica je jednog od protagonista dokumentarnog filma ‘’Screaming Masterpiece’’, koja vrlo precizno dočarava samozatajnost njegovih stanovnika. Možda nema boljega uvoda u priču o zemlji koja je na valu nezapamćenog optimizma u samo nekoliko godina upala u jednu od najvećih financijskih kriza u svjetskoj povijesti, ali je zato pravo čudo kada su u pitanju kulturni dometi.

Koncerti u rezidenciji

“Screaming Masterpiece” debitantski je film Arija Alexandera Ergisa Magnussona koji istražuje fenomen islandske glazbene scene i traži odgovor na pitanje što je to tako posebno u islandskoj glazbi i njenim umjetnicima. Zbog svoje udaljenosti Island je bio savršeno neprijemčiv za sve one kulturne utjecaje koji dolaze bilo iz Europe bilo iz Amerike te je njihova muzika, koja svoje korijene vuče još iz doba Vikinga, zadržala sve elemente tradicionalnosti koju uvijek i u svakoj prigodi ponosno ističu. I zaista, svaki od islandskih glazbenika u filmu spomenuo je važnost islandske tradicije, antiknih napjeva i metričke strukture pjesama koja se zadržala i do dan-danas. Bilo da se radi o Apparat Organ Quartetu koji svoje elektronske zvukove sklada na orguljama i ogromnim ksilofonima, ili ženskom kvartetu Amína koji osim violina koristi i sampleove zvukova iz svakodnevnog života kao što je npr. brujanje automobila, islandske glazbenike krasi nesvakidašnja kreativnost koju upražnjavaju bilo kada i bilo gdje. Stare, napuštene crkve u svojoj unutrašnjosti kriju odlično očuvane orgulje na kojima se može vježbati, a nije neobično ni da se koncerti održavaju u predsjedničkoj rezidenciji.

‘Malo više sunca’

Jedan od utjecaja koji se ipak probio do Islanda bio je punk, a jedna od glavnih protagonistica islandskog punk vala bila je i Björk, koja je puno prije negoli je postigla solo uspjeh bila liderica punk benda Tappi Tikarrass. Björk je još uvijek najpopularnija islandska glazbenica, no u zadnjih 15-ak godina na svjetsku su se scenu probili i bendovi kao što su Sigur Rós, Gus Gus, Múm, Emiliana Torrini te, najnovije otkriće, Of Monsters And Men, koji su prošlo ljeto gostovali i na INmusic festivalu. Prednost male zemlje jest i ta i što nema paparazza na svakom koraku, što Island čini popularnom destinacijom za strane glazbene zvijezde. Među njima su frontmen Blura Damon Albarn, koji na Islandu ima kuću i suvlasnik je bara Kaffibarinn u središtu Reykjavíka, i njegov američki kolega, kantautor John Grant, koji se u Island zaljubio kada je prije tri godine u Reykjavíku snimao svoj album ‘’Pale Green Ghosts’’.

Na Islandu već više od 40 godina živi i Stanko Miljević, vlasnik jednog od najpopularnijih islandskih restorana Svarta Kaffið, koji iz godine u godinu dobiva odlične ocjene turista na TripAdvisoru.

- Rodom sam iz Slavonije, iz Zadubravlja, pored Slavonskog Broda. Na Islandu sam od 1972. godine, stric mi je pomogao doći ovdje i naći posao. Supruga i ja vodimo restoran i malu cvjećarnicu uz pomoć kćeri Eve Ruže i Tinne i zeta. Ono što mi najviše nedostaje ovdje je malo više sunca preko ljeta. Jezik sam vrlo dobro naučio, ali jako je težak. Na Islandu mi se sve sviđa - ako radiš onda imaš, ako ne radiš nemaš ništa - rezonira Miljević čiji je restoran nadaleko poznat po jedinstvenom specijalitetu, juhi u kruhu.

Island je također i raj za pisce. Književnost je vrlo cijenjena, a Islanđani su jako ponosni na svoje sage, kao i na Halldóra Laxnessa, kojemu je pikarski roman ‘’Islandsko zvono’’ priskrbio Nobelovu nagradu 1955. godine. Islandski jezik malo se mijenjao kroz povijest, pa tako Islanđani i dan-danas mogu čitati srednjovjekovne tekstove bez većih poteškoća. U zemlji koja ima gotovo stopostotnu pismenost (preciznije: 99,9 posto) nije čudno da je upravo kultura pričanja priča izvor najvećeg nacionalnog ponosa. S populacijom od svega 323 tisuće stanovnika, Island ima više pročitanih knjiga po osobi od bilo koje druge zemlje na svijetu, a statistika kaže da će jedan od deset stanovnika Islanda za vrijeme života objaviti barem jednu knjigu.

- Priče su bile naš jedini doprinos svjetskoj kulturi, prije nego što je Björk postala zaista utjecajna - smatra Arnaldur Indriðason, najpoznatiji suvremeni islandski pisac, kojemu je svjetsku slavu donijelo djelo ‘’Močvara’’, jedino zasad prevedeno i na hrvatski. Indriðason je počeo pisati tek u 34. godini, a prije toga radio je kao filmski kritičar u dnevnim novinama. Koliko je popularan u domovini, govori i podatak da je sedam od deset knjiga posuđenih u islandskim knjižnicama njegovo. Jedna od najpoznatijih ženskih spisateljica, Yrsa Sigurðardóttir, također piše iz hobija, a po zanimanju je inženjerka građevine. Pisca Hallgrímura Helgasona pitali smo postoji li neko objašnjenje zašto Islanđani tako strastveno pišu?

- To ima veze s jedinstvenom mješavinom gena, nordijskih i keltskih. Skandinavski Vikinzi uzimali su irske žene za supruge i mi smo rezultat tog miksa. Pišemo od prvog dana. Ono što je pridonijelo tome jest i povijesna činjenica da smo se naselili na djevičanski otok, na kojem nitko nikada prije nije živio. Bilo je previše povijesno ne izvještavati kući o tome. Pisanje je naš nacionalni sport, naša religija i naš način da podnesemo ovu tešku zemlju - kaže Helgason, koji se proslavio romanom ‘’101 Reykjavík’’, a napisao je i krimić o plaćenom ubojici - Hrvatu. Iako se Island smatra najmiroljubivijom zemljom na svijetu, s vrlo niskom stopom kriminala (čak ni policija ne nosi oružje), imaju neke od najboljih pisaca kriminalističkih romana na svijetu. Kako bi opisao tipično islandsko ubojstvo?

- Podlo ubijanje nožem u mračnom podrumu na kraju dugog zimskog dana koji završava opijanjem. Ništa proračunato, ništa herojski, jednostavno strašno. Ali to se događa svakih deset godina, tako da naši pisci krimića moraju zaista imati mnogo mašte. Samo da bi mogli na uvjerljiv način opisati kako je ubojica došao do oružja, potrebna je određena spisateljska genijalnost. Glavni razlog koji stoji iza vala nordijskih krimića jest da u tim zemljama gotovo da i nema zločina, to su najsigurnije zemlje na planetu. No, život uvijek traži neku ravnotežu, svatko treba krv na ovaj ili onaj način, pa ako nemate krvi koja teče po ulicama onda počnete pisati o tome. Pisac koji živi u ratnoj zoni vjerojatno će prije pisati pastoralnu poeziju ili romantične priče - objašnjava Helgason.

‘Hollywood sjevera’

Još jedna odlika islandskog društva jest ta da se njegovi umjetnici vrlo često međusobno podržavaju i surađuju. Adaptacija Helgasonovog romana ‘’101 Reykjavík’’ bila je presudna i za karijeru danas poznatog filmskog redatelja Baltasara Kormákura. Film je osvojio pregršt nagrada, a Kormákur se u međuvremenu probio sve do Hollywooda, gdje je, između ostaloga, režirao i akcijski triler ‘’Contraband’’ s čitavom plejadom svjetskih zvijezda.

Sve agilnija islandska kinematografija, koju su u Guardianu prozvali ‘’Hollywoodom sjevera’’, rezultat je vječne potrebe islandskog naroda da s drugima podijele svoju priču, istaknuo je svojevremeno jedan od najpoznatijih islandskih glumaca Ingvar Eggert Sigurðsson, koji je na prošlogodišnjem Zagreb Film Festivalu predstavio nagrađivani film ‘’Vrapci’’ Rúnara Rúnarssona, u kojem jednu od uloga tumači i Rade Šerbedžija. Rúnarssonov prvi film ‘’Vulkan’’ bio je prikazan prije tri godine u Motovunu, a glazbu u oba njegova filma skladao je bivši klavijaturist Sigur Rósa, Kjartan Sveinsson. Na jednom od prvih motovunskih festivala oduševio nas je islandski film ‘’Nói Albinói’’ redatelja Dagura Kárija, čija je ‘’Djevičanska gora’’ 2015. poharala Tribecu, a u našim kinima upravo je na repertoaru i crnohumorna drama ‘’Ovnovi’’ Grímura Hákonarsona, prošlogodišnji pobjednik programa Izvjestan pogled festivala u Cannesu.

Šokantna kriza

Osim kulturnih dosega, mali Island ostvario je i nekoliko velikih sportskih uspjeha. Ljubiteljima nogometa zasigurno je najpoznatije ime Eiðura Guðjohnsena, koji je svojevremeno igrao za Chelsea i Barcelonu, a danas nastupa za norveški klub Molde. No, daleko najpopularniji islandski sport je rukomet, a predvođeni Ólafurom Stefánssonom osvojili su srebrnu medalju na Olimpijskim igrama 2008. godine u Pekingu, što je bio povijesni uspjeh islandskog sporta koji je putem televizijskih ekrana pratilo 80 posto stanovništva. No, svega nekoliko tjedana nakon ove euforije Island se našao u vrtlogu bankarske krize, kada su se tri najveće islandske banke urušile u razmaku od tjedan dana.

Zemlja je bila pred potpunim bankrotom, a kao i u svakoj krizi najveći teret snosili su građani i nezaposlenost je sa 2,8 posto u rujnu 2008. skočila na čak 11,2 posto godinu dana kasnije. Kriza je izazvala duboko nepovjerenje u vladu, a tradicionalno miroljubiv narod odjednom se našao na ulicama gdje je tjednima protestirao i tražio da netko preuzme krivnju za nastalu situaciju. Odbili su plaćati dugove koje nisu napravili, a protesti su doveli do ideološkog zaokreta i smjene vlade. Nezavisna stranka izgubila je i u svom najjačem uporištu, Reykjavíku, koji je bio dugogodišnja utvrda konzervatizma, a na mjesto gradonačelnika glavnoga grada zasjeo je komičar Jón Gnarr, osebujan lik koji se nikada prije nije bavio politikom, no narod mu je poklonio više od 35 posto glasova. To, zapravo, nije bilo ništa neobično, ako se uzme u obzir da su Islanđani oduvijek kršili tabue kada je politika u pitanju: Island je još 1980. godine izabrao prvu ženu predsjednicu na svijetu - Vigdís Finnbogadóttir, koja također nije imala nikakvog iskustva u politici, već je radila kao turistički vodič i menadžerica kazališta, a Jóhanna Sigurðardóttir bila je prva premijerka na svijetu koja se javno outala kao lezbijka.

Island je odabrao drugačiji put izlaska iz krize od većine zapadnih država. Ljevičarska vlada koja je formirana početkom 2009. morala je donijeti vrlo teške odluke usmjerene na drastične rezove, ali tijekom svog mandata zalagali su se za očuvanje sustava socijalne skrbi i pokušali osigurati da najsiromašniji i marginalizirani nisu morali podnijeti teret smanjenja javne potrošnje. Istovremeno, odgovorni za financijski kolaps izvedeni su pred sud i do danas je na zatvorsku kaznu osuđeno 26 bankara. Kakvo je stanje na Islandu danas i koja je bila najveća lekcija koju je Island naučio iz financijske krize?

Izvanredan oporavak

- Prema tradicionalnim ekonomskim pokazateljima, islandska ekonomija napravila je izvanredan oporavak u posljednjih nekoliko godina, a tome je uvelike pomogao ogroman rast turizma. Međutim, nakon krize znatno je smanjeno povjerenje ljudi u razne institucije u društvu kao što su parlament, mainstream mediji i banke, a i dalje postoji mnogo sumnjičavosti prema političarima. Moglo bi se reći da ekonomska situacija izgleda bolje, ali još je dosta posla koji treba obaviti kada je u pitanju obnova povjerenja u islandskom društvu kao cjelini - zaključuje Jón Gunnar Ólafsson, predavač na Fakultetu političkih znanosti islandskog Sveučilišta.

Jedan od onih koji se nisu bojali uložiti u islandsku ekonomiju u oporavku bio je i Josip Budimir, vlasnik informatičke tvrtke WE DO koja danas posluje u sklopu investitorske grupe Moberg sa sjedištem na Islandu. U open space uredu tvrtke na 13. katu šarenog nebodera u Strojarskoj vlada opuštena atmosfera: svira Metallica, a zaposlenici, mahom mlađi od 30 godina, šefa oslovljavaju imenom. Budimir, 40-godišnji informatičar s diplomom zagrebačkog FER-a, napustio je sigurno radno mjesto kako bi osnovao vlastitu tvrtku koja se s vremenom transformirala, pa je tako sad posao podijeljen: u Zagrebu je razvoj, a na Islandu menadžment i glavni pogon, no, naglašava, nisu outsourcing firma već potpuno ravnopravni.

- Prvi dojam Islanda nije bio sjajan, jer kad dolaziš zimi na aerodrom Keflavík, imaš osjećaj da si sletio na Mjesec, sve je tako tmurno. No priroda me oduševila i uvijek kažem da je Hrvatska stvarno lijepa, a Island nestvarno lijep - priča Budimir i dodaje da mu se kod Islanđana najviše sviđa što su vrlo organizirani, radišni, jednostavni i iskreni. A dvojica njegovih islandskih kolega iz firme savršeno odgovaraju opisu Islanđana iz ovog teksta - jedan je već izdao dvije knjige poezije, a drugi je objavio tri SF romana.