Kada smo u Tromsu, gradiću na sjeveru Norveške udaljenom dva sata leta od Osla, mladoj konobarici iz Kanade rekli da smo iz Hrvatske, ona nas je zaskočila odgovorom: “Pa naš katolički biskup je također Hrvat”. U prvi mah smo pomislili da se zabunila jer Tromso je mjesto u Arktičkom krugu i doista na kraju svijeta, no ubrzo smo se uvjerili da je u pravu.
- Da, ja sam zaista biskup u Tromsu i još sam k tomu na čelu najsjevernije biskupije u cijeloj Katoličkoj crkvi u svijetu - s ponosom je objasnio 53-godišnji Berislav Grgić, svećenik rodom iz Kotor Varoši u BiH. Berislava Grgića je 1996., Hrvatska biskupska konferencija uz suglasnost katoličkih biskupa iz BiH, imenovala je za katoličkog dušobrižnika u biskupiji u Oslu.
- Bio sam svećenik za oko 1200 Hrvata katolika, održavao sam vjeronauk i slavio mise na hrvatskom jeziku, ali ubrzo sam počeo pomagati i drugim svećenicima budući da sam naučio norveški jezik. Bio sam voditelj Hrvatske katoličke misije do 2007., kada sam bio premješten na mjesto župnika u Njemačkoj.
Stalno u avionu
Na inicijativu iz Norveške, 2008. premješten je u Tromso gdje ga je, u protestantskoj katedrali, 28. ožujka 2009., za biskupa prelature Tromso, zaredio biskup Bernt Eidsvig.
- Katolička katedrala ima samo 90 sjedećih mjesta, pa sam zaređen u protestantskoj koja ima 700 mjesta i koja je bila puna. U mojoj biskupiji samo su četiri Hrvata katolika iz BiH, a u Tromso nisam došao po hrvatskom, nego po njemačkom ključu. Svi moji prethodnici biskupi bili su Nijemci. Moji vjernici dolaze iz 60-ak nacija, među najbrojnijima su Filipinci, Poljaci, Vijetnamci, Tamili, Španjolci, latinskoamerički te u posljednje vrijeme vjernici iz baltičkih država te katolici iz afričkih država.
Mons. Grgić na čelu je biskupije koja je prostorno velika kao Hrvatska, BiH, Slovenija i Crna Gora, ali, po statistici iz 2013., ima svega 5505 katoličkih vjernika dok ih je u cijeloj Norveškoj oko 60.000. U Njemačkoj je samo jedne godine u svojoj župi imao 83 krizmanika, a sada u cijeloj svojoj biskupiji, u njenih sedam župa, ima svega 25. Kako je u njegovoj biskupiji najbliža župa udaljena više od 240 kilometara od Tromsa, biskup Grgić je stalno na putu pa ne čudi što ga zovu leteći biskup.
-Te udaljenosti najlakše se prelaze avionom tako da sam gotovo tri mjeseca godišnje na putu. Preletim u prosjeku oko 80.000 kilometara godišnje, problem je jedino kada putujem u Rim ili drugdje u inozemstvo, tada moram i po tri puta mijenjati zrakoplove. Ponekad, da bih stigao na krizmu samo jednog krizmanika, moram zrakoplovom letjeti i više od sat vremena.
Treba naučiti spavati
Na pitanje kako se snašao u tim prilično okrutnim vremenskim prilikama, biskup Grgić se glasno nasmijao:
- Drugačije je ovdje, ali sada kada sam se navikao, zadovoljan sam. Znate, u školu sam išao u Zadru, pa sada drugi put živim na moru. U početku mi je, kao i drugima, bilo teže priviknuti se na polarne dane kada se sunce vidi i u ponoć. Naprosto nisam mogao spavati, sunce vam daje energiju, pa sam stalno bio u pogonu. No Norvežani su me naučili da moram zamračiti kuću tako da u nju ne uđe danje svjetlo te da je jako važno da se u isto vrijeme ide spavati i ustajati. Za polarnih noći osjetio sam da poslije 16 sati energija pomalo slabi, da Tromso počne živjeti pomalo usporeno, mrak utječe na čovjeka i nema onu snagu kao kada je sunce. Savjetovali su me da je tada važno izlaziti van, ne držati se u kući, što nije teško jer snijeg, mjesec i zvijezde stvaraju dojam prave zimske idile.
Većina katolika u biskupiji u Tromsu su izbjeglice. Norveška svake godine prima između dvadeset i trideset tisuća izbjeglica i azilanata iz cijelog svijeta. Većinu šalje na sjever zemlje, najčešće u Tromso i okolinu i tu odmah dobiju stan s namještajem i svim potrepštinama, novac da mogu živjeti dok ne nauče osnove jezika i nađu posao. Biskup Grgić često tješi doseljenike, posebno one iz Afrike, da se strpe, da će se i oni priviknuti na surove klimatske uvjete. Zbog zaista teških uvjeta u Tromsu i na sjeveru Norveške velika je fluktuacija ljudi, puno ih dolazi, ali ih jednako tako i odlazi prema jugu zemlje gdje su klimatski uvjeti ipak povoljniji. Da bi stimulirali ostanak, norveške vlasti pružaju cijeli niz poreznih pogodnosti ljudima koji žive na sjeveru zemlje. No, posljednjih godina sve manje ljudi odlazi iz Tromsa jer je na jugu zbog krize puno teže doći do posla, a osim toga zbog nafte koja se pronašla u blizini, ovdje dolazi sve više inženjera, liječnika, medicinskih sestara iz Njemačke, Švedske, Engleske, Irske, SAD-a, Kanade. Budući da zadnjih godina dolazi puno muslimana, postavljaju se pitanja hoće li tako veliki broj useljenika narušiti političke, civilizacijske, kulturološke odnose u društvu. Prošle godine oboreni su svi rekordi: u Norvešku se uselilo 55.000 stranaca tako da danas u toj zemlji živi već više od 600.000 emigranata i 118.000 djece imigranata koja su rođena u Norveškoj. Tromso je grad u kojemu živi čak 150 nacionalnosti i po tome je, uspoređujući tu brojku s brojem stanovnika, apsolutni svjetski rekorder.
Razvod crkve i države
Čak oko 90 posto Norvežana luteranske su vjere. Istraživanja su pokazala da svega njih oko 1,5 posto nedjeljom dolazi na bogoslužje, oko 70 posto djece se krsti, krizma se oko 55 posto, a oko 80 posto pogreba obavlja se po vjerskim obredima. Jednoglasnom odlukom 169 zastupnika u norveškom parlamentu, 2012. izglasana je rastava države i Luteranske crkve koja je osnovana 1536. Time je Luteranska crkva prestala biti državna religija. S obzirom na sve veći broj useljenika drugih vjeroispovijedi, parlament je zaključio da bi bilo nepravedno da luterani budu u prednosti pred drugima, pa je odlučeno da sve vjere budu ravnopravne. Ta je odluka, tvrde, donesena i zbog štednje, premda će država i dalje pomagati u održavanju vjerskih objekata. Norveški kralj, koji je ujedno bio i crkveni poglavar, više ne imenuje biskupe i nadbiskupa, a ni Vlada ne postavlja ministra crkve.
Dok smo večerali u utrobi Vulkane, 35-godina starog željeznog kitolovca, koji je pretvoren u ploveći hotel sa saunom i turskom kupelji, u potpalublje je uletio mladi Norvežanin, mornar Lund.
“Na palubu, pojavila se!”.
Izletjeli smo na pramac, a nad glavama nam se, po nebu osutom zvijezdama, nadvila Aurelia borealis, polarna svjetlost. Prirodan fenomen koji nastaje zbog magnetske oluje na Suncu kada se elektroni sunčevog vjetra na visini od 80 do 150 km počnu sudarati s atomima gornjih slojeva atmosfere. Tisuće turista iz svijeta stižu u Tromso, koji od davnina nosi naziv Pariz sjevera, kako bi vidjeli bljesak čipkaste plamene svjetlosti i čarobni spektakl bijelih, zelenih, crvenih, plavih boja. Te noći polarna svjetlost, na radost brojnih turista, čak je tri puta zaplesala nad Tromsom koji je na glasu kao mjesto s kojega se najbolje vidi. Stoga nije čudno da taj grad sa svega 68.000 stanovnika ima dvadesetak hotela i poznat je po noćnom životu. Zbog velikih udaljenosti i puno snijega, najčešće se putuje zrakoplovom pa premda ima desetak puta manje žitelja od Zagreba, zračni promet u Tromsu gotovo je jednak kao i na Plesu. Kroz aerodrom u tom drugom po veličini gradu u Arktičkom krugu, veći je samo Murmansk u Rusiji, prošle godine prošlo je više od 2 milijuna putnika i zabilježeno je 41.500 slijetanja i uzlijetanja.
(...)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....